Desetljeće oporbe ne gine HDZ-u

Koliko god bili vješti budući gospodari HDZ-a šanse za povratak na vlast čine se mizernima

Vani je bio klasičan jesenski dan, neba boje, kako bi rekao William Gibson, ugašenog televizora. Zanimljivo kako se vremena mijenjaju: glas izvora iz tadašnje vladajuće koalicije dopirao je sa sivog mobitela marke Sony Ericsson T-300, za kojeg danas djeca odrasla na iPhoneu misle da je daljinski upravljač. Bila je 2003. i ostalo je tek nekoliko desetaka sati do predaje izbornih lista. »U četiri ili pet? Ovima ide drugo i četvrto u četvrtoj, peto u drugoj…«, takva vrsta razgovora nije bila najbolji način da se čovjek digne s ručka na kojem je sjedila buduća šira obitelj i očekuje da će ga se ubuduće doživljavati baš posve zdravim, ali…

   SDP i HNS su u samom foto finišu kampanje, vidjevši da HDZ-u predvođenim novim predsjednikom, Ivom Sanaderom, ankete daju malu prednost, pokušali sklopiti predizbornu koaliciju na nekoliko izbornih jedinica u kojima su zajedno mogli natjerati d’Hondt (način izračuna saborskih mandata koji najviše pogoduje listi koja je dobila najviše glasova) da radi u njihovu korist. Nije se dogodilo. SDP i HNS na izbore su izašli odvojeno, otvorivši Sanaderu put do pobjede, a sebi četiri godine opozicijske hladovine.   

Dramatična noć

Ujesen 2007. godine, u stožerima dviju najvećih oporbenih stranaka opet je bilo dramatično. Anketna prednost koju je SDP imao nad HDZ-om upravo se istopila i pred Hrvatskom je bila najdramatičnija izborna noć u povijesti. I opet se u finišu pregovaralo o izbornoj koaliciji SDP-a i HNS-a, makar na nekim jedinicama. I opet se nije ispregovaralo ništa. I opet… Dobro, o posljednje četiri godine vladavine HDZ-a sve i sami znate.

   Zoran Milanović je naučio lekciju. Još 2009. godine okupio je oporbeni savez i najavio izbornu koaliciju. Rezultat tog okupljanja (i izostanak sličnog na desnici) je upravo spektakularan – četiri Kukuriku stranke dobile su ukupno 127 tisuća glasova manje nego na izborima 2007. godine, ali su smrvile HDZ – na deset izbornih jedinica u Hrvatskoj nova vlast osvojila je 80 mandata, a HDZ (uključujući Vesnu Škare Ožbolt, te Keruma i njegovu seku također, koji bi, da nije bilo komično pogrešne procjene Jadranke Kosor, Sabor vidjeli samo kao turisti) – 44.

   Posljedice ovakvog izbornog rezultata mogle bi biti takve da će dugoročno dramatično izmijeniti izgled političke scene u Hrvatskoj. Nakon ove, dakle, male lekcije iz matematike, teško da će išta više biti isto (što bi rekao naš Tihomir Ponoš u velemajstorskom nadnaslovu na svoju analizu izbornih rezultata: Pametni znaju čemu služi d’Hondt).   

Gorki pelin

Prvo, SDP; iako je teško točno predvidjeti što bi bilo da je ta stranka sama izašla na izbore, s obzirom na Kukuriku rezultat, teško da bi bila mnogo bolja od svog rezultata iz 2007. godine, kad je uzela 56 mandata. No, vjerojatno bi dobila još koji više, kao najuspješnija pojedinačna lista. HNS bi mogao samo sanjati o 14 saborskih fotelja, u najbolju ruku imao bi ih upola manje. IDS bi vjerojatno ostao na svoja tri, dok bi Hrelja možda danas ispijao gorki pelinkovac s Danijelom Srbom i Darinkom Kosorom.

