Ples hrvatske politike

Dok su odnosi s Mostom sve bremenitiji, crveno je boja utjehe za Andreja Plenkovića

Jasmin Klarić

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL



Možda je za sve kriva prethodna preburna politička godina, u kojoj je nestabilnost bila jedina izvjesnost, a politički rat najdražih koalicijskih partnera običan dan u uredu. Možda je krivo i novo doba informiranja, u kojem priče, izjave, reakcije i kontrareakcije cure bez prestanka, u mahnitom ritmu internetske medijske demokracije. I možda je sve to samo privid, dinamični omotač čvrste vlasti koja pred sobom ima još više od tisuću dana rada.


Možda.


Ali, ipak ne valja isključiti da cijeli ovaj frenetični ples hrvatske politike, u kojem se predsjednica koja bi imala biti garant stabilnosti sustava svakoga dana u svakom pogledu sve više ukopava u rubriku nepopularnih političkih likova, u kojem ministri iz iste Vlade pred buljukom novinara prosipaju drugačije vizije posla vrijednog milijarde eura s ogromnim utjecajem na budućnost svih nas, zapravo, pokazuju osnovno obilježje sustava vladavine koju su uspostavili Petrov i Plenković. Sustava koji sve više nalikuje kuli napravljenoj do špila karata i okruženoj onima koji rado izvlače i premještaju pojedinačne karte s jednog na drugo mjesto, dok cijela građevina znakovito podrhtava.


Teret s Pantovčaka




I dok ona svakako nije, niti može biti u poziciji da bude ta koja premješta vladine karte, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović slobodno se može zamisliti kao osoba koja sa strane scene uporno maše lepezom.


Ukratko, sunovrat predsjednice mogao bi vrlo brzo, ako već nije, postati ozbiljan teret za njenu (bivšu) stranku i za Andreja Plenkovića.Egzibicijom sa privatno-poluslužbenim-niskoprofilnim-svakakoradnim posjetom SAD-u, predsjednica je zašla za onu stranu popularnosti, tmasti politički prostor u kojem te politički protivnici i publika više ne »gađaju« argumentima, već svekolikim humorom.

Kad već završiš u takvom zaleđu, jedini održivi politički izlaz je maksimalna transparentnost, hrabar i beskompromisan izlazak pred javnost u kojem pokušavaš obraniti svoje poteze, ili – a i to je moćan politički alat – priznati pogrešku.


Grabar-Kitarović je, međutim, odabrala ostati u dobro čuvanom akvariju, u kojem javnost ima vrlo malo pristupa, osim onog da predsjednicu – gleda, te je svoja (nazovi) objašnjenja o putu u SAD-u dala u razgovoru s najvećim obožavateljem među hrvatskim novinarima.


Kako apsolutno nema nikakve naznake da će predsjednica odjednom otkriti da je »jedna od nas« i da će se lišiti sve te pompe kojom se okružila te pokušati popraviti sve ono što je u dvije godine svog mandata prosula (a uglavnom je uporno prosipala) i kako postoje apsolutno sve naznake da će predsjednica nastaviti sve više pričati o »onima kojima ne odgovara njena nacionalna suverenistička politika«, »onima kojima ništa ne predstavlja ni hrvatska država ni hrvatske institucije«, te o mobbingu koji mediji provode nad njom, očito se Kolinda Grabar-Kitarović nepovratno »tuđmanizira« u najgorem smislu te riječi. Da se odvaja od javnosti, pače iskreno prezire njen interes i da političke suparnike sve češće i čvršće tretira kao neprijatelje.No, dok se na Pantovčak lagano vraća retorika raznobojnih vragova i Judinih škuda, predsjednica kojoj popularnost sve opasnije pada, postaje jednostavno politički uteg Vladi i stranci iz koje dolazi. Valja ovdje napraviti jednu misaonu vježbu – da Vlada danas padne i krene se na izbore, bi li Plenković uopće poželio (neformalnu) podršku Grabar-Kitarović? Ili bi joj prijateljski savjetovao da se drži Ustava i kirurški odstrani iz cijele priče?

Nepovjerenje


Mogućnost pada Vlade, međutim, nije samo misaona vježba. Kako nas je naučila prošla godina, Vlade itekako mogu pasti i država zbog toga neće prestati postojati. Odnosi između dva partnera, pritom, iako se u službenim izjavama kite međusobnim pridjevima i pričama o izgrađenom povjerenju, pod površinom vriju upravo zbog dubokog i iskrenog – nepovjerenja.


