Ove će subote riječki Korzo biti poprište sukoba dviju ideologija – Hod za život koji se zalaže za prava rođene i nerođene djece, drugim riječima za zabranu pobačaja, prvi će se put održati i u Rijeci, a njemu će se, na drugom dijelu Korza, mirnim prosvjedom »suprotstaviti« Hod za slobodu, inicijativa nekolicine riječkih udruga koje Riječane pozivaju da hodaju u ime poštovanja ljudskih prava i sloboda. I dok organizatori Hoda za život očito ništa ne žele prepustiti slučaju i očekuju i »autobuse ljudi koji na Korzo dolaze izvan Rijeke«, organizatori Hoda za slobodu tek se nadaju da će Rijeka u subotu pokazati da je uistinu grad kojem je stalo do modernog, tolerantnog i liberalnog društva.

Hod za slobodu, naime, nije reakcija samo na inicijativu da se u Hrvatskoj postrože zakoni vezani za pobačaj, već i na najavljena ambiciozna svibanjska prikupljanja potpisa za referendume kojima bi se trebalo otkazati Istanbulsku konvenciju i između ostalog ograničiti pravo glasa manjinama u Saboru. Subotnji »sudar svjetova« na Korzu, međutim, ima puno veću simboliku i težinu od puke razmjene svjetonazora, jer jasno priziva događanja iz svibnja 2013. godine koja su, na neki način, odredila smjer kojim se danas kreće hrvatsko društvo.

Retradicionalizacija

Prošlo je, naime, točno pet godina od kad je, baš negdje u ovo doba godine, friško osnovana građanska inicijativa U ime obitelji počela prikupljati potpise da se brak Ustavom definira kao zajednica muškarca i žene. Organiziranu vojsku sakupljača pod vodstvom Željke Markić malo je tko ozbiljno doživljavao sve dok tri tjedna kasnije Saboru nisu predali 740 tisuća potpisa, i više nego dovoljnih za raspisivanje prvog narodnog referenduma. Pet mjeseci kasnije većina građana Istre i Primorsko-goranske županije s konsternacijom je na večernjim vijestima gledala kako se ostatak Hrvatske većinski opredijelio da ograniči prava dijelu sugrađana i istospolne brakove zabrani i samim Ustavom.

Daleko od toga da Hrvatska već tada nije bila država s rastućim problemom netrpeljivosti i ksenofobije – po nekim je istraživanjima primjerice već 2010. godine 40 posto maturanata smatralo da bi etnički Hrvati u Hrvatskoj trebali imati veća prava od drugih naroda, a više od polovice njih slagalo se da homoseksualcima treba zabraniti nastupe u javnosti. No čak i u toj otrežnjujućoj referendumskoj noći, svi razmjeri onog što će sociolozi pristojno nazvati »retradicionalizacijom« društva još uvijek nisu bili do kraja vidljivi.

Četiri i pol godine kasnije

Četiri i pol godine kasnije Hrvatska je država u kojoj se u javnom prostoru bez posljedica veličaju ustaše i NDH, a fašizam umjesto vječne osude postaje pitanje »svjetonazora«. Četiri i pol godine kasnije Hrvatska je zemlja u kojoj se dio javnosti silovito protivi izglasavanju dokumenta koji žene štiti od nasilja, a sami političari bez posljedica prikrivaju ili marginaliziraju obiteljsko nasilje. Hrvatska je zemlja u kojoj rektor najvećeg sveučilišta savjetuje studenticama da rađaju umjesto da ganjaju inozemnu karijeru, a ugledni se fizičar javno proziva da »djeci predaje kako nema Boga«. Hrvatska je zemlja u kojoj se reforma zastarjelih školskih programa bez moderne nastave iz informatike uporno koči jer zdravstveni odgoj smeta Crkvi i desničarima. Zemlja je to u kojoj se građanski odgoj smatra preradikalnim za škole, a četvrtina srednjoškolca smatra da je demokracija »vjernost jednom vođi«.

