Foto: Robert Anic/PIXSELL
Honorar Ramljakovih pajdaša je nešto viši od onog koji je imala Ana Karamarko. Radi se o pedesetak tisuća kuna. Dnevno. Još jednom – dnevno
U doista demokratskim zemljama, dileme ne bi bilo niti jedne jedine sekunde. Skandal u kojem Vladin povjerenik za firmu u golemim financijskim teškoćama indirektnim putem za konzultanta uzme vlastitu firmu u kojoj je radio dok ga Vlada nije pozvala, te je basnoslovno plaća, bio bi tema godine i desetljeća. Ministarske glave bi bile na pladnju i teško je povjerovati i da sama Vlada ne bi odstupila, a osramoćeni premijer se posvetio manje zahtjevnim djelatnostima od vražje politike.
Uostalom, pa i Hrvatska je još donedavno bila zemlja u kojoj su vlade padale zato što je PR tvrtka tada još nevjenčane supruge njenog potpredsjednika ranije radila za čovjeka koji je bio lobist Ine.
Za mjesečni honorar od 2500 eura. Tako je (pro)pao Karamarko.
Premotajmo brzo Hrvatsku stvarnost 20 mjeseci unaprijed.
U priči o Agrokoru, tvrtka iz koje je u Agrokor došao Ante Ramljak, posebni Vladin povjerenik, radi kao podizvođač Agrokorovim stranim konzultantima. I čini se da se i u ovom slučaju – a koji je samo šlag na tortu krajnje sumnjivih i mučnih zapletaja oko načina na koji Vlada pokušava razriješiti priču o posrnuloj mega kompaniji – nikom neće pofaliti ni dlaka s glave. A honorar Ramljakovih pajdaša je nešto viši od onog koji je imala Ana Karamarko. Radi se o pedesetak tisuća kuna. Dnevno. Još jednom – dnevno.
»Konzultantica« je bila kikiriki
Kazati da je riječ o sukobu interesa, bila bi uvreda za sukob interesa. Kazati da bi Vlada trebala preuzeti političku odgovornost za ovakvo, u najmanju ruku etički upitno ponašanje povjerenika kojeg su postavili da spasi Agrokor (i radna mjesta i poljoprivredu i blagajnice i bla, bla…), bila bi uvreda za pojam političke odgovornosti.
Na ovom slučaju bi trebale letjeti glave.
No, dogoditi se, kako izgleda, neće ništa. Preciznije lociranje pozicije Hrvatske danas, 20 mjeseci nakon odlaska Tomislava Karamarka, teško može dati i najbolji GPS.
Priča, pritom, o »realnim cijenama« konzultantskih usluga i »malom broju« domaćih stručnjaka koji uopće mogu odraditi ovakav posao ovdje je prilično nebitna. Taman da je posljednja i jedina na svijetu, taj posao nije smjela odrađivati Ramljakova bivša tvrtka, a kamoli za tarifu koja njihove dosadašnje poslove čini patuljastima (a Karamarkov kobni sukob interesa sićom za kikiriki i kokice – i to najmanje pakiranje).
Najgore od svega ipak je to što je ovaj skandal samo posljednji u nizu dramatično nelogičnih i tajnovitih poteza Plenkovićeve Vlade oko Agrokora. Zapravo, kad se sve sagleda u komadu, gotovo da bi logički nastavak niza bio baš nekakav brutalni sukob interesa u kojem hrpe novaca iz ugrožene firme idu na odabrane račune.
Počelo je, to su svi zapamtili, sa Zdravkom Marićem. Ministar financija koji je morao otići ne samo zbog toga što je u Vladu došao iz Agrokora, nego što je još u siječnju prošle godine – kad se sve već očevidno rušilo – tvrdio da se radi o dobroj firmi, ne samo da nije otišao, nego se radi njega raspala vladajuća koalicija, a saborska većina se održava u pomoć magije Titanik-stranke i pretrčavajućeg glasa čovjeka zbog čije istrage su svojevremeno zajedničku tiskovnu konferenciju držali predsjednik Vlade i glavni državni odvjetnik.
