Da netko dokon, s dovoljno vremena i volje, pokuša pobrojati sve pjesme o Dalmaciji, sve plodonosne domišljate refrene u kojima se rimuju stina i maslina, Split i svit, rascvala grana i cvit Mediterana – velike su šanse da bismo dobili dokaz o oborenom svjetskom rekordu. Jer, koji je još dio Hrvatske tako temeljito, tako manijakalno opjevan? (Posavina? Moslavina? Sveti Ivan Zelina?) Koji se komadić obale u »bilom svitu« može podičiti s toliko uglazbljenih mitova kao Dalmacija, kao Split? (Obala Amalfi? Kalifornija?) I koliko bi Hrvata radije emigriralo nego da još jednom čuje tenore iz dalmatinskih klapa kako naprežu ošit i padaju u afan pjevajući o materi na skali ili štraci na pjaci? Koliko bi ih se odreklo naknade za topli obrok u zamjenu za jamstvo da nikad više neće čuti sintagmu »tvoje bilo tilo«? 

  Ja bih prva ozbiljno razmislila. 

  Moja mater već godinama dinsta kapulu uz do daske navijen Radio Dalmacija. Zvučnik tranzistora u kuhinji raketira nas zanesenim tautologijama u kojima »lipjeg Splita od Splita ne more ni bit«, nesklapnim krparijama u kojima su »Dalmatinac i Dalmatinka ko noga i rebatinka«, pa u posljednje vrijeme iznimno popularnim poskočicama u kojima su aluzije na muško spolovilo suptilne otprilike kao šaka u nos (oj-joj-joj-joj, baš je mali brodić tvoj), pa malo Mišinih vazdazelenih hitova u kojima je Dalmacija antropomorfizirana u ljubljenu ženu čija je fatalna greška što »nije bila samo moja« (čime je posesivnom patrijarhalnom mužjaku nanesena neoprostiva nepravda), pa malo visokokoncentriranog patosa u sezonskoj uspješnici neke od milijun klapa koja refrenom prijeti »vičnom jubavi«, i to Dalmaciji i nekoj ženi odjednom. A to ekonomično opjevavanje žene i Dalmacije u isti mah ultimativna je dvoznačnost koju stihoklepci uspijevaju postići, spominjući njezino toplo krilo i tilo bilo – i finiširajući refrenom s parnim rimama: »Dalmacijo, slušaj ovo, ja te volin i gotovo!« 

  Dođe tako red i na Milu Hrnića koji poput otmičara koji pjeva svojoj taokinji sa štokholmskim sindromom »živjeti ćeš samo za me«, a nađe se – između džinglova i entuzijastičnog izvikivanja akcijskih cijena odabranih proizvoda na vikend-sniženju u marketima Tommy i Kerum – mjesta i za koju čeznutljivu pjesmu o dalmatinskim Matovilkama koje nalakćene na prozore kamenih kućica broje dane čekajući kad će se njihov mornar vratiti i odvesti ih prid oltar da mu mogu početi rađat dicu – jer što bi drugo uopće mogao biti vrhunac njihovih životnih ambicija?! 

 Edipovština u dalmatinskoj pismi

  Proppova morfologija bajki, primijenjena na narative dalmatinskih pjesama, otkrila bi nekoliko prilično jezivih momenata. Tekstopisci bisera dalmatinske zabavne glazbe nadomještaju manjak mašte predanim ponavljanjem starih mitologiziranih fabula: na bokunu škrte zemlje, ispod masline, ili u sjeni ispod skala u tijesnoj kali, čuči u crno zavijena mater i čeka da joj se iz biloga svita vrati sin jedinac koji plovi po tuđim morima, zarađujući kruv sa sedan kora, oglušujući se o vapaj pokojnoga ćaće koji mu je lipo reka neka ostane kući, svoj na svome, pa makar i krepa ka tovar, makar mu kušin bila stina, samo neka ne ide u tuđinu. U dalmatinskim pismama odnos sina i matere bridi od edipovštine; tako Mladen Grdović arlauče, u uspješnici »Mama« (koju su navijači Torcide proglasili drugom najljepšom dalmatinskom pjesmom svih vremena, odmah iza »Dalmacije u mom oku« Miše Kovača), da mu je najlipše na svitu bilo kad mu je mama za Veliku Gospu davala kruva ispod peke i uz to gomile jubavi, kojoj se je uvik vraća. »Dalmacijo, mati / sin tvoj živi da se tebi vrati!« 

  Pjesme o Dalmatinkama obično su manje narativnog karaktera – u njima se naprosto utvrđuje nadmoćna ljepota Splićanki nad Kaštelankama, petrarkistički zaneseno uzdiše se o bilim grudima, slanima od soli, dok će u refrenu obavezno biti natuknuto da je opjevana djeva pobožna, skrušena i nadasve vjerna svome čoviku – a bonus je ako navija za Hajduka. Taj ženski ideal dosad je najekonomičnije sročila Severina, nudeći se kao utjelovljenje alfa-Dalmatinke: »Dalmatinka, Dalmatinka / tri ljubavi svoje ima / prva mi je Gospe moja / druga mi je ljubav tvoja / a treća je bila boja«. Splićani danas možda »časte« Severinu grafitima »četnikušo«, ali ipak nisu sasvim zaboravljene njezine zasluge u svojedobnom postavljanju standarda raspjevane podređenosti dalmatinskih žena, stihovima »virujen u te, ispovidan grije, i kad me varaš, s tobon lipo mi je«. 

 Maratoni uglazbljenih stereotipa

  Mene je sigurno promašio gen za podnošenje plićina dalmatinske zabavne glazbe. Teško izdržavam izloženost maratonima uglazbljenih stereotipa, od njih mi prisjedne i tih par ljetnih tjedana godišnjeg odmora. Razumijem ono »Splita mi je puna kita« iz naslova pjesme Siniše Kekeza. Kad je riječ o stereotipima raspačavanima kroz popularne melodije i huljićevske rime, potpuno dijelim taj osjećaj debele prezasićenosti gradom koji je u domaćoj pop kulturi, u svim tim razlitanim pjesmama, postao nakaradna karikatura sebe samoga. Razumijem Zagrepčane koji dobivaju seboreju po ušima od tog tovarskog šunda i grandiozne, besramne, razmetljive patetike koja je – ne mogu se oteti tom dojmu – tek falša, naslijeđena gesta. 

  Maslina je neobrana, more je sinje, a dok palme njišu grane, puna mi je kita Splita – takvog kakvim ga vidi Mladen Grdović i klape sa sintesajzerom u pozadini. Split kojega se odriče Siniša Kekez možda jest »ludi, pijani ćaća«, možda jest »svjetski rekorder u trpljenju udaraca / grogirani boksač koji ne pada / pijanac djetinje jetre / narkoman s gipkim žilama / kurva koja se ne troši« – ali nije đikan koji ne vidi ništa osim »srdele šta pliva i jubavi ća boli i sunca šta sija«. 

  Sa stereotipima koji su Dalmaciju učinili neraspoznatljivom dosad su se najizravnije obračunali Dječaci, splitsko-zagrebački hip hop bend, bespoštedno rasturivši patetičnu ljigu dalmatinske estrade u pjesmi Dalmacija. Govori se tu i o tehno-betonskom cvitu Mediterana, poduzetnom gradonačelniku i ljudima koji vrebaju na svaki primjerak povratne ambalaže, nezaposlenoj besperspektivnoj mladeži i masovnoj izgradnji šoping centara. Sve to uz dozu onog karakterističnog splitskog humora koji je jednom činio dušu ovog kozmopolitskog grada. Danas je prazno mjesto te duše ispunila srdela i vino, i tvoje tilo bilo. Jer ko ne piva Dalmatinac nije. 

 Nestao splitski humor

  Gdje je nestao onaj splitski humor, nehajno ciničan, zločest i britak, utemeljen na detalju, finim nijansama, dvojnostima i višeznačnostima, ludističkim iskoracima u začudno, koji zahtijeva feralovski brz mozak? Javno, u kulturi, pop-kulturi i medijima – nema mu ni traga. 

  Od grada s tako raskošnim duhom za očekivati je bilo da će se tim svojim nadmoćnim humorom iskeziti u brk ovom kriznom, teškom razdoblju vladavine klana Kerumovih. No, dogodilo se nešto drugo. »Svoju si uzicu krotko predavao bezdušnim mafijašima / birokratima koji su te ispokradali / laskavcima koji su te obrlatili / fetivima bez sjećanja i časti / licemjerima koji su te blagoslivljali / spasiteljima koji su te upropastili.« Kekezovi stihovi zloguko odražavaju aktualno »splitsko stanje uma« koje je i službeno kapituliralo pred kerumovštinom, zarazivši se njome. Ostaje, kao u pjesmi Dječaka, još samo da se pjeva »Dalmacijo, Dalmacijoooo…« 

  Digi digi di digidi. 

 Živo blato malograđanštine

  Predstava »Adio kauboju« koju je redatelj Ivica Buljan postavio na Splitskom ljetu prema istoimenom literarnom predlošku spisateljice Olje Savičević Ivančević, trebala je, prema najavama, ponuditi viziju Splita koji je »neodoljiv u svom jeziku današnjice skovanom od stripa, filma, grafita, od otpora«, koji »mrzi nostalgiju, i svoj novi identitet traži kod samog Vraga«. 

  No, gorljivim najavama usprkos, najočekivanija predstava sezone nije se ničim uspjela iskobeljati iz kerumovštine; štoviše, najodvažnija se kritika društvenog potonuća Splita svela na to da je jedna glumica nabila na glavu crnu periku s frizurom nalik onoj Nevenke Bečić, i da je jedan glumac, koji je »tumačio« lik gradonačelnika, raskopčao košulju, isturio trbuh i lupao se po njemu, ispaljujući psovke sa zabrđanskim naglaskom, poput Željka Keruma. 

  Stvari su otišle tako daleko da ni kazalište ne uspijeva umaći živom blatu splitske malograđanštine, a svaki pokušaj da se odupre stereotipima na kraju se svede na njihovo perpetuiranje. To se, naposljetku, dogodilo i Dječacima u onoj pjesmi. 

  Što ostaje kad se uklone stereotipi? 

 

Melodije kurbi et orbi

  Na Splitskom ljetu održane su tri izvedbe »Melodija kurbi et oporbi« Predraga Lucića i Borisa Dežulovića. Na Carrarinoj poljani, u ponedjeljak, u tih par sati dok su kroz filter humora i bespoštedne kritike cijeđene društvene anomalije Dalmacije i Hrvatske, sjetila sam se onog Splita kakav je bio »prije«, prije nego što su se Kerumovi spustili sa svog (rodoslovnog) stabla, prije nego što su ga učahurili u fjaku, Hajduk i parne huljićevske rime. Učinilo mi se, samo na kratko, da je sasvim prirodno i to da je Split proglašen najpoželjnijim gradom za život s popisa UNESCO-a. 

  Ali, čarolija se brzo rasprši, u prvom doticaju s grafitom »Ubij pedera« i »Severina, ćetnikušo!« (da, s »mekim« ć), kad opet postane jasno da smo »jamci za vječne kredite« ovog grada, kako piše Siniša Kekez. »Splita mi je puna kita«, objavljuje, dok tamo negdje u daljini stari ribar lovi srdelu na sinjem moru, a na Radiju Dalmacija čitaju akcijske cijene prije novog bloka novokomponovanih klapskih pjesama o materi i stini. Jer – digi digi di digidi – ‘ko ne piva Dalmatinac nije.