Foto Nenad Reberšak
Hrvatska manje-više ide njegovim smjerom. Društvenim izdvajanjem povlaštene kaste veterana-branitelja, nacionalističkom politikom, neuspješnom ekonomijom, raširenom korupcijom i nepotizmom i sveobuhvatnom političkom kontrolom
Na prostoru tzv. Bandićevih fontana, u blizini koncertne dvorane Vatroslav Lisinski i Gradskog poglavarstva u Zagrebu, postavljen je proteklog tjedna grandiozni spomenik Franji Tuđmanu. Autor je Kuzma Kovačić, spomenik je visok 4,2 metra. Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, opisao ga je kao »najljepši i najveći spomenik, kakav i dolikuje prvom hrvatskom predsjedniku«. Ali, to nije sve jer će se nasuprot njemu, za manje od godinu dana dignuti i spomenik Domovini, pa će tako ukipljeni Tuđman »gledati svoje djelo«, tako je barem rekao Bandić. Kip je opisao kao »viziju, budućnost, odlučnost, dosljednost«.
Diljem Hrvatske ima oko 80 spomenika i poprsja Franje Tuđmana i može se reći da ima dosta diletantskih spomeničkih djela, a mnoga od njih na pravog Tuđmana i ne nalikuju. Na Tuđmana zapravo ne nalikuje niti ovaj zagrebački spomenik Kuzme Kovačića. On je poetiziran, nekako previše lebdeći za inače čvrstu, krutu pa i strogu i skoro vječito ljutitu figuru Franje Tuđmana kakvog smo poznavali.
Zlatko Kauzlarić Atač nedavno je lijepo opisao u intervjuu Mirjani Dugandžiji kako je svojedobno na Brijunima portretirao Franju Tuđmana. Kaže da je predsjednika vidio kao građansku osobu. »Kad radite nekome naručeni portret, pristojno je da iz tog čovjeka izvučete ono najbolje, bez obzira ima li neku falingu ili ne«, govori Kauzlarić Atač. Kasnije, za vrijeme jednog ručka, pitao je Tuđmana gdje je taj njegov portret, zašto ga drži iza ormara? Tuđman mu je odgovorio da ga je naslikao »malo preblagog« a tadašnji ministar kulture Zlatko Vitez nadodao je »pa kak’ bu to obesil kad si ga naslikal kao liberala?«
Foto Igor Soban / PIXSELL
Nekritično prihvaćanje
Slično je i s kipom Kuzme Kovačića. I njegov je Tuđman »malo preblag«, pa ako baš skroz i ne ostavlja dojam liberala teško je govoriti i o nekoj posebnoj »odlučnosti« koju spominje Bandić.
Nije slučajno da Zagreb dobiva Tuđmanov spomenik baš ovih dana jer se bliži još jedna obljetnica, ovog puta 19 godina od smrti Franje Tuđmana. A što vrijeme dalje odmiče, lik i djelo Franje Tuđmana u Hrvatskoj sve su više neupitni i njega sada već mnogi nekritički prihvaćaju kao nekakvog hrvatskog oca domovine. Istina je da je najzaslužniji za neovisnost, samostalnost hrvatske države u njezinim avnojskim granicama, ali odmah tu bismo na njegove zasluge mogli staviti točku. Iako, jako je važno i koliko je ljudi izginulo, ranjeno i ostalo bez doma u tom strašnom ratu, a svaki je rat strašan. Važno je i to koliko se tih patnji možda moglo i izbjeći nekom mudrijom politikom. Ovisi, naravno, kako tko gleda. Jako je važno i kakvu je to državu ostavio Tuđman i kakva je sada, koliko je uspješna privreda, koliko ljudi uživa jako visoki standard, a koliko ljudi danas u Hrvatskoj živi u siromaštvu, koliko je efikasna administracija, kakve su ljudske i manjinske slobode, kakvo nam je obrazovanje, kakve su nam zdravstvene usluge i koliko su pravični i brzi sudovi. I koliko je blaga u zemlji pokradeno, puno toga i posve zakonito jer su doneseni takvi zakoni.
Hrvatsku na dobro znanom tragu tuđmanizma ne vodi samo HDZ ili Milan Bandić koji je populist, imun na ideologije. Ne zaboravimo, u predizbornoj želji da se svidi i desnici, baš Zoran Milanović je prije posljednjih parlamentarnih izbora predložio da se zagrebačka zračna luka zove »Franjo Tuđman«. Svaka nova samostalna država mora imati neke temelje na koje se povijesno poziva. Zato je prvi hrvatski predsjednik prirodni izbor.