Povjerenstvo je mrtvo, živjelo Povjerenstvo!
Naravno da je, kako je vrijeme prolazilo, sve razvidnije postajalo da je Most izbačen iz Vlade ne samo da bi se obranio Marić, nego da bi se unaprijed zatvorila vrata javnosti nad poslovima koji su se kanili sklapati u i oko Agrokora. Jer, entuzijastični mostovci su u tim vratima kroz koja je javnost mogla možda na vrijeme vidjeti da Ramljak kani svojoj bivšoj firmi omogućiti lukrativan posao, uporno držali nogu i virili unutra.
Zato ih je trebalo u dramatično hitnim okolnostima maknuti iz priče i zato je tajnica dobila čuveni nalog da napiše njihovo razrješenje, a priča o »odanosti kolegi ministru financija« koju je širio Plenković bila je i jest tek otužno prozirni spin.
Vrijedan toga da se, nakon svega, premijer posveti raftingu ili ribolovu. Ali, tako je to, rekosmo na početku, samo u doista demokratskim državama.
Sjećate se HBOR-a?
No, nakon protjerivanja Mosta i dolaska HNS-a, stranke koju, naravno, sva ova gungula nimalo ne zanima, otvorila se priča o tome tko je, zapravo, pisao »lex Agrokor«. Jer se pojavila sumnja da su američki fondovi koji su kasnije ušli u priču unaprijed znali, a možda i sukreirali odredbe tog zakona. Eh, da je bar svakoj Vladi na svijetu imati ovakav »problem«, pomislio bi netko naivan, očekujući da se u roku od dva dana jednostavno objave imena ljudi i instuticija koje su radile taj zakon i sve sumnje skinu s dnevnog reda. Vlada, međutim, već više od pola godine to odbija učiniti uz gotovo histerične reakcije na svaki upit o autorima zakona.
Idemo dalje, rekao bi jedan drugi meštar od politike i koječega.
Prošle jeseni je u javnost isplivao i ugovor s vjerovnicima Agrokora o roll-up kreditu po kojem Vlada svog posebnog povjerenika, Antu Ramljaka, s te funkcije – ne može smijeniti. Odnosno, može, ali samo teoretski. Jer, u ugovoru stoji kako se smjena Ramljaka može smatrati kršenjem ugovora o kreditiranju, odnosno neispunjavanjem obveze što rezultira – odštetnim zahtjevom.
Naposlijetku, a ovaj detalj je zasigurno ostao pod debelim tepihom zaborava javnosti, iscurio je i neobičan kredit od 48,3 milijuna kuna koji je HBOR dao za četiri Agrokorova krajem 2016. godine. Neobično je nekoliko stvari, prvo, kredit je odobren samo 13 dana prije nego je rejting agencija Moody’s zapravo oglasila globalni alarm u vezi sa financijskom stabilnošću tada još Todorićeve kompanije. Drugo, NO HBOR-a, u kojem sjede ministri i zastupnici, odobrio je kredit iako je pola godine prije toga sam HBOR kreditnu sposobnost koncerna ocijenio s osam – na skali od deset, gdje je deset najgora ocjena. A ocjena šest je posljednja s kojom se može sigurno odobriti kredit. Ima i treće – HBOR je kredite Agrokoru dotad odobravao u suradnji s poslovnim bankama, koje bi u slučaju problema s otplatom kredita plaćale HBOR-u i pritiskale Agrokor. Ovaj put nije, već ih je dao direktno, dakle taj državni novac je sad u velikoj vreći Agrokorovih dugova i čeka odluku o tome koliko će biti visok postotak – otpisa.
Kojeg, nema sumnje, teško da mogu ugroziti mračne i mučne priče iz nekadašnjeg carstva Ivice Todorića. Jer, stabilnost je za saborsku K+ koaliciju ipak početak, sadržaj i kraj svega.
Pa dok ide.