   Uglavnom, Kukuriku stranke zajedno ne bi bile ni blizu brojci od 76 mandata i saborskoj većini. Naposljetku bi je, jasno, okupile, jer bi HDZ bio još miljama udaljeniji, ali, danas bi se Hrvatskom sve treslo od trgovine i zahtjeva manjih stranaka za potporu Vladi. Kako bi bilo voditi zemlju u takvim okolnostima, bolje je i ne zamišljati.

   Dakle, ukoliko bude dovoljno političke mudrosti, Kukuriku savez, ili neka njegova inačica, je tu da ostane dugo. Priznat će to i u HDZ-u.   

Rat za prevlast

A upravo ta stranka, dosad praktički pretplaćena na vladanje Hrvatskom, najveća je nepoznanica u jednadžbi buduće političke geografije. Rat za prevlast u HDZ-u koji je ostvario najlošiji rezultat u povijesti traje, a već se preselio i u javnost objavom Vladimira Šeksa da Jadranka Kosor ostaje predsjednica (ne sumnjajte da upravo za takav rasplet navijaju u SDP-u). Čini se kako nije sigurno ni hoće li HDZ za četiri godine uopće postojati, ni u koliko obličja.

   No, ni ako nuklearna zima koja će uslijediti nakon rata za prevlast ne uništi do kraja život u HDZ-u, ako se i pojavi neki novi Sanader i stabilizira stranku, ništa više vjerojatno neće biti kao prije. Teško da će se opet, bar u skorijoj budućnosti, moći dogoditi da sam HDZ osvoji vlast u Hrvatskoj (ili, kao u dva posljednja mandata, vlada u tobožnjim koalicijama u kojima se partneri zadovolje djelićem plijena i ne petljaju u vođenje države). HDZ se, tko god ga poveo, mora ugledati u primjer Zorana Milanovića. I mora, ako se želi nekad vratiti, krenuti u stvaranje svog bloka.

   Samo, to će biti vražje težak posao, mnogo teži od čuvenog sastanka u sjajnom kastavskom restoranu. Prvo se, dakle, HDZ ne smije raspasti. Zatim se mora objasniti svim tim pravaškim čudacima da je ovo 21. stoljeće, pa razgovarati s praktički bivšim strankama, HSS-om i HSLS-om, i vidjeti, zapravo, kakav savez na desnici i desnom centru uopće ima smisla (jer, biračko tijelo i HSS-a i HSLS-a više naginje Kukuriku koaliciji, dok pravaši HDZ-ovce smatraju izdajnicima koji su izručili generale Haagu, a Hrvatsku Europskoj uniji). I, naravno, tu je katastrofalno iskustvo koaliranja s HDZ-om, koje je svaku stranku koja je dosad ušla u tu avanturu, praktički decimiralo.   

Jao pobijeđenima

Sve to pokazuje da je, iako je stanje u zemlji takvo da se poznata latinska uzrečica »Jao pobijeđenima« u Hrvatskoj danas čita kao »Jao pobjednicima«, put do povratka na vlast za HDZ nevjerojatno dalek, možda dalji i od najpesimističnijih prognoza koje su se dosad mogle pročitati. Za stranku koja je »stvorila« Hrvatsku, slijede godine, možda i više od desetljeća oporbenjaštva.

   Koliko god, naime, bili vješti budući gospodari HDZ-a, ukoliko Kukuriku koaliciju ne rastrgaju međusobna suparništva (koja su, da se razumijemo, u određenoj količini normalna pojava u svakoj doista koalicijskoj vlasti), šanse za povratak iz današnje se perspektive čine mizernima.

   Osim, naravno, ukoliko ne uslijedi ozbiljniji slom eurozone (što uopće nije isključeno). U tom slučaju, žestoka kriza i kaos će se preliti u Hrvatsku, a u tim uvjetima bit će otvorene sve opcije. Dakle, ne samo da bi bilo teško predviđati tko će pobijediti na izborima, već i hoće li demokratskih izbora više uopće i biti.