DAVOR ŠTERN 'Rosnjeft bi bio idealan partner za Inu, a Rijeka bi tada postala preradbena rafinerija za izvoz' / Novi list
Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 30° 2
Sutra: 24° 27° 3
16. kolovoza 2018.
Energetski stručnjak o budućnosti Ine

Intervju DAVOR ŠTERN 'Rosnjeft bi bio idealan partner za Inu, a Rijeka bi tada postala preradbena rafinerija za izvoz'

Malo koja vlada u svijetu može istovremeno raditi dva tako složena posla, kao što su pitanje Agrokora i Ine - Davor Štern / Foto B. ŠČITAR/PIXSELL
Malo koja vlada u svijetu može istovremeno raditi dva tako složena posla, kao što su pitanje Agrokora i Ine - Davor Štern / Foto B. ŠČITAR/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 19. siječanj 2018. u 15:07 2018-01-19T15:07:35+01:00

Rosnjeft je golema kompanija koja godišnje proizvodi više od 200 milijuna tona nafte, ali nema toliko preradbenih kapaciteta. Kad bi zaživjela Družba Adria - a to je projekt koji smo nepotrebno odbacili - ruska nafta mogla bi se dovoditi putem cjevovoda direktno s proizvodnih polja. Prerađivala bi se i u riječkoj rafineriji, a derivati bi se izvozili po Mediteranu, što ne bi imalo nikakvih dodatnih negativnih ekoloških posljedica za Kvarner

Premijer Andrej Plenković rekao je u srijedu u Saboru kako je na poziv Vlade pristiglo sedam ponuda renomiranih financijskih kuća da budu konzultanti u postupku otkupa udjela u Ini. Tim povodom razgovaramo s energetskim stručnjakom Davorom Šternom, koji smatra da budući konzultant za Inu neće imati lagan posao.

Postoje barem tri-četiri opcije za budućnost te naftne kompanije. Štern smatra da pretvaranje Ine u državnu naftnu kompaniju, kako bi joj se vratila stara slava, više nije realna. Druga je mogućnost da Ina ostane u sklopu MOL-a, pod uvjetom da se usuglase interesi i strategija MOL-a, odnosno mađarske države, i Ine, odnosno hrvatske države. Treća je mogućnost ulazak novog strateškog partnera, za kojeg se Hrvatskoj za sada javno ponudio Rosnjeft, a koji želi zadržati obje rafinerije. Postoji još jedna mogućnost, a to je uključivanje Ine u neki budući hrvatski energetski holding. O sudbini Ine, kaže Štern, u svakom će slučaju morati odlučiti Vlada, u skladu s energetskom strategijom koju Hrvatska u ovom trenutku nema, a koja bi se do donošenja odluke trebala definirati, barem u području energetike nafte i plina.   

 Hrvatska je Vlada još prije godinu dana najavila da će od MOL-a nastojati otkupiti Inu i prenijeti je u državno vlasništvo, ali dosad ništa još nije napravila. Kako to tumačite?

– I ja sam bio iznenađen najavom predsjednika Vlade, u prosincu 2016. godine, o otkupu dionica. Tada se otvorila i rasprava o načinu kako to izvesti. Ta su pitanja i dalje otvorena. Međutim, meni je jasno da se ta odluka morala odgoditi zbog tektonskog poremećaja koji se dogodio s Agrokorom. Malo koja Vlada u svijetu može istovremeno raditi dva tako složena posla, kao što su pitanje Agrokora i Ine. Dobro je da se situacija s Agrokorom stabilizirala te da je Vlada odlučila pozvati konzultante kako bi je savjetovali u vezi s Inom. Čak i taj poziv konzultantima, koji sam osobno vidio, zahtjevan je posao, koji je kvalitetno odrađen.

Što je pisalo u tom Vladinom pozivu?

– U njemu se od konzultanata traži da Vladi predlože najbolji način kako bi se temeljem procjene vrijednosti Ine i ostalih elemenata, stručnih ekonomskih, našlo rješenje za Inu. Postoje različita gledišta na Inu i energetiku. Istovremeno, puno se toga promijenilo i u državi i u Ini, tako da više nije moguće imati takvu kompleksnu vertikalno integriranu naftnu kompaniju kakva je nekoć bila.
Ina se od 1964. gradila u posve drugom vremenu i društvenom uređenju, a vrhunac je dostigla 1980-ih godina. Obuhvaćala je Petrokemiju, Plinacro i Janaf. Godinama je bila loše vođena, pogotovo nakon 2000.

