Kad vidimo ljude koji plivaju u bogatstvu, a obraćaju se vjernicima sa »draga braćo i sestre« – to je cinizam. Kad vidimo privilegirane, koji smatraju da su bolji od drugih, a govore da su kršćani – to je opet cinizam. Nabrojimo temeljne kršćanske vrijednosti, pa po zdravom razumu zaključimo koliko kršćanstva ima u Crkvi
Hrvatskoj javnosti laburist Damir Hršak poznat je ponajprije kao prvi političar koji se bez ustezanja izjasnio kao pripadnik LGBT populacije. Većina medija prezentirala ga je u svjetlu te činjenice. U drugi plan pritom je palo da je Hršak redoviti sveučilišni profesor, čovjek koji je diplomirao metalurgiju i teologiju, a doktorirao kemiju.
Također, riječ je o dugogodišnjem aktivistu u borbi za ljudska prava, uredniku međunarodnog znanstvenog časopisa »The Holistic Approach to Environment«, dobitnik sveučilišnog priznanja u akademskoj godini 1988/89, šahovski trener te, svojedobno, kolumnist političkog mjesečnika Hrvatska ljevica. Za naš list Hršak govori o svojoj kandidaturi, političkim stavovima, o hrvatskom društvu i nadi da je ono što se u Hrvatskoj čini nepopravljivim ipak moguće ispraviti. Za početak, Hršak ističe da se nije svjesno pozicionirao kao političar koji će se zalagati za jednakost LGBT populacije u društvu.
– To je rezultat medijskog predstavljanja medijske mašinerije. Moj govor na prvom gay prideu bio je na internetu deset godina, a prošle godine, kad sam također bio kandidat za Europski parlament, mediji su ga otkrili i prenijeli široj javnosti. Dio medija odjednom se počeo ponašati kao da sam ja tog renutka odlučio reći da sam gay. To je u principu bilo relativno nekorektno, pa čak i dosta nekorektno. Urednici koji su tako postupali pokazali su senzibilitet prema senzacionalizmu, jer u Hrvatskoj je, na žalost, još uvijek senzacionalno ako netko kaže da je dio LGBT populacije. Od prvog intervjua ja tu pripadnost nisam skrivao. Naprotiv, uvijek sam govorio da se ponosim svojim angažmanom koji se tiče prava LGBT zajednice, no to nije primarni dio moje osobnosti, a posebno ne primarni dio mog političkog djelovanja. Moja primarne politika su politika obrazovanja, politika ljudskih prava, kulturna politika i politika sporta.
Nikad politikant
– Da, jer to je za svakog ljevičara prirodno i normalno. Danas kad netko kaže za sebe da je socijaldemokrat ili općenito ljevičar, a neoliberalni kapitalizam u isto vrijeme smatra optimalnim rješenjem društva – to je kontradikcija i laž. Od samog početka uvijek sam bio protiv politikantstva, laganja i demagogije u politici. Politika bi trebala biti područje istine, pravednosti, slobode i u konačnici ljubavi.
U razgovoru s ljudima koji prate političku scenu nerijetko se može čuti da se upravo Laburisti bave demagogijom u politici. Što kažete na takvu tezu?
– Očekujem glasove lijeve inteligencije, sveučilišne zajednice i svih koji vjeruju da je moguće pravednije i bolje društvo od ovog kojeg imamo.
– Ako je Tonino Picula zadovoljan petim mjestom, zadovoljan sam i ja.
–To je nekorektna teza. Naravno, ja mogu govoriti isključivo u vlastito ime. Politikant nisam nikad bio i neću biti. Nikad nisam bio demagog i neću biti. Radije ću izgubiti izbore za Europski parlament, nego uroniti u kaljužu demagogije, podvaljivanja, PR štoseva i dobivanja glasova na prijevaru. Na žalost, dominantne struje u hrvatskoj politici time se bez ustručavanja bave. To je na čovjeku pojedincu, da sam, prema svojoj savjesti odluči o svom djelovanju. Ono što sigurno mogu jamčiti svakom tko se preferencijalno odluči podržati me u utrci za Europski parlament, jest da to može učiniti apsolutno čiste savjesti. Čuda nikom neću obećavati. Mogu obećati tek da ću, budem li izabran, u politički rad, u borbu za socijalnu pravdu i ljudska prava uložiti maksimum vremena i snage. Inače, smatram da je svaki pokušaj razdvajanja socijalne pravde i ljudskih prava omalovažavanje jednog ili drugog.
U domeni sporta zalažete se za ulaganje u rekreativni sport. To nije uobičajeno. Političari inače igraju na reprezentacije, nacionalni zanos koji prati velika natjecanja i slično.
Preobrazba društva
Vi ste čovjek koji prakticira vjeru. Zanima me kako ocjenjujete ulogu katoličke crkve u hrvatskom društvu?
