Zabrinjavajuća situacija

Koji su glavni zaključci u sektoru gospodarstva, to vjerojatno javnost najviše zanima?

– Prvo mala digresija. Današnja je situacija u Hrvatskoj po nečemu ipak drugačija od one 2000. i 2011. kad je SDP pobjeđivao na izborima i preuzimao ogovornost – ovo će biti prva naša pobjeda kad nominalno ne postoji recesija ili kriza. Naime, svi podaci su naizgled pozitivni – stope rasta su pozitivne, nema negativne stope rasta, smanjila se nezaposlenost, smanjuje se udio duga u BDP-u, raste zaposlenost. Stvari izgledaju normalno. No, to je samo privid! Zamka je u tome da svi ti podaci zapravo duboko iskrivljuju stvarnu sliku. Naime, Hrvatska ima u ovom trenutku najnižu stopu rasta BDP-a od svih tranzicijskih država članica EU-a, svi su na stopama rasta od 3-6 posto, a mi na svega 2,5 posto. S udjelom od oko 60 posto prosjeka EU-a samo možemo sanjati npr. udio Slovenije od oko 85 posto BDP-a per capita u prosjeku EU-a. Pri tome, i dalje je problematična struktura našega rasta koja se kod nas bazira na turizmu i potrošnji, ne na povećanoj industrijskoj proizvodnji. Investicije su gotovo zanemarive, naročito u proizvodnom sektoru. To je zapravo duboko zabrinjavajuća situacija. Realno, mi smo u stagnaciji. Vanjski dug Hrvatske i dalje raste, on je nominalno veći za 14 milijardi eura otkako je Andrej Plenković preuzeo vođenje Vlade. Taj se udio duga smanjuje u BDP-u, ali nominalno je on veći nego prije tri godine. Također, i podaci o zaposlenosti i nezaposlenosti su bazično netočni – 100.000 više je zaposlenih, ali i dalje imamo manji broj zaposlenih nego 2008. godine. Također, vanjskotrgovinska razmjena je katastrofalna, mi smo cijeli jedan godišnji BDP isporučili drugima, na neki način, kroz nepovoljnu vanjskotrgovinsku razmjenu. Broj nezaposlenih se smanjio, ali je pet puta više stanovnika od toga broja napustilo Hrvatsku. Imamo goleme manjkove u radnom kontingentu – u posljednjih 7 godina što prirodnim putem, odnosno starenjem, što iseljavanjem ostali smo bez pola milijuna ljudi u radnom kontingentu. I na kraju, javna poduzeća, koja čine polovinu hrvatskoga gospodarstva, a znamo kako funkcioniraju, služe isključivo za zadovoljavanje HDZ-ove klijentelističke politike. Sve su to izazovi na koje tražimo odgovore. Tu je i problem regionalne nejednakosti, kao i pitanje industrijalizacije, u svjetlu novog europskog Zelenog plana.

Davorko Vidović / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Kako odgovoriti na sve to, koje su to mjere?

– Na ove se izazove ne može odgovarati kozmetikom i sitnim promjenama. Nama treba kvantni skok. Rentijerska ekonomija uz golemu korupciju i nefunkcionirajuće institucije se naprosto mora preobraziti.

Socijalno investiranje

Možete li ipak iz seta mjera ovoga trenutka navesti barem neke?

– Evo kao primjer, kad je u pitanju opći društveni razvoj, navodim jednu mjeru. U našem ćemo mandatu pripremiti za uvođenje devetogodišnje osnovno obrazovanje. Jedna godina općeg obrazovanja više nemjerljivo utječe na kvalitetu ljudskog kapitala. Riječ je o mjeri »socijalnog investiranja« u samu supstancu zemlje. I to je model koji ima većina europskih država danas. Ili npr. mirovine. Oko pola milijuna naših sugrađana, uglavnom umirovljenika, se nalazi na granici ili ispod granice siromaštva. Prosječna je mirovina pala na povijesno najnižu razinu od svega 37 posto prosječne mirovine u prosječnoj plaći. To je socijalno neodrživa situacija. Tvrdim da se mirovine mogu povećati za 10 posto za sve. To bi koštalo četiri milijarde kuna godišnje, ali to je samo 1 posto BDP-a. Dakle, to nije neostvarivo zbog svoje cijene koštanja. Tu je i plan reforme obiteljskih mirovina, pri čemu bismo išli na povećanje obiteljskih mirovina za supružnike nakon smrti koje bi se povećale za 30 posto, odnosno ne bi se smanjivale i te, uglavnom starije žene, bacalo u zonu dubokog siromaštva. Također, istražujemo i mogućnost nastavka isplate jednog dijela mirovine umrlog supružnika preživjelom, što nije nepoznata praksa u mnogim zemljama. Neki oblik intervencije u mirovine, posebno one socijalne, mora ići jer ovdje govorimo o ljudima koji žive ispod granice siromaštva. Mi kao socijaldemokrati imamo obavezu tako djelovati. Također, predlažemo i treće usklađivanje mirovina razmjerno rastu BDP-a.

Ključno pitanje, može li Davor Bernardić biti premijer, ima li dovoljno autoriteta za to, hoće li dobiti podršku cijele stranke?– Bernardić bi mogao biti najugodnije iznenađenje i jedan od najboljih premijera. Za razliku od raznih napuhanih egomana i samozvanih vizionara, on je radoholičar, praktičan čovjek, inženjerskog mozga, a opet s velikim obrazovanjem iz ekonomije i menadžmenta, i što je najvažnije, potpuno fokusiran na cilj. On nema problem, za razliku od nekih, da oko sebe okupi ljude koji znaju i mogu više i bolje od njega samoga. Lišen je isprazne taštine, vrlo pošten, korektan i iskren, ne bi trebao imati problema da oko sebe okupi baš takve ljude. Siguran sam da će se pokazati u puno boljem svjetlu nego ga danas prikazuju u pojedinim medijima. Ne bih podcjenjivao njegovo znanje, a ni političko iskustvo, a naročito ne njegovu volju. Olako ga se diskreditira cijelo vrijeme.

Sve je to, čini se, skup sport.

– Pogledajte, u vrijeme Vlade Andreja Plenkovića proračun je kumulativno povećan za 28 milijardi. Di su pare, Andrej, pitao bih ga ja. Gdje se troši taj novac? Nemamo pojma, nismo na svojoj koži vidjeli efekte te potrošnje, zar ne? Niti imamo nove ceste, ni elektrane, a ni penzije, osim 170 kuna. Mi bismo pak uz četiri milijarde godišnje riješili dobar dio svojih obećanja. A to je npr. rast od samo 1 posto BDP-a više ili pravednija raspodjela unutar proračuna u korist slabijih i siromašnijih.

Davorko Vidović / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Što je s famoznom minimalnom plaćom, o kojoj Davor Bernardić stalno govori?

– To će ionako regulirati EU, cilj je da ona iznosi 60 posto medijana u svakoj od država članica. Tu smo negdje, i to je realnost, naravno uz intenciju da se taj omjer stalno popravlja u korist zaposlenih. Dakle, izazovi su veliki, ali rješenja su moguća i dostupna. Naš program neće biti skup fantazija, nego niz konkretnih mjera. Građani će točno znati za što mogu glasati. Realno, za tih nekoliko desetaka mjera trebalo bi nam dva mandata, osam godina. Ali bit je da nećemo bježati od odgovornosti, nego nuditi konkretne mjere, naročito za najrizičnije skupine stanovništva, pa time zaslužiti povjerenje i za idući mandat.