Onda je došla priča s MOL-om. Ina se smanjila, pala je njezina proizvodnja i jasno, rezerve. Dolaskom konkurenata izgubila je značajan udio u opskrbi tržišta, a promjene koje se događaju u svijetu u pogledu transporta (električna energija) zahtijevaju potpuno novi pristup kod svih naftnih kompanija, pa tako i u Ini.

Postoje li neki ekonomski razlozi zbog kojih je to neizvedivo?

– Da. Cijena nafte trenutačno iznosi oko 64 dolara po barelu, a vjerujem da će tijekom ove godine iznositi oko 70 dolara. Ta cijena ne omogućuje Ini nova istraživanja nafte i plina. Cijena tih istraživanja je rasla kada je nafta dostizala i 120 dolara, a padom cijena nafte troškovi nisu padali.

Ina u razmjerno kratkom vremenu treba velik novac i ne može, nažalost, doći do novih rezervi. Prodane su Bijele noći, polja u Siriji nisu u Ininim rukama, rezerve nafte u Hrvatskoj su uglavnom potrošene, a plina ima još za desetak godina eksploatacije.

Budućnost rafinerija

 Što je s Ininim dvjema rafinerijama? Ona u Rijeci još čeka na investicije.  

– Kad sam 2000. otišao iz Ine, imali smo završen program modernizacije rafinerije u Rijeci i Sisku. Ali nismo imali novca. Cijena benzina tada je iznosila nešto više od 4 kune za litru. Nije se mogla slobodno formirati na tržištu, jer je cijena bila državno kontrolirana. Znamo da riječkoj rafineriji još nedostaje pogon za preradu teških ostataka. U proteklih 12 godina to se nije napravilo, ne znam zašto. U međuvremenu je zatvorena Mlaka, koju bi trebalo dekomisionirati i sanirati zemljište na kojem je rafinerija radila gotovo 120 godina. To su golemi troškovi. Smatram da bi grad Rijeka trebao biti zainteresiran za razvoj tog područja kao jednog kvalitetnog novog dijela grada.

Dogovor struke i politike

Ima li Mađarska energetsku strategiju?
– Da, Mađarska ima takvu strategiju, a MOL je njezin važan sastavni dio. Hrvatska, ponavljam, nema energetsku strategiju. Bilo tko, kome bi se dala uloga upravljanja Inom, našao bi se pred izuzetno teškim zadatkom. Upravljanje tako osjetljivom i značajnom kompanijom zahtijeva dogovor struke i politike o strategiji dugoročnog razvoja i ciljeva tako strateške kompanije u sve težim uvjetima regionalnog i globalnog razvoja, a sve to mora biti i u skladu sa zahtjevima i očekivanjima investitora odnosno vlasnika.

Međutim, sisačkoj rafineriji istodobno prijeti zatvaranje?  

– Sisačka rafinerija više vremena ne radi, nego što radi. To je štetno s ekonomskog i tehničkog stajališta. Takva kakva je danas, bolje da je nema. Valja imati na umu da pri sadašnjem stanju široj regiji ne trebaju toliki kapaciteti za preradu nafte. MOL ima dovoljno rafinerijskih kapaciteta u Slovačkoj i Mađarskoj, s kojima može pokriti potrebe cijele regije. Međutim, zatvoriti sisačku rafineriju - ako se ne nađe adekvatna zamjena - bilo bi loše. Stanovništvu na području Siska i rubnog dijela Hrvatske trebalo bi osigurati ekonomske uvjete za opstojnost i izlazak iz jedne sive zone sumraka nekada vodećeg industrijskog središta.
Riječka rafinerija može imati jako dobre izglede. Može služiti kao preradbena rafinerija i za izvoz derivata na Mediteran, kao i za dužobalni razvoz do Dubrovnika, Crne Gore i Albanije. Što se tiče maloprodaje, Inine crpke su relativno dobre, iako je dio tržišta izgubila nakon ulaska novih igrača.

