Test čovječnosti

DRŽAVA – MAĆEHA Hoćemo li u sve skupljem zdravstvu biti prepušteni samoorganiziranju?

Bojana Mrvoš Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Globalna realnost neupitnim čini izdvajanje za modernizaciju, primjerice, vojske, ali koji je smisao takvog, i svih ostalih skupih ulaganja, ako se za živote i zdravlje djece novac uvijek iznova mora skupljati savješću građana, ističe sociolog Renato Matić



U vrlo je kratkom vremenu za liječenje Mile Rončević prikupljeno preko 34 milijuna kuna – građani su pokazali veliku empatiju i solidarnost, koja je, sudeći po izostaloj, bilo kakvoj njihovoj reakciji, iznenadila i vladajuće. Teško je dokučiti je li šutnja onih koji bi našim, poreznim novcem trebali najsolidarnije raspolagati, rezultat njihove kakve takve posramljenosti, ili im samoorganiziranje građanstva savršeno odgovara, no zbog toga se postavlja pitanje hoće li građani, sve više, i unatoč poreznim davanjima, dodatno morati prikupljati novac za bolesnu djecu, i ostale kojima je potrebna pomoć.


Sa stručnjacima razgovaramo o tome jesmo li na putu ka američkom, kapitalističkom zdravstvu, u kojem liječenja ima samo za one koji ga si mogu priuštiti. Hoće li, drugim riječima, država sve više, u sve skupljemu zdravstvu, postajati sve većom maćehom, brigu prepuštajući samoorganiziranju građana. Dio stručnjaka s kojima smo razgovarali odgovara kako će građani neminovno morati prihvatiti činjenicu da je novac koji sad izdvajamo za zdravstvo, pa tako i mala cijena dopunskog osiguranja, neodrživa, ali da je nužno uvesti i imovinski cenzus u određivanje iznosa koji za zdravstvo uplaćujemo.


Slažu se, također, kako je teško očekivati da će država ikad na sebe preuzeti teret plaćanja eksperimentalnih liječenja, što nije praksa ni drugdje u Europi.




– Građani u Hrvatskoj, činjenica je, puno više plaćaju račune za mobilnu telefoniju nego za dopunsko zdravstveno osiguranje, što je apsurd sustava vrijednosti. Tako ne možemo popraviti zdravstvo, u kojem, između ostalog, liječnici odlaze iz Hrvatske. Da bi zaustavili egzodus svojih liječnika, Česi su, primjerice, prije nekoliko godina značajno povećali plaće doktorima. Zdravstveni bi doprinos i kod nas trebao rasti, usklađivati se s rastom troškova života općenito – smatra prof. dr. sc. Gojko Bežovan, profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Kako dodaje, apsurd je i to da država plaća dopunsko osiguranje za dio bogatih građana, jer se u izračunu tog doprinosa u obzir ne uzima imovinski cenzus.


Bogati plaćaju premalo 


– Imamo jako puna problema u zdravstvenom sustavu, i ljudi moraju shvatiti da on nije besplatan, već jako skup sustav. Apsurd je, međutim, da se novac gubi i na bogate, imovinski bogate, koji plaćaju premalo za zdravstvo. Ministar financija nam poručuje da smo ozdravili javne financije, pa se onda postavlja pitanje i zašto se dobavljačima lijekova ne plate dugovi? Time što ne plaćamo dug, i zbog neracionalnog vođenja sustava, uvjeren sam, na tržištu lijekova te lijekove plaćamo i puno skuplje – smatra Bežovan. Na znanost i obrazovanje troši se tek neznatan dio sume koja je, s druge strane, »spaljena«, kaže, u brodogradilištima. Triput manje od prosjeka EU, dodaje profesor, Hrvatska izdvaja i za aktivne mjere politike zapošljavanja, zbog čega nam mladi ljudi odlaze u inozemstvo pa u pitanje dolazi opstojnost sustava. I ostvarivanje socijalnih prava, zaključuje, treba vrednovati temeljem prihoda i stečene imovine, kako bi se socijalna davanja onda i usklađivala s rastom troškova života. Održivost sustava socijalnog osiguranja u Hrvatskoj je ozbiljno dovedena u pitanje, ističe Bežovan. Kad su izdvajanja za eksperimentalno liječenje u pitanju, kaže, riječ je o nestandardnim uslugama, koje država ne plaća niti drugdje.


Nedjeljko Marković, predsjednik udruge Pragma za razvoj demokratske političke kulture i zaštitu ljudskih prava, ujedno potpredsjednik Hrvatske mreže protiv siromaštva, djelomično je ovih dana, napominje, proučio plaćaju li druge države svojim građanima eksperimentalna liječenja, i ustanovio da ni vani to nije običaj. To si, kaže, ne mogu priuštiti ni puno bogatije države od nas.



Hrvatski su građani u više navrata dosad pokazali veliku spremnost da pomognu jedni drugima onda kad je najpotrebnije, no kad je u pitanju stalno, neformalno volontiranje u korist onih kojima je pomoć potrebna, najranjivijih skupina društva, stojimo negdje pri dnu europske ljestvice. Prema podacima koje pokazuje Nedjeljko Marković, predsjednik udruge Pragma za razvoj demokratske političke kulture i zaštitu ljudskih prava, ujedno potpredsjednik Hrvatske mreže protiv siromaštva, udio EU stanovništva koje je u 2015. godini sudjelovalo u neformalnim oblicima volontiranja iznosi u prosjeku 25 posto, a u Hrvatskoj 15 posto. Nizozemska je apsolutni europski rekorder, jer se tamo čak 80 posto stanovništva uključuje u neki oblik neformalnog volontiranja za bolesne, stare i nemoćne, u bolnicama, staračkim domovima i slično. I formalno je, institucionalno volontiranje u Nizozemskoj vrlo razvijeno pa spomenuti valja nedavni primjer iz nizozemskog Deventera, u kojem je šest studenata slabijeg imovinskog statusa dobilo besplatan smještaj u tamošnjem domu za umirovljenike, a u zamjenu trebaju odrađivati 30 sati rada mjesečno s umirovljenicima – družiti se s njima kako bi se osjećali manje izolirano, učiti ih radu na računalu, pomagati u pripremi obroka i njihovom posluživanju te slično. Nažalost, iz Ministarstva demografije i socijalne poitike nismo dobili odgovor na pitanje razmišlja li se i kod nas o takvoj nekoj mogućnosti suživota mladih i umirovljenika na obostranu korist i zadovoljstvo.


Neformalno je volontiranje, nadalje, razvijeno i u Švedskoj i Finskoj, u kojima se oko pomoći najpotrebitijima angažira preko 70 posto stanovništva. U Sloveniji, nama je zanimljiv primjer, oko polovice stanovništva, dakle puno više nego u Hrvatskoj. Manje se nego kod nas, međutim, volontira u Italiji i Španjolskoj, Mađarskoj, Češkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj. Kako napominje Marković, očito je da bogatstvo nekog naroda nije u izravnoj vezi, osobito ne s neformalnim volontiranjem, već je važna i kultura volontiranja, tradicija, usmjerenost prema zajednici, ili – kao u slučaju zemalja u kojima se u zajednici manje volontira – usmjerenost samo prema obitelji. Što se pak volontiranja u institucijama, poput bolnica i domova tiče, dodaje Marković, sustav je poprilično krut, volontere prima tek rijetko, za razilku od država poput skandinavskih i drugih, u kojima je puno volontera – ispomoći bolničkom osoblju, u umirovljeničkim domovima i slično.



– Pomažu, međutim, zaklade i velike tvrtke. Vani gotovo svaka velika tvrtka ima svoju zakladu, fokusiranu uglavnom na područje zdravstva i obrazovanja. Zdravstva, zato što su lijekovi i operativni zahvati jako skupi, a obrazovanja pak zato što ga prepoznaju kao društvenu vrijednost, i žele dati šansu većem broju mladih. I tvrtke u Hrvatskoj mogle bi osnivati zaklade, porezno okruženje za to im je sklono, pa bi mogle u tu svrhu ulagati barem dva posto. Istina jest da i naše tvrtke, kao vani, ulažu dosta u svoje zaposlenike kroz razne edukacije i stipendije, ali, ilustrativno, kunu ne bi dale da se, na primjer, asfaltira dio nogostupa ispred njihove zgrade. Naprosto, nema takve društvene osviještenosti – napominje Marković.


U slučaju male Mile, kaže, svi su napravili sve što treba, i kako treba.


– Jedinstven slučaj da su najbolje moguće sve odradili i građani i tvrtke koji su uplaćivali novac, kao i mediji. Država se malo povukla jer ju je, moguće, strah kako će to izgledati ubuduće, no porez na prikupljena sredstva neće naplatiti – ističe predsjednik Pragme. I on upozorava na, općenito, premala davanja za zdravstvo i socijalnu skrb, naspram ogromnih sredstava koja su otišla, kaže, u brodogradnju ili odlaze na, primjerice, subvencije poljoprivredi.


– Godinama je novac odlazio u brodogradnju, svi su davali, sad se rasprava još samo vodi oko toga tko je davao više, i tko zadnji. Puno se ulaže i u subvencije u poljoprivredu. To su deseci milijardi kuna, a cijela socijalna skrb za novčana davanja potroši 1,9 milijardi kuna. To je 0,67 posto BDP-a, po čemu smo na samome europskom dnu – kaže Marković.


Rasistička logika 


– Jedan je novinar ovih dana dobro kazao kako nam, ako se u nevoljama i nedaćama uspijevamo ovako organizirati i solidarizirati kao što smo uspjeli za malu Milu, i slične situacije, onda nam ni vlada i svi političari uopće ne trebaju. Novac poreznih obveznika troši se za sve moguće i nemoguće svrhe, ali se zato vrlo racionalno štedi u ekstremnim situacijama kao što je ova. Ne bi li izdvajanja države trebala biti na jednoj, a izdvajanja za ljudske živote na drugoj, nikad upitnoj strani? Samo će dežurni cinici i ‘hejteri’ misliti suprotno – kaže sociolog s Hrvatskih studija Renato Matić.


SAD je, napominje, eklatantan primjer države u kojoj će čovjek koji nema zdravstveno osiguranje biti ostavljen da umre na ulici, a Hrvatska je na putu da postane ista takva Amerika. Naši se političari ovih dana, dok se sakupljao novac za liječenje male Mile, kaže, nisu oglasili – ne zato što ih je bilo sram nego zato što su uvjereni da to nije njihov problem. Da imaju i malo savjesti, više nitko od njih, i svih drugih društvenih uglednika koji su inače »jako zabrinuti za budućnost obitelji«, a sad su ostali po strani, ne bi smio spomenuti riječ »domoljublje«, smatra Matić.


– Nikad im nije bilo upitno, na svim razinama – od općinskih i županijskih do državnih – kupovati luksuzne automobile, godišnje mijenjati svoje vozne parkove, kupovati najsuvremeniju opremu za svoje potrebe, ulagati u propale projekte, a sve to javnim, našim novcem, a s druge strane, iako znajući da je mogućnost da se spasi nečiji život nadohvat ruke, za to ne predvidjeti novac. Kao da nikad nismo odbacili rasističku logiku, prema kojoj samodostatna politička klasa donosi zakone po kojima neki imaju pravo na život, a neki ne – ističe Matić. S poreznim novcem, našim novcem, kaže, šačica onih na vlasti odlučuje tko će živjeti, a tko prerano umrijeti.


– Pokušajte, s druge strane, zamisliti državu u kojoj ljudi nemaju puno, kao što je kod nas slučaj, u kojoj se živi skromno i s tim se nekako nosi, ali ipak postoji spoznaja da će u najbolnijim trenucima svatko osjetiti da mu je država na raspolaganju, i da će dobiti dobru, i najbolju zdravstvenu skrb za sebe i svoje bližnje. Zamislite da svi roditelji u Hrvatskoj, svi mladi i ostali građani, mogu imati takvu sigurnost. Kad bi se neka vlada usudila tako humano i istinski domoljubno, postaviti stvari, dobila bi povjerenje za iduća desetljeća, a tzv. demografskog pitanja više se nitko ne bi sjećao. Nažalost, živimo u stvarnosti, gdje na testu čovječnosti i domoljublja pada svaka vlada, svaki župan i ministar, koji smatra da nema ničeg spornog u tome da se našim novcem obnavlja vozni park i živi visoko iznad prosjeka. Globalna realnost, naravno, neupitnim čini izdvajanje za modernizaciju, primjerice, vojske, ali koji je smisao takvog, i svih ostalih skupih ulaganja, ako se za živote i zdravlje djece novac uvijek iznova mora skupljati savješću građana, zaključuje Matić.