Preduskrsni blagoslov

Don Kaćunko: ‘Nisu krivi ni HDZ ni SDP. Zatajili smo izgleda – svi skupa’

Edi Prodan

Don Anđelko Kaćunko na blagoslovu doma Marije i Josipa Biondića / snimio Ivica Tomić

Don Anđelko Kaćunko na blagoslovu doma Marije i Josipa Biondića / snimio Ivica Tomić

Zemlja koja ima ovako pusti Vratnik uistinu ne može sa spokojem čekati svoju budućnost. I ne, nisu krivi ni SDP, ni HDZ. Zatajili smo izgleda – svi skupa



Kad prođete trgovinu i poštu samo nastavite. Uskom cestom sve dok ne naiđete na mene. Navođenje don Anđelka Kaćunka, osebujnog župnika župe sv. Stjepana u Kompolju, nije možda bilo ni potrebno u nevelikom Vratniku, čiji je također administrator, ali jeste budilo niz pitanja. Župniku smo se naime pridružili prigodom njegova blagoslova kuća, radnji koja se u pravilu obavlja još u siječnju.


– Hladna je i duga bila ova zima. K tome, moja je župa, koliko god bila malobrojna stanovništvom, itekako teritorijem velika. Raštrkana sela, skromne prometnice i veliki snijeg. Lani sam ovdje blagoslov vodio početkom ožujka, ove jedva stižem prije Uskrsa, konstatirao je don Anđelko.


Sablasno pust


A Vratnik, iznimno značajna točka na jednom od najvažnijih planinskih prijevoja koji od pamtivijeka preko Velebita povezuju more i kontinent, djelovao je sablasno pust. Zatvorena pošta, spuštene rešetke na trgovini i školi, ma koliko je bio tek koji sat iza podneva – u potpunoj tišini.




– Kako neće biti u tišini kad je od prvog do četvrtog razreda pohađa svega sedam učenika. Iz Melnica dolazi jedan, šest ih je iz Crnog Kala, iz Vratnika gdje je škola – ni jedan. Eto, to vam je današnja hrvatska demografija o kojoj toliko pričamo, ali malo tko shvaća koliko je to crn proces dok ne dođe u mjesto poput Vratnika, rezigniran je, ma koliko inače bio rijetko vedrog duha don Anđelko.


Pa nastavljamo. Uskom cestom, od kuće do kuće.


– Ovi dolaze vikendom. Ovi uglavnom ljeti. Bojim se da bi ova kuća, ne dođu li nasljednici, mogla za duže vrijeme ostati zaključana, tužno niže sudbinu Vratnika kompoljski župnik.


I onda, konačno, s balkona tipične planinske kuće, mada novijeg doba, veselo nam maše žena. Radostan je i Kaćunko jer konačno kreće ostvarenje onog zbog čega se koncem ožujka ljeta gospodnjeg 2018. i našao u Vratniku. Blagoslov.


– Malo, jako je malo ovdje stanovnika. Pedesetak u najboljem slučaju, kad su ovdje i oni što povremeno dolaze. I to uglavnom starije ili stare dobi. Evo, u susjednom Crnom Kalu obitelj Nekić, Dalibor i Nikolina, jedina je koja ima petero djece. Upravo stoga, 22. travnja im na krštenje djeteta dolazi biskup mons. Zdenko Križić. A nekad je ovdje vrvjelo stanovništvom, napominje Kaćunko.


Spomenik brodograditelju


I jeste. Iza Drugog svjetskog rata bilo ih je desetak puta više. Uostalom, izdvojimo li samo dva najčešća prezimena, Biondić i Nekić, sjetit ćemo se na desetke poznanika ili prijatelja koji s tim prezimenom žive primjerice u Rijeci. Inače, Biondića je širom Hrvatske oko 1,5 tisuća. Na Vratniku nekoliko desetaka.


Ulazimo u kuću. Srdačno nas prima Marija Biondić.


– Izvolite, uđite. Nema ovdje često gostiju. Uglavnom smo sami. Potomstvo je ostalo u Kastvu, mi smo se nakon suprugovog umirovljenja 1999. godine vratili u Vratnik. Bili smo već prije toga napravili svoju kuću iako smo oboje iz ovog mjesta tako da tu imamo i starine, ispričala nam je u kratkim crtama svoju biografiju Marija koja je dobar dio svog radnog vijeka provela u nekadašnjem riječkom trgovačkom gigantu Poljoprometu.


A u »3. maju«, drugom, mada kako se čini i on sve bliže pridjevu »nekadašnjem«, riječkom gigantu, koji se upravo ovih dana opet grčevito bori za svoj opstanak, svoj je radni vijek proveo njezin suprug Joso Biondić.


