Provedba o rješenju i ovrsi ovog suda radi iseljenja i predaje u posjed ovrhovoditelju samačkog hotela u Zagrebu određuje se za dan 18. ožujka 2015. godine u 10.00 sati – tako stoji u dokumentu koji je sa zagrebačkog Općinskog suda isporučen jedanaestorici stanara »Sahare«, kako se popularno naziva samački hotel u zagrebačkom naselju Voltino, u kojem je industrijski div Končar nekoć smještao svoje radnike.

  Tko zna koji je to pokušaj da se »Sahara« isprazni uz pomoć policije. Priča o nastojanjima da se deložira posljednje stanare, uglavnom bivše i sadašnje radnike Končara, stara je gotovo koliko i neovisna Hrvatska. Generacije novinara donosile su kroz minula dva desetljeća reportaže i »tople ljudske priče« o stanarima Končarevog samačkog hotela, o devastaciji ovog objekta i životnim uvjetima u kakvima nitko ne zaslužuje živjeti. 

 Iz »Sahare« u rat

Od prve takve novinske priče prošlo je više od dvadeset godina, ali ništa se za stanare »Sahare« nije promijenilo. Za pomoć su se obraćali svima, od predsjednika države do gradonačelnika Zagreba. Dobili su puno obećanja da će njihov problem biti riješen, ali od obećanja se ne može živjeti, niti se od njih može graditi krov nad glavom. Ovo je još jedna priča o »Sahari« i radnicima koji su već ostarjeli s povremenim pokušajima deložacija, u zgradi u koju dvadesetak godina nitko nije uložio niti jednu kuna, što se na njoj jasno može vidjeti.

Prije nego vas povedemo u još jednu šetnju čemernom »Saharom«, recimo da je još u vrijeme socijalizma njegove stanare tamo smjestilo poduzeće u kojem su radili. U pitanju su bili mladi radnici, samci, koji su u »Sahari« čekali na rješenje svog stambenog pitanja. Međutim, oni se do Domovinskog rata nisu uspjeli popeti dovoljno visoko na Končarevim listama za stambeno zbrinjavanje.

Neki od njih iz »Sahare« su otišli u rat, a kad su se iz rata vratili dočekala ih je vijest da je Končar svoj samački hotel izdvojio u posebno poduzeće, odnosno da su svom poduzeću postali teret kojeg se valja riješiti. Ljudi koji vodili tvrtku u koju je izdvojen samački hotel učinili su sve da stanari napuste »Saharu«, ali ovi se nisu dali, jer naprosto nisu imali gdje otići.

Smatrali su da imaju pravo na stambeno zbrinjavanje, jer i taj nesretni hotel u kojem su živjeli izgrađen je od radničkih izdvajanja za stambeni fond. Međutim, za njihove probleme u Končaru nije bilo niti najmanje sluha. 

  – Kad je Končar »Saharu« izdvojio u samostalno poduzeće, na njegovom čelu našla se Željka Medan, koja je tamo ostala sve do 1996. godine. Mislimo da je njezin cilj bio da nas izbaci na ulicu. U ovoj zgradi koja ima 110 soba nisu bili samo radnici Končara, nego i nekih drugih poduzeća, koji su preko Končara privremeno rješavali stambeno pitanje svojih radnika. Kad je Medan imenovana za direktoricu firme u koju je izmještena »Sahara«, naše plaće u Končaru bile su stotinu njemačkih maraka. Ona nam je odredila da za stanarine plaćamo 300 maraka.

Taj njezin potez nama je govorio da smo postali suvišni, kaže za naš list A.K., jedan od starosjedilaca »Sahare«. On je bio i jedan od naših domaćina. Pitamo ga zbog čega je hotel za samce tako nazvan, a on nam odgovara da je u vrijeme njegove gradnje to bila jedina zgrada na ovom mjestu. Okolo je bila pustinja, pa otud i naziv koji ovom neveselom mjestu i danas tako dobro pristaje. 

