»Treba poštivati taj dan, dostojanstveno i bez politizacije se sjećati mnoštva ljudi koji su doživjeli veliku nepravdu i stradanja kao posljedice rata«, ističe saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin. Radin se poziva na podatak od oko 350 tisuća ljudi koji su otišli u egzodusu, koga je, kaže koristio i Tito, ali napominje da brojke nipošto nisu najvažnije
ZAGREB – Dan sjećanja na žrtve fojbi i esule obilježava se 10. veljače u Italiji u spomen na egzodus i stradanja stanovništva Istre, Rijeke i Dalmacije nakon Drugog svjetskog rata.
Donji dom talijanskog parlamenta izglasao ga je 2004., na dan potpisivanja Ugovora o miru između Italije i Jugoslavije 1947.
Mediji su proteklih godina javljali kako iredentističke politizacije prate obilježavanja dana sjećanja, ali i prenosili odgovore talijanskog predsjednika Giorgia Napolitana da su fojbe bile tragedija čije je priznanje predugo izostajalo te da obilježavanje tih događaja »nema ništa s povijesnim revizionizmom, revanšizmom i nacionalizmom«.
»Treba poštivati taj dan, dostojanstveno i bez politizacije se sjećati mnoštva ljudi koji su doživjeli veliku nepravdu i stradanja kao posljedice rata«, ističe saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin.
Premda velike, brojke nisu najvažnije
Radin se poziva na podatak od oko 350 tisuća ljudi koji su otišli u egzodusu, koga je, kaže koristio i Tito, ali napominje da brojke nipošto nisu najvažnije.
Povjesničar Sveučilišta u Rijeci Darko Dukovski raspolaže s podatkom od oko 220-225 tisuća ljudi koji su iselili s područja Istre i Rijeke do 1971., pozivajući se na novija talijanska i hrvatska istraživanja. Jedna trećina iseljenika, smatra se, bili su Slovenci i Hrvati koji su se protivili komunističkoj vlasti u Jugoslaviji.
Istra je proživljavala tešku povijest veći dio 20. stoljeća. U prethodnom razdoblju, od 1918. do 1943., iselile su 53 tisuće Hrvata, a uselilo 29 tisuća Talijana. Sve to komplicira činjenica da se 1921. 15 tisuća Hrvata izjasnilo kao Talijani, a 1948. 20 tisuća Talijana kao Hrvati, dodaje Dukovski.
Egzodus Talijana između 1943. i 1965. činili su dvije skupine ljudi: esuli, koji su ilegalno izbjegli i nisu imali nikakvih prava, i optanti, odnosno građani koji su po ugovoru zadržali talijansko državljanstvo i sva građanska prava te otišli u Italiju.
Iznimno poštujem taj dan jer su ti ljudi živjeli ovdje stoljećima i ostavili traga u kulturi, a među njima su bili i mnogi Hrvati. Oni su doživjeli veliku osobnu tragediju, a Hrvatska je njihovim odlaskom nemjerljiva osiromašena, dodaje Radin.
Među talijanskim izbjeglicama otišli su, primjerice, proslavljena glumica Laura Antonelli i kantautor Sergio Endrigo, književnik Fulvio Tomizza, pisac i političar Enzo Bettiza, automobilistički prvak Mario Andretti, boksač Nino Benvenuti i drugi.
Egzodusi opustjeli Pulu
Uzroci iseljavanja bili su složeni: opće političke nesigurnosti između bivših ratnih saveznika i stalna rastuća napetost između Italije i Jugoslavije oko utvrđivanja granica, zatim opća pravna i ekonomska nesigurnost nakon rata koju je povećala rezolucija Informbiroa, ističe Dukovski i pribraja im ekonomske blokade Jugoslavije s istoka i sa zapada, kao i osvete nad Talijanima.
Najviše nemira unosilo je OZNA-ino »čišćenje terena« bez ikakva suda, iza čega se primjećivao nestanak sugrađana, navodi literatura, ali i »nesposobnost, netolerantnost i bahatost« vlasti od kojih je stradalo uglavnom nedužno stanovništvo.
Literatura Pulu u veljači 1947. opisuje kao grad duhova. Parobrod Toscana počeo je prevoziti izbjeglice 18. siječnja 1947. iz Pule za Veneciju i Anconu. U veljači Pula je bila prazna, zatvorenih radnji, sa spuštenim roletama i pustih ulica. U ožujku iste godine prestao je svaki rad u gradu, pa je saveznička uprava morala priskočiti s opskrbom hranom.
Talijanske izbjeglice, koje su masovno iselile Zadar, nakon 54 saveznička bombardiranja 1943. i 1944. godine nazvale su taj grad »jadranskim Dresdenom«.
Izbjeglice su u Italiji prolazile svoju drugu kalvariju u sabirnim logorima otvorenog tipa i postupno se godinama uklapale u društvo, a zbog siromaštva države njihov problem je često ostajao samo njihov, ističe Dukovski.