Most ne vjerujuje HDZ-u. Nimalo. A »simpatije« su obostrane.


Ovo je vrlo lako demonstrirati i bez pozivanja na duboko anonimne izvore iz tih stranaka: dva su doista velika poteza koje je Vlada napravila od svog preuzimanja Banskih dvora u listopadu – porezna reforma i ideja o kupnji Ine. Na obje stvari odmah je izbio hladni rat.Obje stvari, a ovo je vrlo važan detalj, HDZ je iznio kao prijedlog Vlade – prije nego se o tome dogovorio s Mostom. A družina Bože Petrova, to im se mora priznati, nije od materijala od kojeg su bili sačinjeni raniji koalicijski partneri »stožerne stranke hrvatskog naroda«. Pa je Most stopirao poreznu reformu i na kraju izborio njene poprilične izmjene, a sad je izgleda na najboljem putu da upokoji ideju o javnoj ponudi dionica HEP-a kao načinu da se od MOL-a natrag otkupi Ina.

Procedure odlučivanja u koalicijskoj Vladi stoga su očito u vrlo lošem stanju, no problem neće biti samo formalne naravi, niti ga je moguće zakrpiti inzistiranjem da se s velikim potezima ne ide u javnost dok se iza zatvorenih vrata ne izglancaju svi detalji. HDZ i Most jednostavno jedni drugima ne vjeruju. U takvoj atmosferi nije nemoguće teoretski zamisliti da se mandat odradi do kraja. Ali, nastavi li se ovako – a nema nikakve naznake da bi se nešto moglo suštinski promijeniti – koliko će političkih kriza još biti u preostalih petnaest šesnaestina mandata Vlade Andreja Plenkovića?


Opet na birališta?


U kakvom će onda stanju parlamentarne izbore 2020. godine dočekati bezbrojnim svađama iznureni Most i HDZ? I koliko je uopće izgledno da sve te krize neće izazvati izvanredne izbore daleko prije kraja desetljeća?


No, nije ipak sve tako crno za perspektive Andreja Plenkovića. Ima i crvenog. A trenutno je to utješna nijansa.


Naime, u situaciji kad se očito vlast ljulja, a predsjednica države – koja dolazi iz vladajuće opcije – postaje sve nepopularnija, za očekivati bi bilo da najjača oporbena stranka udara svim sredstvima. Jer, politika je često poput sporta, a u sportu pravi šampioni imaju nešto što se zove »killer instinct«. Kad osjetiš da ti protivnik popušta, daješ gas do kraja. Dakle, bilo bi za očekivati da je oko HEP-a, Ine, ali i oko predsjednice Republike i njenih putešestvija, nova mlada nada SDP-a Davor Bernardić u furioznom naletu. Da se od njega i njegovih napada na neodgovorno upravljanje zemljom ne možete obraniti ni dok otvarate paštetu. Da stručni timovi stranke nude i medijski uporno promoviraju svoja rješenja za probleme oko kojih se lome vladajući. Da SDP zbog slučaja ministra znanosti koji je plagirao znanstveni digne na noge cijelu stručnu javnost. Da, uostalom, zbog propasti kurikularne reforme kojoj je baš SDP-ova Vlada otvorila prostor, Davor Bernardić osobno pozove ljude na ulice.Bio bi to, doista, bolji predsjednik od Milanovića koji je često stranačke akcije zanemarivao u korist vlastitih britkih javnih istupa (a i na koje je u mnoštvo slučajeva trebalo predugo čekati). Bernardić se, međutim, bavi time da smijeni s funkcije u stranci svoju protukandidatkinju na izborima koja nije bila dovoljno lukava da vlastitu kandidaturu povuče u njegovu korist (pa je umjesto Karoline Leaković međunarodni tajnik SDP-a sad Domagoj Hajduković). Bernardić i dalje pokorno iščekuje odgovor na pismo premijeru Plenkoviću u kojem mu nudi sastanak i konstruktivan razgovor u, jasno, nacionalnom interesu. Umjesto da mu poruči da ponuda više ne važi i da se vide na izborima – čim prije to bolje, a građanima u tom slučaju da vrlo jednostavan odabir: ili mi, ili oni.I tako, dok se ministri već javno prepiru oko posla vrijednog milijarde kuna (i eura), SDP se češlja.A što ako će se već sutra morati opet na birališta?

Iako su vremena burna, crveno je, doista, za HDZ postala boja utjehe.