Foto D. Lovrović
U konkretnom slučaju utvrdili smo da okolnosti iz privatnog života, i to što osobne, što prijateljske veze, a isto tako i vrlo lukrativni poslovni odnosi, mogu utjecati na nepristranost Tomislava Karamarka. On je bio dužan pokazati suzdržanost u zagovaranju određenih rješenja i upozoriti na veze s Petrovićem
Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa u tjednu za nama našlo se u žarištu interesa javnosti zbog odluke u postupku kojega je vodilo protiv Tomislava Karamarka. Interes medija za tu sjednicu bio je golem, nemjerljivo veći nego, primjerice, za sjednicu na kojoj je isto Povjerenstvo odlučivalo u postupku protiv Kolinde Grabar-Kitarović. O odluci i njenom značenju razgovarali smo s predsjednicom Povjerenstva Dalijom Orešković.
Povjerenstvo je u srijedu u slučaju Karamarko odlučilo kako je odlučilo. Osjećate li se kao predsjednica Povjerenstva na neki način predsjedicom moćnog tijela? Ova odluka je ne baš tako mali kamenčić u mozaiku događaja koji su doveli do toga da moćan čovjek, prvi potpredsjednik Vlade, podnese ostavku.
– Ne. Nije niti dobro da se u medijima prezentira, kao što je to bilo vidljivo proteklih dana, da je zbog odluka Povjerenstva došlo do podnošenja ostavke i svih ovih političkih događaja kojima svjedočimo danas. To je splet okolnosti i trenutka, na što mi nismo utjecali. Politički događaji proizlaze iz činjenice da su u medijima objavljeni ugovori, podatci, informacije koji na neki način kompromitiraju dužnosnika Tomislava Karamarka i ovo što se u političkom svijetu događa posljedica je toga. Povjerenstvo je samo u tom dijelu, s obzirom da smo imali i zahtjev samog dužnosnika da se detaljno preispita postoji li sukob interesa, nastojalo donijeti tu odluku pravovremeno. Povjerenstvo nema ništa veću moć od one koja proizlazi iz bilo kojeg drugog predmeta o kojem smo odlučivali do sada.
Prevencija korupcije
Je li ovo prvi puta da su jednom dužnosniku u odluci Povjerenstva spočitnute tri stvari: sukob interesa, potencijalni sukob interesa i narušavanje načela djelovanja? Zbog tri vrlo teška prijestupa on nije proglašen krivim, ali je javno prozvan.
Na sjednici u srijedu često se mogao čuti glagol »deklarirati« i to da Karamarko nije pravodobno deklarirao svoje odnose s Petrovićem. Prije tri godine govorilo se o izmjenama Zakona o sprječavanju sukoba interesa i u tom kontekstu spominjano je da bi se u njega moglo ugraditi nešto poput registra prijatelja za dužnosnike, pa bi oni u trenutku stupanja na dužnost naveli koji su to njihovi prijatelji. Javnost se ne bi u tom slučaju pitala što bivši premijer radi u popularnom klubu u kojem je DJ uspješan poduzetnik jer bi to bilo deklarirano unaprijed, a možda bi takva odredba spasila i Karamarka. Bi li tako nešto trebalo ugraditi u Zakon prilikom njegove sljedeće izmjene?
– Na ovakav način kako ste izložili ne. Nisu sporni prijateljski odnosi niti se traži takav dramatičan pristup. To bi u praksi dovelo do banaliziranja stvari i karikature političkog djelovanja. Nisu sporni svi prijateljski i poslovni odnosi. Niti ovaj odnos, između Karamarka i Petrovića, ne bi bio sporan sam po sebi, sporan je postao onoga trenutka kada iz svih okolnosti proizlazi da Tomislav Karamarko koristi poziciju koju ima, dakle položajni, politički autoritet koji proizlazi iz obavljanja dužnosti prvog potpredsjednika Vlade, da zagovara i pokušava postići politički dogovor oko načina rješavanja arbitražnih sporova.
Pri tome je Josip Petrović osoba čiji je nalogodavac ili poslodavac Zsolt Hernadi koji je nedostupan tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske zbog kaznenog djela davanja mita Ivi Sanader što je povod vođenja tih arbitražnih postupaka. Taj čovjek istovremeno tvrtki supruge Tomislava Karamarka daje lukrativan posao, odnosno davao je neposredno do prije stupanja na dužnost. Procjenjuje se konkretna situacija, konkretna radnja.
Kada je to postala tema Vlade ili neformalnih sastanaka koji su se također održavala u Vladi, Tomislav Karamarko bio je dužan reći »ovo je moj prijatelj, moj bivši poslovni partner«, pa bi i građani mogli donositi vlastite prosudbe o tome kako cijeniti motive za postupanje kod donošenja određenih odluka. Ne treba zaboraviti jedno od načela Zakona je da građani imaju pravo biti upoznati s ponašanjem dužnosnika koje je u svezi s njihovim obnašanjem javne dužnosti.
Upravo to ste prigovorili Karamarku u trećem dijelu odluke.
Karamarko je u srijedu izjavio da čovjek kao predsjednik jedne stranke mora imati stav o svim pitanjima, pa i onima o kojima se ne smije pričati. Čovjek koji je prvi potpredsjednik ili predsjednik Vlade o svim takvim krupnim pitanjima, primjerice o velikoj energetskoj kompaniji, mora imati svoj stav. Mogao je šutjeti o svemu, ne davati izjave, a ne postoji mehanizam koji može spriječiti osobu da radi ono što je motivirano njegovim privatnim interesima.
– U predmetu smo izričito pitali je li o svojim privatnim odnosima s Josipom Petrovićem Tomislav Karamarko komunicirao, je li ih deklarirao, na njih ukazao ostalim članovima Vlade. Je li o tome govorio s predsjednikom Vlade, s drugim potpredsjednikom? Je li to rekao unutar tijela svoje stranke? On je mogao reći »ovdje postoji moja privatna povezanost, dajem vam je na znanje, mogu to objaviti i građanima, pa će oni presuđivati koliko je moj stav u ovom slučaju objektivan«. To se nije dogodilo.
Da je Tomislav Karamarko rekao da je poslovni odnos postojao, ali je HDZ napravio analizu, angažirao pravne stručnjake, ekonomiste, koji su analizirali posljedice arbitraže, ostanka u arbitraži, vjerojatnost uspjeha i gubitka te se HDZ kao stranka zalaže za pojedina rješenja i on kao predsjednik može o tome govoriti situacija bi bila drugačija. Problem je nastao upravo negiranjem činjenice da poslovni odnos postoji, onda se uvijek javlja sumnja, a to je ono što Zakon o sprječavanju sukoba interesa pokušava zaštititi. Pokušava zaštititi integritet u procesu donošenja odluka u tijelima javne vlasti, odsutnost privatnih utjecaja, provođenja načela objektivnosti i nepristranosti. Sve je to ugroženo onoga trena kada postoji bitna informacija čije se postojanje na izravan upit negira.
Na sjednici je čitan niz očitovanja. Postoji li netko od koga ste tražili da vam nešto dostavi, očitovanje, dokumente, a to je nije učinio?
– Od nekih smo fizičkih osoba tražili da nam dostave očitovanja, one to u tom smislu nisu bile dužne učiniti. Po Zakonu možemo tražiti dokumentaciju od nadležnih državnih tijela i ona su nam to dužna dostaviti bez odgode. Međutim, sve ono što smo prikupili bilo je dostatno, možda je nedostajao pojedini detalj, možda izričitije pojašnjenje određenih okolnosti, ali nije bilo presudno.
Što bi se dogodilo da vam Drimia i Peritus savjetovanja nisu dostavili dokumente? Nemate mehanizam da ih na to natjerate. Biste li to mogli tumačiti kao utemeljenu sumnju?
– Ne. U mnogim odlukama smo imali situaciju u kojoj smo rekli da nismo utvrdili povredu zato što iz onih očitovanja i dokumentacije koje smo dobili od državnih tijela ne proizlazi potvrda da se dogodila povreda Zakona. Svoju odluku možemo donijeti samo na temelju prikupljenih i utvrđenih činjenica. Neki su ugovori u ovom slučaju djelomično bili objavljeni i u medijima, primjerice ugovor između Peritus savjetovanja i MOL-a. Taj ugovor nismo dobili na uvid jer se gospodin Petrović pozvao na poslovnu tajnu. Drugi podaci koje smo od Peritusa dobili bili su dovoljni. Nije dvojbeno da postoji poslovna suradnja između Peritusa i MOL-a. Petrović sam kaže da ona postoji od 14. veljače 2011. godine. Nama nije bilo krajnje nužno da ugovore o kojima je riječ dobijemo na uvid.