Radin kaže da su dvije trećine njegove obitelji morale otići, iako nisu imali nikakvih političkih i ideoloških grijeha. Pet godina su boravili po logorima dok nisu dobili neki stančić.
Fojbe
Drugi oblik stradanja koga štiti Dan sjećanja usmjeren je prema krškim jamama, »fojbama«, i izaziva znatno više kontroverzi. Dokument koji je priložen prijedlogu zakona kaže da je u fojbama pogubljeno 17.000 osoba. Istarska enciklopedija sažima podatke više talijanskih autora koji govore o 4500–6000 ljudi, te naglašava da su hrvatska i slovenska historiografija tek u novije vrijeme počele sustavno istraživati žrtve jama.
Na upit Hine Ministarstvo branitelja je odgovorilo da ne raspolaže službenim podacima o broju žrtava već samo parcijalnim informacijama organizacija civilnog društva i provedenim istraživanjima koja iznose različite podatke o broju stradalih.
»Kroz službene razgovore zajedničke stalne Komisije za provedbu Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Talijanske Republike o uređenju ratnih grobova, nismo do sada dobili takve podatke, ali će to zasigurno biti jedna od tema budućih razgovora«, kaže se u odgovoru Ministarstva branitelja.
Radin kaže da je 2001. predložio da se u Hrvatskoj obilježi jedna od fojbi, koja će biti znak poštovanja tih žrtava. Slično kao jamu Bazovicu u Italiji, kod koje se obilježava 10. veljače, predlagao sam da to bude Vinešak fojba kod Labina. I dok su talijanski partizani prihvatili komemoraciju u svojoj zemlji, Društvo antifašističkih boraca Istre se nije složilo, pa u tom pogledu nismo napredovali do danas, kaže Radin.
Ratne štete
Usporedo s podacima o stradalima, mediji ponavljaju izjave o ratnim štetama koje su Jugoslavija, odnosno njezine sljednice, dužne izbjeglicama.
Prema Ugovoru o miru s Italijom i Osimskim sporazumima, dogovoreno je da će se optanskom imovinom – dakle uzima se u obzir samo ova kategorija ljudi – namiriti ratna odšteta Jugoslaviji, ali je Jugoslavija premašila taj iznos, a da će talijanska strana svojim građanima isplatiti štetu, što nije učinila, objašnjava Dukovski.
Dakle, Jugoslavija se poslije obvezala platiti onaj dio koji je prešla u nekoliko obroka, ali to je učinila, čini mi se, tek jednom, a onda je prestala. Zemlje sljednice, dakle Slovenija i Hrvatska moraju nadoknaditi taj novac. Slovenci su taj novac izdvojili i deponirali, ali ga talijanska strana nije uzela, a mi nismo ništa iako smo se obvezali da hoćemo, kaže Dukovski.
Prema pisanju medija, Hrvatska treba platiti Italiji 35 milijuna dolara odštete, ali Radin nije želio u ovoj prigodi razgovarati o tom novcu.
Posebno su zainteresirane one bogatije obitelji koje su imale što izgubiti. Međutim sada povrat imovine i novca traže i oni koji nisu optanti ili ezuli, pa je Hrvatska, koliko znam, i njima obećala nadoknadu. Neki ne žele novac nego povrat nekretnina (Cerlenizza) koje nisu male, kaže Dukovski.
Interesantno je da su status ezula preuzeli i oni koji su se rodili u Italiji, čak i druga generacija Talijana i koji s Istrom nemaju ništa. Osnivaju se poglavarstva gradova u egzilu u kojima sjede ljudi čiji su roditelji ili djedovi bili ezuli itd. Sve to dobiva političku konotaciju koja je vrlo delikatna, zaključuje Darko Dukovski.
Hrvatska i Dan sjećanja na fojbe
Talijanski predsjednik Giorgio Napolitano izrazio je mišljenje da bi Dan sjećanja na fojbe trebao postojati i u Hrvatskoj i u Sloveniji. Radin kaže da su predstavnici Talijana iz Hrvatske nazočili komemoraciji toga dana u Napolitanovoj predsjedničkoj palači Quirinaleu, ali da u Hrvatskoj za sada nema signala da bi se tako nešto moglo dogoditi ovdje.
Ulaskom Hrvatske i Slovenije u Europsku uniju ove tri zemlje su dio jedne obitelji i otvara se mogućnost da zajednički obilježe tu tragediju. Da svaka strana prizna svoje pogreške i da ne politizira žrtve, kaže Radin i dodaje kako je neodrživo da »hrvatski premijeri idu u Bleiburg, a da se žrtve fojbi ignoriraju«.
Ne želim nikome davati savjete, ali mi se čini da bi takva inicijativa trebala krenuti od naših predsjednika, ističe Rodin i zaključuje: »To bi bio sjajan početak!«
Hrvatske vlasti za sada o tome ne govore ništa.
