Grad Rijeka i Istra ove godine obilježavaju 70 godina od pripojenja Hrvatskoj. Ta se obljetnica obilježava u kontekstu rasprave o tome kakav bi trebao biti odnos suvremenog hrvatskog društva prema NDH-a i njezinim simbolima. Naime, već se neko vrijeme u središtu hrvatske javnosti nalazi pitanje uporabe pozdrava Za dom spremni!. K tome, nedavno se pojavila i dvojba je li ustaški pokret bio fašistički. Kao Riječanin, katolik i crkveni povjesničar smatram svojom dužnošću uključiti se u spomenutu debatu.

Fašizam je pokret nastao u Italiji početkom 20. stoljeća čija su obilježja nacionalizam, autoritarizam i totalitarizam. Među povjesničarima nema nikakve dvojbe da se fašizam iz Italije Benita Mussolinija između dvaju svjetskih ratova proširio diljem Europe. Fašistički su režimi ostvareni u Španjolskoj pod Franciscom Francom, u Portugalu pod Antóniom de Oliveirom Salazarom, u Grčkoj s Ioannisom Metaxasom, u Njemačkoj tijekom nacističke vlasti Adolfa Hitlera, u Norveškoj pod Vidkunom Quislingom, u Madžarskoj pod Ferencom Szalásijem, u Hrvatskoj pod Antom Pavelićem itd. U potonjem je slučaju veza s fašizmom još očitija jer je obuku za ustaše u tridesetim godinama financirao i organizirao talijanski vođa Mussolini. Stoga nema nikakve sumnje da se Pavelićev režim u Hrvatskoj temeljio na ideologiji koju nazivamo fašističkom. Ništa se ne mijenja u fašističkim karakteristikama prije spomenutih europskih vlada ustvrdi li se i to da režime nastale tijekom Drugog svjetskog rata pod Hitlerovim utjecajem neki povjesničari preferiraju povezivati s nacizmom. Ostavimo ovdje po strani raspravu o tome može li se i autoritarne i nedemokratske države Latinske Amerike druge polovice 20. st. poput Čilea pod Augustom Pinochetom ili Paragvaja pod Alfredom Stressnerom pojmovno podvesti pod fašističke režime.

Benedikt XVI. u Auschwitzu 2006. naciste je prozvao kriminalcima 

Suvremeni katolički crkveni povjesničari sa žaljenjem konstatiraju da su se neki od tih pokreta, najčešće u antikomunističkom ključu, pozivali i na kršćansku vjeru, doduše više kao element nacionalnog identiteta negoli kao nutarnji egzistencijalni izbor pojedinca u njegovu odnosu s Bogom. U svakom slučaju Katolička crkva osuđuje fašizam i nacizam, kao i njihove saveznike. Njemački papa Benedikt XVI. u Auschwitzu 2006. naciste je prozvao kriminalcima koji su preuzeli vlast u ime lažnih ideala o dostojanstvu naroda i obećanja o prosperitetu, posredstvom zastrašivanja i teroriziranja, zloporabeći narod na temelju žeđi za vlašću i destrukcijom. Isti ja papa, dolazeći u posjet Hrvatskoj 2011., jasno osudio NDH kao Hitlerovu saveznicu koja je prevarila Hrvate i njihovu težnju za neovisnošću.

U kontekstu rasprava o odnosu koji bi trebalo zauzeti prema ustaškom režimu osjećam u savjesti obvezu da riječkoj i hrvatskoj javnosti ukažem na neprihvatljivost uporabe identitetskih sastavnica NDH-a. Smatram kako uzrok nesposobnosti u suočenju s tim pitanjem leži u nacionalizmu kojega se hrvatsko društvo danas ne uspijeva na zadovoljavajući način osloboditi. Dakako, ostavljam sociolozima analizu uzroka koji generiraju nacionalizam.

Podsjetit ću da se ove godine obilježava i 60. godišnjica potpisivanja Rimskih ugovora kojima je osnovana današnja Europska unija. Ona je utemeljena na tragičnu iskustvu Drugog svjetskog rata, a njezin nastanak dugujemo vizionarskom stavu tadašnjih europskih političara, među kojima su se isticali katolici Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi. Nije slučajno da su neki od njih rođeni u višenacionalnim graničnim područjima Europe i da su kao takvi bili svjesni pogubnosti nacionalizma. Schuman, rodom iz Luksemburga, graničnog područja Njemačke i Francuske, postao je francuski ministar vanjskih poslova nakon Drugog svjetskog rata. Ovaj političar, u mnogočemu obilježen francuskom i germanskom kulturom, znao je da se francuska vanjska politika ne može temeljiti na osveti već na pomirenju i bio je svjestan da garancija mira u Europi leži na pomirenju dvaju europskih naroda čije je neprijateljstvo uzrokovalo više ratova. Schuman nije bio zatvoren u vlastitoj nacionalnosti već je boljitak susjeda smatrao i vlastitim interesom. Bio je uvjereni katolik; nije svoju vjeru skrivao, ali je nije pretvarao u ideologiju. Svoju je duhovnost temeljio na svakodnevnoj misi, kontemplaciji i čestim odlascima u benediktinske opatije. Uslijedio je 1957. Rimski ugovor, kojim se utemeljuje Europska ekonomska zajednica koja 1993. postaje Europskom unijom.