Ali, u Hrvatskoj se sustavno vodi bitka za bolju prošlost. Oni koji bi htjeli promovirati da hrvatska povijest počinje 1991. godine i da su se Hrvati od stoljeća sedmog, u više nego tisućljetnom snu o vlastitoj državi, zapravo samo pripremali na ovaj svoj »kraj povijesti« ili na ovaj njezin jedini početak – to je posve svejedno – potpuno su u krivom, a Tuđman je takvo ahistorično mišljenje oblikovao i neprestano nametao. Razumljivo je to iz njegove egoistične perspektive, jer to onda njemu daje posebnu i jedinstvenu ulogu u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti. Ali, ta se nacionalistička pa i šovinistička bitka za bolju prošlost na prljav način vodi i kroz sve agresivnije pokušaje revizije povijesti drugog svjetskog rata i NDH. Jer, kao, ne mogu Hrvati biti i loši i grozni, kao što su bili takvi ustaški zločinci u NDH-u. I za tuđmaniste poslije Tuđmana uvijek su i samo drugi krivi. A Jasenovac i logori koji su mu pripadali bili su jedini koncentracijski logori u Europi kojim nisu upravljali Nijemci nego domaći ljudi, Hrvati. Po načinu ubijanja i patološkog iživljavanja to je zapravo bio najbrutalniji logor.
Dvostruka konotacija
Da parafraziramo Andreja Plenkovića, ono kad je govorio o ustaškom pozdravu »Za Dom spremni!« koji po njemu ima dvostruku konotaciju – tako i lik i djelo Franje Tuđmana imaju »dvostruku konotaciju«. I to, bez obzira što je Franjo Tuđman danas hrvatski opći politički mainstream, ona negativna konotacija Tuđmana i tuđmanizma je za hrvatsko društvo mnogo važnija i za hrvatsko danas i sutra mnogo više opterećujuća. Lijepo je nedavno napisao Ivo Goldstein: »Možda je banalno ponavljati, ali je gruba istina – Franjo Tuđman zaslužan je za sve ovo što danas imamo«.
Stara, totalitarna dogma je da se ne može postići državna samostalnost bez puno krvi i velikih žrtava. Tuđman je bio u to uvjeren, iako to vrijedi samo za ona ranija stoljeća – za 17., 18. i 19. stoljeće. Pogledajmo samo neke zemlje bivše Jugoslavije. Makedonija i Crna Gora osamostalile su se bez rata. Nevjerojatno je, ali najveća zemlja na svijetu Sovjetski savez se 1991. godine raspao bez rata i potom su se konstituirale nove države, bez obzira što su se kasnije vukli, a ponegdje se i sada još vuku krvavi repovi među državama. Da ne govorimo o dogovorenom, mirnom razlazu Češke i Slovačke.
Iz knjige »Bespuća povijesne zbiljnosti« koju je objavio godinu dana ranije, moglo se jasno naslutiti što Tuđman misli i o Srbima u Hrvatskoj, kad je na teorijskoj razini zaključio da nasilne, pa i genocidne promjene donose dvostrane posljedice. Neizbježno razjaruju nacionalnu mržnju i potiču osvetu, ali u isto vrijeme dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda i većeg nacionalnog sklada što može imati pozitivne posljedice kako bi se spriječili novi sukobi.
Foto Nenad Reberšak
Dakle, zašto ne razmjena stanovništva prema etničkom načelu, zašto ne podjela Bosne i Hercegovine između Srba i Hrvata, uz »zemljicu Bosnu«? To je bio Tuđmanov intelektualni svjetonazor, duboko zaostao u nekim ranijim stoljećima.
Etničko čišćenje
Ali, srećom, jednim dijelom svoje ličnosti, bio je realist pa u svojim somnambulskim idejama nije baš išao do kraja. Pristajao se zaustaviti kad bi ga zaustavile loše okolnosti i međunarodni moćnici. U haškoj presudi šestorici dužnosnika i generala Herceg Bosne navedeno je i kako je hrvatsko čelništvo, a osobito Franjo Tuđman, bilo dio udruženog zločinačkog pothvata u susjednoj BiH s ciljem etničkog čišćenja bosanskih Muslimana.
Foto Nenad Reberšak
Tuđman je širom otvorio vrata korupciji, naravno i lopovskoj privatizaciji po kojoj su »pravi Hrvati« dobivali poduzeća a onda ih, zbog veće zarade, i redom uništavali. Vlada je bila na samo jedan dan donijela uredbu sa zakonskom snagom po kojoj je Tuđman mogao otkupiti cijelu vilu u Nazorovoj ulici u Zagrebu, a tamo je do 1990. imao samo jedan stan na koji je imao stanarsko pravo.
Sve to nam je ostavio Franjo Tuđman, a Hrvatska manje-više ide njegovim smjerom. Društvenim izdvajanjem povlaštene kaste veterana-branitelja, nacionalističkom politikom, neuspješnom ekonomijom, raširenom korupcijom i nepotizmom, ograničavanjem medijskih sloboda i sveobuhvatnom političkom kontrolom nad najbitnijim društvenim segmentima. Tuđman je bio i ostao zakon.