– Vidite ovu statuu, umanjeni spomenik brodograditelju koji krasi ulazak s glavne prometnice u »3. maj«, e to vam se dobivalo za 30 godina neprekidnog rada u brodogradilištu. Bila su to vremena silnih uspjeha. Ja sam radio u tvornici velikih, pogonskih dizel motora. Bio sam i predradnik, obnašao sam i jako važne zadatke. Znate, rođen sam 1943. godine tako da sam po dolasku u Rijeku i zaposlenjem u »3. maju« profesionalno kao mehaničar rastao paralelno s brodogradilištem, posebno s tvornicom teških dizelskih motora, s veseljem se prisjeća svoje trećemajske prošlosti Joso.


I ne, ne želi krenuti u razgovor o današnjem stanju brodogradilišta o kojem saznaje putem medija. Šturo i zbunjujuće. Jer uistinu nije lako s njegove pozicije velikih profesionalnih uspjeha čuti i čitati kako brodogradilište propada, kako ga država dotacijama drži na životu, kako ga nitko neće. I bolje da ne sluša i čita takve vijesti.


– Ja sam vam s »3. majem« obišao i pola svijeta. Možda vam zvuči čudno da je jedan trećemajski mehaničar profesionalno putovao svijetom, ali jeste, istina je. Bio sam pratitelj rada pojedine novogradnje, nadzornik rada motora, recimo to tako. Proveo sam primjerice tri mjeseca u Kini, devet u Turskoj, u Istanbulu sam živio, mjesecima i u Rumunjskoj. Prošla vremena. Sad sam tu, u svom Vratniku, sa suprugom i svojim hobijem, pojašnjava nam Joso Biondić.


Satovi svih vrsta i oblika


A uz statuu brodograditelja i brojni – satovi. Kad malo bolje zagledamo po skromnoj, ugodno zagrijanoj, zahvaljujući peći na drva koju je Joso sam napravio, kući na svakom slobodnom prostoru zida ili vitrina – satovi. Svih vrsta i oblika.


– Prvi sam sat popravio prije… ma nekih 25 ili nešto više godina. Jedan je znanac donio veliki, zidni sat i rezignirano ustvrdio kako ga nitko niti želi, niti može popraviti. Uzeo sam ga u ruke i za kratko vrijeme vratio sam ga u život. Kasnije je krenulo samo od sebe, sjeća se Joso.


Napominje kako je u blagovaonici tek manjina, kako je prava kolekcija satova nalazi u podrumu, u svim prostorijama kuće, ukupno oko 200 komada.


– A kad su k tome ljudi još i saznali da mu je to hobi, ne prođe tjedan da se netko ne pojavi sa satom koji je otkazao poslušnost, nadovezuje se supruga Marija. Koja se s radošću sjeća kastavskih vremena, dana u kojima se lijepo živjelo.


Prisjeća se i nemalih životnih trauma u kojima joj je često od najveće pomoći bio još jedan u narodu naširoko poznati svećenik, kastavski župnik vlč. Franjo Jurčević.


– Ma ne samo da nam je pomogao svojim religijskim savjetima, bio je on od velike pomoći kad nam je trebalo teško bolesnog sina hitno smjestiti u bolnicu. Je, velik je on čovjek, prisjetila se Marija svojih susreta s vlč. Jurčevićem.


A don Anđelko opet nasmijan. Istina malo je razloga koji bi na to navodili. Jer taj ranoproljetni dan u Vratniku, ma koliko okolna priroda bila uistinu impresivna, nije baš nudio razloge za optimizam. Nekad napučeno, danas raseljeno mjesto skoro prazne škole. Pa sjećanja na brodograđevnog giganta čiji su brodovi plovili svim morima svijeta, i današnje njegove ostatke ostataka koje kao da više nitko ne želi. I demografska obnova u kojoj ima svega samo – nema djece.


Bacimo se na posao


Mora li biti tako? Ni u kojem slučaju jer današnji stupanj razvitka tog područja mogao bi biti uzoran. Od Vratnika do mora, ovisno o prometu, ma ni pola sata. Ili desetak minuta vožnje do moderne autoceste, najviše sat ili malo više vremena do Zagreba. Prometno savršeno povezan, a u privrednom smislu idealan za poljoprivredu i turizam. A u naravi – svega nekoliko desetaka duša koje žive ispunjene samo – bogatim sjećanjima.


Hrvatska, ljeta gospodnjeg 2018., tik pred Uskrs, nikad razvijenija, a kako se čini – nikad bezidejnija. Samim time i besperspektivnija. Jer zemlja koja ima ovako pusti Vratnik uistinu ne može sa spokojem čekati svoju budućnost. I ne, nisu krivi ni SDP, ni HDZ. Zatajili smo izgleda – svi skupa. Stoga, dosta priče i optuživanja. Uputnije bi nam bilo da se svi zajedno bacimo na posao. Jer demografiju, kao ni poljoprivredu ne grade svađe nego zajedništvo. Svakako, za sve se to treba i truda. Pa će i plodovi. Neki za devet mjeseci, neki malo kasnije.