– Najbolje ću to reći jednom usporedbom. Evo, mi smo generacija koja se sjeća da Njemačka nije oduvijek bila jedinstvena, da smo imali DDR i Saveznu Republiku Njemačku. Ova istočna Njemačka, sovjetska Njemačka, ona se zvala Demokratska Republika Njemačka. E u toj istočnoj Njemačkoj je bilo onoliko demokracije koliko je u Katoličkoj crkvi kršćanstva, barem što se Hrvatske tiče. Nazivati se i biti – ogromna je razlika. Koja je bit kršćanstva? Ljubav, solidarnost, pravednost, istina, dobrota. U biti, politički gledano, u kršćanstvu imamo sve lijeve ideje. Sad, kad mi vidimo ljude koji plivaju u bogatstvu, a obraćaju se vjernicima sa »draga braćo i sestre« – to je cinizam. Kad vidimo ljude koji su privilegirani, koji smatraju da su bolji od drugih, a govore da su kršćani – to je opet cinizam. U kršćanstvu je kristalno jasno: jedan je stvoritelj na nebesima, a svi ljudi su braća i sestre. Dok je hodao zemljom, Krist je utjelovljen u Isusu ondašnjim svećenicima govorio da su kao okrečeni grobovi, izvana sjaj i raskoš, iznutra trulež. Svako tko želi neka nabroji temeljne kršćanske vrijednosti, pa neka po zdravom razumu zaključi koliko kršćanstva ima u Crkvi, a koliko nema.
S obzirom na vaše stavove, jeste li razočarani u hrvatsko društvo i državu?
– Nisam. Još kao klinac, kao mlad čovjek želio sam hrvatsku samostalnost. Na referendumu sam glasao za samostalnu Hrvatsku, a i danas vjerujem da je to bila dobra odluka. Točno je da su moja očekivanja bila neusporedivo veća. Nisam mogao niti zamisliti da bi ovakva razina pohlepe, gramzivosti pa i zla bila moguća u Hrvatskoj. Ostao sam zatečen, ali još uvijek se nadam i vjerujem da pljačka privatizacijom te uništavanje materijalne i duhovne osnove hrvatskog društva neće proći kao što su barbarske horde došle, poharale i nikom ništa. Vjerujem, a postoji i zakon da privatizacijski kriminal ne zastarijeva, da će se ponešto od toga dati ispraviti. Socijalnom pravdom i jednom pravednom poreznom politikom podosta se toga još uvijek može spasiti.
Mislite da od aktualne političke scene možemo dobiti socijalnu pravdu?
– Na žalost to još uvijek nije na vidiku, ali u hrvatskom društvu postoje ljudi koji imaju dovoljno poštenja, dobrote i pameti da bi mogli i bili spremni sudjelovati u takvom projektu. Uz ostalo, prihvatio sam kandidaturu za Europski parlament zbog toga jer želim u tome aktivno sudjelovati.
Prolazna kriza morala
– To je pakosno i nemoralno. To je jedan oblik besramlja, koji se na žalost izuzetno tolerira u društvu. Da netko sad uđe u samoposlugu i pokrade nekoliko konzervi rajčice svi bi ga osudili kao lopova, ali kad netko tko je uživao plodove socijalne pravde bez ustručavanja nameće nepravedni sustav budućim generacijama to podosta ljudi doživljava kao normalno.
Zašto ste se upustili u politiku? Ako i uđete u Europski parlament bit ćete »jedan od tisuću« i zasigurno nećete biti u prilici realizirati svoje ideje.
– Imao bih priliku na domaćoj sceni nametnuti određene teme. U malim zemljama u koje spada i Hrvatska europarlamentarci imaju dosta veliki utjecaj i na domaćoj sceni. Također, izuzetno će me veseliti budem li u prilici sudjelovati u procesu stvaranja nove lijeve Europe i imati platformu za suprotstavljanje zločinačkom neoliberalnom kapitalizmu koji razdire srž europskih vrijednosti.
Pa neoliberalni kapitalizam je u Europskoj uniji dominantan. Ako je u pitanju zločinačka politika, znači li to da je Europska unija zločinačka tvorevina?
– Hahaha… Ne, ne znači. To znači da je ovo prolazna kriza morala. Kao kršćanski teolog usudio bih se parafrazirati iz teologije: dobro jest, a zlo je samo nedostatak dobra. Europski ideali, ideali francuske revolucije, kao i kršćanski ideali – to su trajne vrijednosti. To što su se barabe i gulikože u jednom periodu povijesti uspjele domoći ekonomske moći do te razine da nam uništavaju čak i planet, a svoje zlo i pakost iživljavaju u besmislenom zgrtanju bogatstva – to je privremeno. Bitno je da se skuplja dovoljna kritična masa ljudi, da se taj tumor na povijesti Europe ne razraste previše i ne dovede u opasnost cijelu ideju.
Vidite li barem naznake te privremenosti?
– Vidim. Nadam se i uvjeren sam da će predsjednika Europske komisije ovog puta dati ljevica, da će te zloglasne mjere štednje napoko nestati, da će se Mediteran osloboditi kandži siromaštva, da će se Europa uspjeti oduprijeti SAD-u, Rusiji i Kini u stvaranju svijeta koji nikome nije po mjeri. Podosta se zaglibilo i trebat će puno vremena dok vrijednosti ne budu ponovo važnije od interesa. Idealist sam i nikad neću staviti interese ispred vrijednosti.