Uzevši u obzir europsku povijest 20. st., kao i iskustvo tragičnih događaja koji su među brojnim drugim krajevima Europe zadesili i grad Rijeku i Istru, valjalo bi ići za tim da ove povijesne obljetnice ne ostanu na pukoj faktografskoj komemoraciji. Drugim riječima, refleksija nad tim događajima iz današnje perspektive zahtijeva aktualizaciju. Kao povjesničar koji istražuje prošlost Rijeke, posebice riječke Crkve, mogu reći da je ovo sredina u kojoj su Hrvati zajedno živjeli s Talijanima, Mađarima i dr. te da su uspjeli sačuvati vlastiti hrvatski nacionalni identitet u tolerantnom suživotu s drugima i drugačijima. Ljudi su se sporazumijevali na raznim jezicima, u Crkvi se u srednjem vijeku koristio staroslavenski, a u novom vijeku latinski i staroslavenski jezik. Nažalost, nacionalizam u 20. stoljeću poremetio je osjetljivo pitanje nacionalne i jezične ravnoteže ne samo u civilnoj sferi, nego i unutar Crkve. Dogodilo se to i u drugim višenacionalnim područjima Srednje Europe poput krajeva Poljske naseljenih Nijemcima, Rumunjske naseljenih Mađarima itd. Možemo reći da je iskustvo stanovnika Srednje Europe pokazalo kako je nacionalizam veliko zlo 20. stoljeća.

Kad ljubav prema domovini postane svoja suprotnost 

Radikalizirajući domoljublje mnogi danas upadaju u nacionalizam. Zazivati danas pozdrav Za dom spremni! znači rehabilitirati ustaški pozdrav. Zazorom prema osobnoj slobodi građanina i personalnoj slobodi vjernika, nacionalizam danas ponovno stvara kolektivizam u kojem pojedincu daje iluziju sigurnog utočišta. Na taj način nacionalizam ponizuje osobu, a religiju politizira i retradicionalizira. Nacionalizam je protivan kršćanstvu. Naime, smatrati patriotizam apsolutnom vrednotom, znači pretvarati ljubav prema domovini u svoju suprotnost. Papa Pio XI., govoreći o neumjerenoj ljubavi prema vlastitu narodu, rekao je da se kriterij dobra i zla nalazi u objektivnoj moralnoj normi, a ne u izopačenom uvjerenju da je moralno i dopušteno sve ono što koristi vlastitoj državi i vlastitu narodu. Još prije njega nacionalizam je osudio papa Benedikt XV. tijekom Prvog svjetskog rata i u poraću, izričući prosudbe o nepravednom versajskom miru ili braneći misije Katoličke crkve u Africi i Aziji od nacionalizma europskih kolonizatorskih sila. No diljem Europe nacionalizmu se mnogi nisu uspjeli niti znali oduprijeti, uključujući i dio katolika.

U današnjem hrvatskom suočavanju s prošlošću nedostaje uviđavnost istarskog hrvatskog svećenstva koje je u Drugom svjetskom ratu i nakon njega poduprlo rad na pripajanju Istre i Rijeke Hrvatskoj. Osobe poput svećenika Bože Milanovića ili nadbiskupa riječko-senjskog Josipa Pavlišića nisu propuštale javno iznositi tvrdnje o narodnooslobodilačkoj borbi kao važnom pokretu koji zaslužuje spomen u Crkvi i društvu.

Mogu se u još jednom elementu suvremeni problemi hrvatskog društva uspoređivati s iskustvom Rijeke u 20. stoljeću. Kao povjesničar znam za primjere pojedinaca koji su se tijekom Drugog svjetskog rata oružjem borili za pripajanje Rijeke Hrvatskoj, a koju godinu kasnije, tijekom tzv. Tršćanske krize 1953.-1954., ti isti pojedinci zauzeli su se za očuvanje nacionalnih prava riječkih Talijana, posebice protiv micanja dvojezičnih hrvatsko-talijanskih ploča s nazivima ulica. Dok su u prvome – pripajanju Rijeke Hrvatskoj – uspjeli, u drugom pitanju nisu polučili pozitivan ishod. No zaslužuje spomen činjenica da tada, 7-8 godina nakon svršetka rata, ti pojedinci nisu smatrali da je borba za toleranciju i suživot Hrvata i Talijana u Rijeci u suprotnosti s očuvanjem hrvatskog nacionalnog identiteta, koji su dotične osobe dokazale boreći se u ratu za pripajanje domovini Hrvatskoj. Smatram da taj riječki slučaj može poslužiti kao primjer u suvremenim prijeporima hrvatskoga društva.

Na tragu onoga što su nakon svršetka Drugog svjetskog rata učinili spomenuti europski političari, i iz iskustva života u Rijeci i proučavanja njezine prošlosti, hrvatskoj javnosti želim ukazati na pogubnost nacionalizma na kojemu se ne može graditi budućnost. Uistinu, ljubav prema vlastitoj domovini, jeziku i pismu ne izgrađuje se u oporbi prema drugim narodima. Dobrosusjedski odnosi i pomirenje unutar hrvatskog naroda ne mogu se graditi na pozdravu iz ustaškog režima, a garanciju mira za budućnost Hrvatske treba tražiti u pomirenju sa susjedima, a ne u antagonizmu.

Patriotizam je potreban ukoliko ga se ne radikalizira i dok je popraćen humanim idealima. Tim vrednotama općeljudskog bratstva kršćanstvo je od svoga početka, nadilazeći granice između Židova i Grka, stoljećima formiralo čovječanstvo. Kada se domoljublje apsolutizira, riječ je o nacionalizmu, a ne o patriotizmu, i o izvrtanju istinskog domoljublja. To nas uči riječka, hrvatska i europska povijest 20. stoljeća.