 Prijetnja pištoljem

Nalazimo se u nevelikoj sobi našeg sugovornika. U jednom kutu je grijalica, jer »Sahari« je odavno isključeno grijanje. Nekoć je imala vlastitu kotlovnicu, ali ona već godinama ne radi. Stanarima je barem desetak puta isključivana struja. Ukratko, radilo se sve da se Sahara isprazni i ljudi su pomalo odlazili, što svojom voljom, što putem policijskih intervencija. Ostalo je dvadesetak ljudi, koji, rekosmo, naprosto nemaju kuda.

Neki od njih su nezaposleni, neki još uvijek rade, što u Končaru, što u drugim poduzećima. Tih dvadesetak ljudi nekad su odreda bili Končarevci. Snimani su o njima devedesetih dokumentarni filmovi, koji su ukazivali da su ovi radnici prevareni i prepušteni sami sebi. Pripremajući se za posjet »Sahari« gledali smo jedan takav film, emitiran je svojedobno i na hrvatskoj televiziji. Neka lica prepoznajemo. 

  – Godine 1991. tu se pojavio stanoviti Ivan Glavaš. Radio je sve da nas istjera, bio je brutalan. Na mene je jednom potegnuo pištolj, o čemu se pisalo i u novinama. Taman sam stigao s ratišta, a on je iz nekakve vrećice izvadio pištolj i zaprijetio mi: ja ću ovu situaciju riješiti na svoj način. Rekao sam mu: budalo, ja stojim pred haubicama, a ti misliš da ćeš me uplašiti tim pištoljem, priča nam A.K. 

  Dok razgovaramo, u njegovu sobu pristižu i drugi neželjeni stanari – Ivan Bilinovac, Dragan Crnčević, Ivan Dugonjić i Ivan Zamljačanec. Otkud sad taj Glavaš, pitamo našeg domaćina. Za njega se pričalo da je rođak Branimira Glavaša, a predstavljao je tvrtku Arma koja je u jednom trenutku pridružena Končaru, odgovaraju nam stanari »Sahare«. Tvrde da je poduzeće Arma svojedobno posuđivao novac od tvrtke Helios, pa je samački hotel dan kao zalog. Kako bilo, stanari se pouzdano sjećaju tek da je Glavaš bio vrlo, vrlo uporan u nastojanjima da isprazni Saharu. 

  – Dovodio je po pet, šest ljudi, skidali su vrata soba, pokušavali zatvoriti vodu. Da nismo popravljali ono što do sada, pokušavajući nas istjerati, u »Sahari« uništili, zgrada bi se do sada srušila, kaže nam A.K.. U to vrijeme počele su i prve deložacije. Iseljeno je desetak ljudi. Na stol stanari stavljaju bunt novinskih isječaka, svi govore o njima i njihovom životu u »Sahari«. Čitamo imena kolega koji su o ovome izvještavali. Mnogi odavno nisu u novinarstvu, a poneko se ispisao i iz živih. Neke od novina koje su o »Sahari«, njezinim stanovnicima i deložacijama izvještavale više ne izlaze. 

Doživjeli svašta

Mijenjale su se vlasti, ljudi na položajima, samo se položaj stanovnika Končareva samačkog hotela nije mijenjao. Hotel je prelazio iz ruke u ruku, da bi na koncu dopao u vlasništvo tvrtke nazvane »Hotel Voltino«. Nju je osnovao Helios. Tvrtka je u stečaju, a stečajna upraviteljica je Nevenka Koroman. O predstojećoj deložaciji ona s nama nije mogla razgovarati, jer bi za to, rekla je, trebala odobrenje nadležnog suca kod kojeg je ovaj ovršni predmet.