Dakle, da vam nisu dostavili dokumentaciju, za Karamarka bi stvari bile bolje?
– Pitanje je. U svakom slučaju bi se vodio postupak pred Povjerenstvom. Utvrdila bi se barem povreda načela djelovanja iz drugih okolnosti. Utvrdili bi se elementi, koji su možda i ključni, krivo se negira njihova važnost, a riječ je o sastanku Vijeća za suradnju. Ono je neformalno tijelo, ali je osnovano radi lakšeg postizanja dogovora između partnera u Vladi. Ti sastanci su se i održavali u Vladi. To nisu neformalni sastanci uz kavu.
Stigmatiziran pojam
Vratimo se nekoliko godina unazad, na početak rada Povjerenstva u ovom sastavu i po ovom Zakonu. Primjećujete li razliku u ponašanju dužnosnika i prema Povjerenstvu i prema Zakonu?
– Za to uvijek treba prosuđivati pojedinca, a ne donositi generalizirajuće zaključke. Činjenica je sljedeća: nakon svakog izbornog ciklusa primjećuje se povećan broj podnesenih zahtjeva za davanje mišljenja Povjerenstva. Tako je bilo i ovoga puta.
To su često novi dužnosnici koji su još nesigurni.
– Žele imati čistu situaciju u smislu je li njihovo postupanje, djelovanje, bavljenje određenom aktivnošću, pogotovo ako se njome stječe neki prihod dopušteno. Na sjednicama održanim nakon formiranja Sabora i Vlade raspravljali smo o brojnim upitima dužnosnika o dodatnim poslovima, vrlo često i edukatvinoj djelatnosti za koje Zakon propisuje da je dopuštena i da se mogu stjecati prihodi. Pokazuje se poštivanje Zakona i Povjerenstva kao institucije.
Ali, ako pričamo o tome kako se danas u političkom svijetu razumije sukob interesa kao pojam, onda mislim da na tome treba jako puno poraditi.
Je li »sukob interesa« kao pojam na neki način stigmatiziran. Riječ je o stanju u kojem se svatko logikom obavljanja svoga posla može zateći. To ne znači niti da je bio u sukobu interesa, da je kriminalac ili da je korumpiran. Netko tko obavlja dužnost, posebno u izvršnoj vlasti, lako se može naći u takvoj situaciji već i ako raspiše javni poziv za dodjelu sredstava za neku svrhu.
– Upravo tako. Na to je ukazao i Ustavni sud u svojoj odluci koju u tom dijelu često i rado citiram. Sukob interesa je situacija kada se pojedine okolnosti iz privatnog života dužnosnika isprepletu u jednom trenutku s njegovim obavljanjem javne dužnosti i ovlastima koje u tom trenutku ima. To je situacija koja može biti plodno tlo za počinjenje nečeg zabranjenog, čak i koruptivnog kaznenog djela. Zato se od dužnosnika očekuje da takvom situacijom dobro upravlja. Prije svega da ju pravovremeno prepozna i da poduzme sve potrebne radnje da odijeli svoje privatne interesa od onoga što je javni interes. Problem nastaje u onom trenutku kada političari koji ovaj pojam možda krivo tumače ili imaju pogrešnu sliku što on zapravo znači to poistovjećuju s kaznenim djelom. Krivo tumače da su u sukobu interesa, već u sferi kaznenog. Ne, nisu. Da je tako time bi se bavio USKOK, DORH, ne Povjerenstvo. Mi samo hoćemo reći da se netko našao u određenoj situaciji i da se može primjerice samoizuzeti ili prebaciti donošenja odluke na neku drugu osobu ili tijelo ili što je već s obzirom na slučaj potrebno. A može se i sve skupa negirati, pa se time naći u situaciji da je dužnosnik već na korak do trgovine utjecajem.