Pravedan izbor

Vlada će uskoro trebati odabrati konzultanta za Inu. Kako izgleda cijeli postupak s konzultantima?  

– Najprije morate imati vrlo dobar pripremni materijal za konzultanta, a potom provesti pravedan izbor konzultanta. Također, potrebno je stalno državno tijelo koje će surađivati s odabranim konzultantom u upravljanju tim procesom, kako bi to bilo u skladu s energetskom strategijom. Naime, kako Hrvatska nema energetsku strategiju, a svako rješenje u vezi s Inom mora biti su skladu s državnim interesom koji još nije definiran. Upravo bi se rad s konzultantom mogao koristiti kao platforma za izradu energetske strategije u području ugljikovodika, koja bi se trebala nadopuniti s budućom strategijom korištenja ostalih vrsta energija, klasičnih i obnovljivih,  odnosno alternativnih. Ono što je najvažnije - kad završi posao konzultanta, treba postojati tim koji će stvari provesti u djelo.

 Je li moguće provesti pravedan izbor konzultanta? Nisu li konzultanti istodobno i lobisti za nečije interese?

– Iz ponuda koje su opisne, vrlo je teško odabrati prikladnog konzultanta. Oni ne rade na temelju uspjeha, jer je on mjerljiv tek na dugi rok, već temeljem njihovog iskustva, znanja, globalne percepcije i prepoznatljivosti. Njihov je konačni proizvod jedna knjiga koju ćete dobiti kao mišljenje, na koje ne postoji jamstvo. Mislim da je teško odvojiti posao konzultanta od posla lobista. Nikad ne znate gdje je granica. Po mome mišljenju, konzultant je čovjek koji daje savjete u okviru svoje ekspertize, znanja i prošlog iskustva. Lobist može govoriti o bilo čemu i bilo kada, a važno je da može doći do pravih mjesta gdje se donose odluke.

 Što mislite o konkretnim konzultantima, kojima se Vlada obratila za ponude?

– Mislim da je riječ o respektabilnim, velikim svjetskim investicijskim bankama. Nadam se dobrom ishodu i u svakom slučaju, dobro je da se krenulo na pravi način, a ne kao do sada, temeljem odluka ljudi i tijela koji nisu imali nikakve kvalifikacije i kvalitete da se bave ovom osjetljivom materijom.

Težak zadatak

 Je li još moguća opcija da Ina ostane u okviru MOL-a, koji je njezin 49-postotni vlasnik?

– Ina bilježi dobit i nekako funkcionira. No, MOL ima u Ini veća upravljačka prava nego što je to predviđeno Zakonom o trgovačkim društvima. Kad bi se otklonili nesporazumi oko modela upravljanja u Ini, kroz dodatnu akviziciju dionica od strane MOL-a, MOL bi stekao i formalno pravo punog upravljanja Inom U svakom slučaju bi Ina trebala ostati vodeća nacionalna naftna kompanija s perspektivom regionalnog i tehnološkog širenja.

Naime, MOL upravlja Inom na temelju svoje razvojne strategije do 2035. U toj strategiji Ina se spominje, ali njezina je uloga minorna. Sigurno se nešto u MOL-ovoj strategiji može promijeniti, što je stvar mogućih pregovora ako dođe do sporazuma o ostanku MOL-a kao većinskog dioničara u Ini.

Kroz brak Ine s MOL-om dio njezinih funkcija prenesen je u Budimpeštu, zbog optimizacije procesa upravljanja cijelom kompanijom. To je još jedan faktor koji otežava provedbu opcije u kojoj bi Ina opet postala samostalna, nacionalna kompanija. Te funkcije trebalo bi vratiti u Zagreb, međutim, to je težak zadatak pogotovo s obzirom na odljev kadrova u zadnjih desetak godina. Ovo bi trebalo svakako imati na umu u slučaju da se donese odluka o potpuno samostalnoj Ini.

Dakle, ne isključujem ni opciju regulacije odnosa Ine s MOL-om, u kojoj bi se zadovoljili energetski interesi Hrvatske. Treća je mogućnost pronalaženja strateškog partnera Ine. U svim varijantama, međutim, potrebno je definirati energetsku strategiju Hrvatske.

