Stalna samo mjena jest

Dan antifašističke borbe: ne slavimo, već samo ne radimo

Tihomir Ponoš

Dan antifašističke borbe obilježava se, kao i gotovo svi praznici u Hrvatskoj, protokolarno, komemoracijama iliti prisjećanjima



 Bitna odlika državnih praznika u Hrvatskoj njihova je nestabilnost. Koji će dan biti državni praznik, što će se kao takvo obilježavati, odlučuje režim i dominantni svjetonazor, a budući da se on posljednjih desetljeća više puta mijenjao, onda je jasno da su se mijenjali i državni blagdani. Raspored državnih praznika može se mijenjati i bez tako korjenite prethodne promjene kao što je promjena sistema, što smo u Hrvatskoj vidjeli i 2000. godine kada su redefiniranih državni praznici.


Jedan od državnih praznika koji se »šetao« kalendarom je Dan antifašistički borbe. Taj se dan, ne pod tim nazivom, obilježava od 1945. godine. Međutim, od 1945. do 1990. godine praznik je obilježavan 27. srpnja i to kao Dan ustanka naroda Hrvatske. Odluka o tome što će biti državni praznik, a što neće uvijek je politička odluka. Tako je bilo i 1945. godine. Na Četvrtom zasjedanju ZAVNOH-a održanom u Zagrebu, Karlo Mrazović je 25. srpnja 1945. godine, u ime predlagača Komunističke partije Hrvatske predložio da se 27. srpnja proglasi za »narodni blagdan kao dan općeg narodnog ustanka u Hrvatskoj«. Taj je datum izabran zbog pobune koja se toga datuma 1941. godine dogodila u Srbu. Mrazović je objasnio da je to bio dan kada su »veće, znatne narodne snage prihvatile učešće u narodnom ustanku. 27. jula imamo prve masovne oružane sukobe s neprijateljskim oružanim formacijama«. Vijećnici ZAVNOH-a jednoglasno su prihvatili zakon kojim je 27. srpnja postao praznik. Posljednji put 27. srpnja kao Dan ustanka naroda Hrvatske praznovan je 1990. godine. 


Srpanj poslije lipnja


Propašću socijalističkog jednopartijskog sustava i uspostavom višestranačke demokracije uveden je novi praznik Dan antifašističke borbe, umjesto dotadašnjeg Dana ustanka naroda Hrvatske, a obilježava se 22. lipnja u spomen na osnivanje Sisačkog partizanskog odreda tog datuma 1941. godine.




Taj datum i događaj nisu bili prešućivani ni u socijalističkom razdoblju hrvatske povijesti, pa ni u udžbenicima povijesti. Pitanje je jednostavno i logično – ako je 22. lipnja 1941. godine osnovan Sisački partizanski odred, a pobuna u Srbu se dogodila 27. srpnja 1941. godine – kako to da se kao ishodišna točka u borbi protiv fašizma i borbi za slobodu obilježavao kasniji datum, odnosno kasniji događaj. Razlog za to vjerojatno se krije u činjenici da je Komunistička partija Jugoslavije proglas o ustanku usvojila 4. srpnja 1941. godine. Taj je datum u Jugoslaviji također bio državni praznik, slavljen kao Dan borca. Budući da se gotovo sve u Jugoslaviji mjerilo i ravnalo prema Komunističkoj partiji i njenim odlukama nije teško dokučiti da se nitko nije mogao pobuniti niti ustati protiv fašizma prije nego što je Komunistička partija odlučila da se treba pobuniti i ustati protiv fašizma. To što su u Sisačkom partizanskom odredu mahom bili mladi komunisti nije bilo važno, jer vrh partije još nije odlučio što i kada treba činiti. Nadalje, iz Mrazovićeve argumentacije prilikom predlaganja 27. srpnja za praznik o većim narodnim snagama koje su prihvatile učešće u narodnom ustanku, jasno je da je Partija smatrala kako u šumi Brezovica pored Siska učešće u narodnom ustanku nisu uzele veće narodne snage. 


Povijesno točnije


Od 1991. godine 22. lipnja obilježava se kao Dan antifašističke borbe, državni je praznik i neradni dan. Taj je datum povijesno točniji nego li 27. srpnja, a i naziv blagdana je precizniji i ideološki determiniran. Naime, u slučaju Dana ustanka naroda Hrvatske iz samoga naziva nije jasno protiv koga ili čega su narodi Hrvatske ustali. 


Međutim, Dan antifašističke borbe nije naročito ukorijenjen kako među ljudima, tako ni među pripadnicima političke elite. Narod taj državni praznik, kao, uostalom, gotovo sve praznike u Hrvatskoj ne slavi nego na taj dan jednostavno ne radi (onaj sretniji dio koji ne radi u trgovini, nužnim javnim službama ili medijima). Politička elita, odnosno Vlada Republike Hrvatske, početkom godine ozbiljno je razmišljala o tome da Dan antifašističke borbe ukine kao neradni dan (dakle, ostao bi praznik, ali se taj dan više ne bi niti praznovalo). Srećom, od te je ideje Vlada odustala, ali je već sama ta ideja pokazala koliko su praznici u Hrvatskoj nestabilna i lako promjenljiva kategorija. Dan antifašističke borbe obilježava se, kao i gotovo svi praznici u Hrvatskoj, komemoracijama iliti prisjećanjima. To znači da se državni vrh i ponešto ljudi kojima je do praznika stalo okupe u šumi Brezovici pored Siska i tamo u prisjećanje dozivaju zbivanja iz 1941. godine koja u govorima donekle nastoje politički aktualizirati i konteksturalizirati.