Zemlja je to gdje u državnoj bolnici kapelica ima prednost nad prijemnim šalterom, u kojoj se bagerima gazi crveni cvijet jer podsjeća na zvijezdu, a obitelj bez djece zamalo da je stavljena izvan zakona. Četiri i pol godine kasnije Hrvatska je zemlja u kojoj najhrabriji oblik građanskog otpora predstavlja dijete iz osnovne škole koje po skrivećki snima vjeroučitelja kako u razredu širi mržnju i poziva na ubijanje neistomišljenika.

Četiri i pol godine kasnije Hrvatska više nije zemlja u svijetu poznata samo po prirodnim ljepotama i nogometašima. Najugledniji svjetski mediji zadnjih godina o Lijepoj Našoj većinom pišu u kontekstu korupcije, jačanja radikalnih desničarskih grupa, nekažnjenog veličanja ustaša i fašizma, te brutalnog postupanja s djecom izbjeglicama na državnim granicama.

Govor mržnje

Čak i najnoviji izvještaj Europske komisije protiv rasizma i netolerancije upozorava da je od 2013. naovamo u Hrvatskoj eskalirao govor mržnje prema manjinama i nacionalizam, te proziva vlasti zbog neadekvatne reakcije.

– Činjenica da se Hod za život prvi put događa u Rijeci je bila tek kap koja je prelila čašu. Okupilo se puno građanki i građana kojima je bilo neprihvatljivo da se to događa u Rijeci, jer Rijeka nosi identitet grada koji drži do različitosti i ljudskih prava. Hod za slobodu je naša reakcija na konkretno stanje u državi i na sustavno narušavanje ljudskih prava, reći će Iva Davorija, jedna od organizatorica subotnjeg okupljanja. Organizatori Hoda za život, kao i udruge koje se spremaju prikupljati potpise za spomenute referendume, smatra Davorija, svoje djelovanje nastoje prikazati pozitivnim, pozivajući se primjerice na prava djece i obitelji, no kad se zagrebe ispod toga, tvrdi ona, neminovno se radi o zatiranju ljudskih prava. Presedan je pri tome, upozorava, da se sad referendumski želi zabraniti nešto što je međunarodno priznati dokument za zaštitu žena od nasilja.

Snježana Prijić Samaržija / Foto: V. KARUZA

Iz sličnih razloga Hod za slobodu podržava i izuzetno važnim vidi i rektorica Sveučilišta u Rijeci prof. Snježana Prijić Samaržija.

»Hod za slobodu«, skup u organizaciji inicijative »Građanke i građani Rijeke«, starta sutra, u subotu, 19. svibnja u 10 sati na Jadranskom trgu odakle će okupljeni krenuti prema Trgu 128. brigade i zgrade Radio Rijeke.

»Hod za život« započet će sutra također u 10 sati na Korzu ispred nekadašnje zgrade pošte, a povorka će hodati do Ulice Ante Starčevića i tom ulicom do Jelačićevog trga.

Suština demokracije

– Govorim ovo kao članica akademske zajednice i građanka, a ne u funkciji rektorice, niti u ime institucije Sveučilišta: osobno, ozbiljno sam zabrinuta zbog tekućih događaja koje vidim kao civilizacijski regres i ozbiljnu prijetnju humanosti. Tu se ne radi u konzervativcima i liberalima, desnima i lijevima, ovdje se radi o prijetnji civilizacijskim postignućima u kultiviranju humanosti i temeljenim slobodama, i to onima za koje smo mislili da smo ih odavno izborili. Neshvatljivo mi je da netko smatra da je suština demokracije da zaštiti većinu i jače, kada znamo da je demokracija vladavina većine koja ima posebnu zadaću zaštititi sve manjine i slabije – koji su upravo zbog mogućnosti tiranije većine posebno ranjivi u demokratskom sustavu, smatra Prijić Samaržija, ističući da su Rijeka i Riječani već puno puta pokazali da to razumiju.

Dr. sc. Nebojša Zelić s Filozofskog fakulteta u Rijeci smatra pak da je vrlo upitno i da li udruge koje stoje iza ove »konzervativne revolucije« uopće predstavljaju većinu.

– Ideja aktivnoga građanina koji se brine oko tuđe seksualnosti ili reproduktivnih prava pa se spontano organizira da ih ukida ili ograničava je mit. Sve te građanske inicijative nameću određena pitanja u političku agendu i onda mobiliziraju građane predstavljajući ta pitanja kao krucijalna. Referendumi su za to izvrsna stvar jer oni traže samo brojčanu većinu na jednostavna da/ne pitanja. I upravo su iz tog razloga referendumi problematični za donošenje odluka o pravima manjina ili o vrućim svjetonazorskim pitanjima. Takva pitanja traže puno rasprave i kompleksna rješenja, što referendumi isključuju. Referendumske inicijative jako puno koštaju pa onaj koji ima više novaca, može snažnijom organizacijom i kampanjom stvoriti dojam većine – smatra Zelić.

Nebojša Zelić

Hod za život kao senzibiliziranje javnosti za neki moralni stav, pojašnjava on, nije samo po sebi nešto problematično.

– No, u kontekstu Hrvatske 2018. godine, ta manifestacija je jasno povezana s organizacijama koje od referenduma 2013. godine do danas usmjeravaju svoje djelovanje prema ograničavanju prava manjina i ne žele samo iskazati svoj stav, već oblikovati institucije u skladu sa svojim vrijednostima koje su isključujuće. U tom je kontekstu potpuno opravdano Hod za život vidjeti kao sredstvo za zakonsko ograničavanje pobačaja, a ne kao izražavanje stava o pobačaju.

U tome je kontekstu vrlo cinično Hod za život predstavljati kao manifestaciju različitosti jer upravo ide ka tome da zabrani ponašanje onih s kojima se ne slažu – smatra Zelić. Pri tome se, dodaje on, ne radi samo o preferiranju konzervativnih nad liberalnim vrijednostima, već o negativnim stavovima prema onima koji drugačije misle, imaju drugačiju nacionalnost ili seksualno opredjeljenje. Drugim riječima – o homofobiji, šovinističkom nacionalizmu i mizoginiji.

Temeljne vrijednosti

Da se cijela priča ne može tek podvesti pod pitanje »ideologije«, upozorava i prof. Sanja Barić s Pravnog fakulteta u Rijeci, stručnjakinja za ustavno pravo. Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, te ravnopravnost spolova – naglašava ona – prve su četiri temeljne vrednote nabrojene u hrvatskom Ustavu.

Sanja Barić / Foto: V. KARUZA

– To je nešto za što se kao pojedinci i kao društvo moramo zalagati, boriti i što moramo braniti, jer to nalaže moral našeg Ustava. Sve me ovo podsjeća na slavne riječi njemačkog pastora Martina Niemollera kojima je prozvao kukavičluk njemačkih intelektualaca tijekom 2. svjetskog rata – u našem slučaju, prvo su »došli po« homoseksualne zajednice, a mi nismo reagirali jer nas se nije ticalo.

Sad su došle na red žene, nacionalne manjine, obitelji koje nemaju djecu. Ako na ništa od toga ne odreagiramo, zapitajmo se čija će prava iduća biti na redu – kazala je Barić.

Hod za život održava se u subotu u čak tri najveća hrvatska grada – Zagrebu, Splitu i Rijeci. No kako stvari sada stoje, samo će Rijeka moći pokazati može li Hrvatska promijeniti trenutni smjer i postati moderno demokratsko društvo koje raste na vrijednostima humanosti, tolerancije i poštovanja različitosti.