Kako će budući konzultant za Inu moći Vladu savjetovati o rješenju za Inu, ako on ne zna što Vlada hoće, odnosno koja je hrvatska strategija?

– Upravo zato sam i spomenuo da je važna suradnja konzultanta s timom koji bi pratio rad konzultanta. Jer, energetska strategija znači da država definira svoje potrebe i interese u energetskom sektoru. Ograničimo se ovdje na naftu i plin. Kad konzultant počne raditi, morao bi imati kontakte u Ministarstvu gospodarstva, Ministarstvu energetike, Ministarstvu financija, Ministarstvu za upravljanje državnom imovinom, itd. Morao bi imati radno tijelo kompetentnih ljudi s kojima može dnevno komunicirati i raspravljati. Kroz tu raspravu stvorila bi se energetska strategija Hrvatske. To znači dogovor struke i političara o tome kako vide jedan izuzetno važan segment gospodarstva u budućnosti. Na temelju definirane strategije, mogla bi se donijeti i kvalitetna odluka o budućnosti Ine, koju bi vlasnik, ma tko bio, trebao prihvatiti i o tome postići trajni dogovor.

Treća opcija

 Odnedavno postoji i treća opcija, a to je strateški partner. Za Inu je zanimanje pokazala jedna od najvećih naftnih kompanija u Rusiji i svijetu. Što mislite o toj mogućnosti?

– Interes za strateškog partnera Ine zasad je pokazao Rosnjeft. Bio je to otvoren poziv prvog čovjeka te kompanije, gospodina Sečina, na suradnju.  Međutim, automatski su se u javnosti pojavile teorije zavjere i otvorila pitanja smiju li Rusi kroz suradnju s Inom i putem riječke rafinerije izaći na toplo more, te bi li utjecaj Rusije u ovom području mogao naškoditi interesima NATO-a i Europske unije.  

 Ostavit ćemo te vrste procjena nekome drugome. Činjenica jest da se odnosi u svijetu mijenjaju. Što mislite koliko strateška suradnja s Rosnjeftom može biti ekonomski korisna za Inu i Hrvatsku? Rusi su pokazali interes za održanje i razvoj obiju hrvatskih rafinerija.

– Rosnjeft je dobra kompanija. Mislim da bi to bio idealan partner za Inu, i to zbog više razloga. Prije svega, to je golema kompanija koja godišnje proizvodi više od 200 milijuna tona nafte, ali nema toliko preradbenih kapaciteta. Kad bi zaživjela Družba Adria - a to je projekt koji smo nepotrebno odbacili - ruska nafta mogla bi se dovoditi putem cjevovoda direktno s proizvodnih polja. Prerađivala bi se i u riječkoj rafineriji, a derivati bi se izvozili po Mediteranu, što ne bi imalo nikakvih dodatnih negativnih ekoloških posljedica za Kvarner. U partnerstvu s Rosnjeftom, Rijeka bi bila preradbena rafinerija za izvoz, a Sisak bi preuzeo opskrbu hrvatskog i regionalnog tržišta.

Hrvatska bi mogla imati i širi interes od toga. Konkretno, Rosnjeft ima mnogo malih naftnih polja koja su toj velikoj kompaniji teret. Ina, pak, proizvodi naftu u teškim uvjetima, uglavnom iz iscrpljenih polja. Mislim da bi Hrvatska u simbiozi s Rosnjeftom, trebala tražiti da se Ini dodijele manja naftna polja na upravljanje, poput nekadašnjih Bijelih noći. Tako bi Ina proširila svoju bazu rezervi, što bi povećalo vrijednost kompanije.

To bi oživjelo i usavršavanje hrvatskih stručnjaka te održalo na životu Rudarsko-naftno-geološki fakultet, koji će se morati zatvoriti ako Ina nastavi sadašnjom silaznom putanjom. Nema sumnje, također, da bi nafta u hrvatske rafinerije dolazila po nižoj cijeni. Postoji još cijeli niz mogućih kolateralnih koristi koji bi se mogli dobiti iz kvalitetnog mogućeg dogovora s Rosnjeftom.