  – U »Saharu« sam uselio 1982. godine. Studirao sam višu školu, poslije vojske se zaposlio u Končaru i ovdje sam smješten. Tu sam trebao biti do 27. godine, a onda bi se rješavalo moje stambeno pitanje. Međutim, stigle su devedesete. Nas su ostavili na cjedilu, zgradu su prestali održavati, ugasili su centralno grijanje, nestalo je tople vode. Tad su nas počeli pohoditi novinari. Doživjeli smo i preživjeli svašta, a ova najavljena deložacija za nas je samo još jedna u nizu, kaže Dragan Crnčević. Njegovog kolegu Ivana Dugonjića poduzeće je u samački hotel smjestilo 1984. godine. I on je tamo treba biti do 27. godine, ali Končarev stan nije dočekao. Po zanimanju je VKV tokar. Ovo VKV znači visokokvalificirani. 

  – Tražili smo gradske stanove, obraćali se na pomoć za sve strane. Nitko nije reagirao. Dolazio je tu krajem 90-ih i Milan Bandić. Tad je još bio u oporbi. Obećavao je da će on riješiti naš problem. Ipak, na kraju smo ostali ovdje, kaže Dugonjić. Ivan Zamljačanec uselio je 1976. godine. Pokazuje nam Končarevo rješenje kojim mu je dodijeljen ovaj smještaj. 

 Atraktivna lokacija

– I ja sam čekao na stan. Čekalo se do 27, a neoženjeni su znali čekati do 35. godine života. Ni ja nisam dočekao. Kad smo postali nepotrebni nitko nije našao za shodno da nas zaštiti. Naš sindikalna podružnica u Končaru također nas je ostavila na cjedilu, kaže on. Kad bi zapisivali sve detalje našeg razgovora, o »Sahari« bi se mogla ispisati cijela knjiga. Moglo bi se do jutra pisati o pritiscima na ove ljude da negdje odu, e kako bi zgrada poslužila nekoj drugoj svrsi.

Lokacija koju su nekoć nazivali »Sahara« danas je prilično atraktivna. Unaokolo su stambene zgrade, dječje igralište, a u poslovnim prostorima »Sahare« još uvijek se drži jedan kafić. Nekakav boksački klub uzeo je jedan ulaz »Sahare« i u prizemlju napravio svoje vježbaonu, pa radnici nakon povratka iz druge smjene do dugo u noć slušaju udarce u boksačke vreće.

Stanari nas vode u obilazak, nakon kojeg ćemo postati u potpunost svjesni užasnih uvjeta u kojima žive. Stubište »Sahare«, naime, izgleda još uvijek pristojno, ali kad nam stanari počnu pokazivati napuštene sobe, devastirane sanitarne čvorove i krov koji prokišnjava; kad nas odvedu na peti kat gdje se sve raspada, a od »memle« se jedva diše, razumjet ćemo u potpunosti njihovu muku i vapaje da im netko napokon iziđe u susret. 

  Uistinu, ta zgrada se unutra raspada, a u njoj moguće živjeti isključivo zahvaljujući činjenici da su njezini stanari radnici koji znaju improvizirati i dovesti vodu kad im je isključe, uključiti ponovo struju kad im »elektra« odnese osigurače i slično. Valja napomenuti, stanari Sahare struju i vodu ne plaćaju, ne zato što ne bi htjeli, nego zato jer im to nije dopušteno.

Nadležni se boje da bi, u slučaju da podmiruju račune, stanari mogli polagati i nekakva prava. Pritom nitko ne razmišlja o tome da ovi ljudi već polažu nekakva prava na krov nad glavom. Bez obzira što ih je njihova tvrtka prepustila drugima na milost i nemilost, oni su ustrajni u zahtjevu da im se dodjele socijalni stanovi ili da se na kakav drugi način riješi njihov stambeni problem. Drugog izbora, kažu, naprosto nemaju. Vjerujemo im na riječ, jer tko bi se, da ima izbora, borio da ga ostave živjeti na ovom mjestu.