Stvaranje holdinga

 Koliko bi, po vašem mišljenju, hrvatska država mogla zadržati vlasništva u Ini, u kombinaciji s Rosnjeftom?

– Mislim da bi država trebala ostati vlasnik 25 posto Ine, plus jedne dionice, u razdoblju od pet do deset godina, dok se ne vidi kako će to funkcionirati. Isto to bi trebalo vrijediti i u ostanku MOL-a u Ini.

 To znači da bi MOL trebao prodati Rosnjeftu svoj 49-postotni udio, a hrvatska država dio svog 44-postotnog udjela?

– Da, ali Mađari se o mogućnosti te prodaje nisu još izjasnili.

Očito, kombinacija s Rosnjeftom kao strateškim partnerom ovisi ponajprije o MOL-u...

– Ako MOL odluči prodati svoj udio Rosnjeftu, hrvatska država bi se trebala s time suglasiti i prodati svojih 18 ili 19 posto. Tako bi Rosnjeft dobio vlasnički paket za apsolutno upravljanje Inom. Sada MOL sa 49 posto vlasništva ima 100-postotno pravo upravljanja Inom.

 Što će biti ako MOL ne bude želio prodati svoj udio Rosnjeftu?

– U tom slučaju postoje još neka rješenja. Recimo, mogao bi se u Hrvatskoj stvoriti energetski holding, u kojeg bi se uključili Ina, HEP, Janaf, Plinacro i ostale kompanije vezane za energetiku. One bi činile veliki konzorcij. Unutar toga, dakle, bila bi i Ina, ali bi se u tom širem okviru smanjio utjecaj MOL-a. Tako bi MOL ostao dionik u okviru energetike Hrvatske, ali u drukčijem obliku, u kojem ne bi imao pravo upravljanja.

 Što mislite o idejama za prodaju 25 posto Hrvatske elektroprivrede?

– Mislim da prodavati dio HEP-a zato da bi se našao novac za otkup Ine nema nikakvog smisla. Istovremeno, trebalo bi izbjeći povećanje javnog duga za iznos eventualnog kredita za kupovinu vlasničkog paketa MOL-a.

Bolje bi bilo stvoriti navedeni energetski holding. Recimo da MOL-ov udio u Ini sada vrijedi oko 1,5 milijardi eura, kako to tvrdi mađarska kompanija. Tada bi hrvatski energetski holding vrijedio oko 8 milijardi eura. To znači da bi sadašnji 49-postotni udio MOL-a u Ini iznosio u holdingu oko 17 posto. Tako bi MOL u novom holdingu dobio prava u skladu s 17-postotnim udjelom. Time bi zadržao prisutnost u hrvatskom energetskom sektoru s vrlo malim upravljačkim pravima i eventualno članstvom u nadzornom odboru.

 Vjerujete li da bi se MOL zainteresirao za takvu opciju?

– Mislim da bi MOL mogao na to pristati. Ali u tom slučaju hrvatska Vlada mora na čelo energetskog holdinga dovesti nekog neupitnog i neovisnog stručnjaka, možda i stranca, koji nije opterećen tekućom politikom. Naime, politika se ne bi trebala miješati u taj holding. Ne bi se trebala miješati u kadroviranje holdingom ili donošenje odluka o upravljanju, mimo dogovorene strategije. Upravljanje takvim holdingom bi trebalo biti usuglašeno s državom, njezinom energetskom strategijom i ostalim dioničarima. Mislim da bi se tu mogao naći jedan dobar model.

 Znači, na kraju svega Vlada će opet morati odlučiti što će biti s Inom, ali ne bez energetske strategije...

– Ili će se ta strategija osmisliti kroz rad Vlade s konzultantima. U svakom slučaju, odluku treba donijeti Vlada, idealno u konsenzusu političkih stranaka u Saboru. Bez konsenzusa političkih stranaka u momentu donošenja odluke otvara se mogućnost naknadnih kritika, propitkivanja donesenih odluka i zahtjeva za promjenama u nekoj daljnjoj političkoj budućnosti, čime bi se ponovo otvorila nova Pandorina kutija.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka