Alfa i omega Sindikata

Brazzoduro odlazi nakon tri desetljeća: ‘Gdje god dotakneš ima malo mora i soli, osim u glavama – političara’

Marinko Glavan

Predrag Brazzoduro odlazi u mirovinu nakon tri desetljeća borbe za prava pomoraca

Predrag Brazzoduro odlazi u mirovinu nakon tri desetljeća borbe za prava pomoraca

Zašto država ne razumije pomorce? Zato što ovo nije pomorska država. U njoj se pomorstvo ne razumije i ne doživljava, kaže glavni tajnik Sindikata pomoraca Hrvatske koji se nakon petogodišnjeg mandata sprema za mirovinu



Nakon pet godina mandata Predrag Brazzoduro povukao se s mjesta glavnog tajnika Sindikata pomoraca Hrvatske. Čovjek koji je i dugo prije toga bio alfa i omega Sindikata, utemeljitelj inspekcije Međunarodne federacije transportnih radnika(ITF) u Hrvatskoj i svakako medijski najeksponiraniji član vodstva Sindikata u kojemu je od osnutka, 1990. godine, koncem ove godine odlazi u mirovinu.


Poznati ste radoholičar, što ćete raditi u mirovini?


– Nisam siguran, ali siguran sam da se nisam pripremio za umirovljenje. Ne kanim sjediti doma i gledati televiziju. Imat ću više slobodnog vremena, za obitelj i prijatelje, ponovno ću nabaviti psa, možda se posvetim i pisanju. U svakom slučaju, ostat ću u pomorstvu. U kojoj ulozi, da li savjetodavnoj, ili nekoj drugoj, to ćemo još vidjeti, ali ostajem aktivan u pomorskoj zajednici.




Obilježili ste rad Sindikata od njegova osnutka, jeste li zadovoljni postignutim i onim što ostavljate nasljednicima?


– Na mjestu glavnog tajnika sam proveo pet godina, a prije toga bio sam vezan za ITF inspektorat u Hrvatskoj. Organizirao sam inspektorat koji i dan danas radi vrlo kvalitetno, po ocjenama ljudi iz ITF-a to je najbolji inspektorat u svijetu koji se koristi kao primjer za druge zemlje, zbog dobre povezanosti s nacionalnim sindikatom i državnim pomorskim inspekcijama. Moram priznati da se time ponosim, to je nešto što ostaje dugo iza nas. Što se tiče samog Sindikata, u ovih pet godina moj zadatak je bio osigurati mu budućnost kroz bolje vođenje i dovođenje mladih ljudi, ali s iskustvom u pojedinim granama. Sada smo prosjek godina spustili za dobrih dvadeset, imamo ljude u naponu snage koji će, nadam se, znati odgovoriti na izazove koji su pred nama.


Različito tumačenje propisa


Dugi niz godina borili ste se s hrvatskom politikom oko zakona i propisa koji reguliraju socijalni status pomoraca, od plaćanja poreza, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, preko administrativnih prepreka, sve do općeg odnosa državne politike prema pomorcima. Jeste li i u tom dijelu zadovoljni postignutim, ili je moglo i bolje?


– Standardni odgovor bio bi – uvijek se može bolje i više. Međutim, zbog gluposti naše administracije nije se postiglo ni pola onoga što smo očekivali i predlagali. Godina prekreta bila je 2007. Pomorci gledaju to na način da im je nametnut sustav, i to s pravom gledaju tako, da ih se privede u sistem. Sustav mirovinskog, zdravstvenog i osiguranja u slučaju nezaposlenosti bio je obveza i do tada, ali je ona eskalirala mjerom izmjene STCW konvecije i obavezom obnove dokumenata. U trenutku kad su morali dokazivati da su u pet godina najmanje godinu dana bili na moru, država ih je upitala za plaćanje obaveznog osiguranja.



Možete li usporediti trojicu ministara pomorstva koji su obilježili razdoblje od uvođenja pomoraca u sustav, 2007. godine do sad, Božidara Kalmetu, Sinišu Hajdaš Dončića i Olega Butkovića.


– Ako krenemo od Kalmete, s njim kao ministrom nismo imali velikih problema jer je postojao državni tajnik za more, Branko Bačić koji je bio izuzetno kvalitetan, a u ministarstvu su bili i kapetan Mario Babić i Maja Markovčić Kostelac, s kojima se moglo razgovarati. Nažalost, nismo uspjeli stvari riješiti do kraja. U to vrijeme napravilo se puno stvari, ali i puno grešaka u iščitavanju onog za što smo se zalagali. Još uvijek im zamjeram to što na prvom sastanku, kada sam rekao da u zakonu jednostavno treba pisati – hrvatski pomorci na zaradu ostvarenu u međunarodnoj plovidbi ne plaćaju porez, i točka, oni to nisu prihvatili.


Hajdaš Dončić je čovjek koji je puno obećavao, a ništa nije napravio, i to je radio vrlo stručno i kvalitetno. Zanovijetao je, dijelio komplimente, sve razumio, ali onda od toga ne bi bilo ništa. Oleg Butković, s njim osim u dijelu koji se tiče plovidbe na jahtama nismo uspjeli riješiti ništa. Mislim da ga previše okupira politika, stranka, utjecaj na lokalnu politiku, što nama ne znači ništa.



To je tada izazvalo nemale probleme među pomorcima, koji su državi odjednom bili dužni goleme iznose?


– Bio je to užasan problem. Ljudi su ostajali bez kuća, novca, imovine, jer ih se teretilo godinama unatrag. Morali smo reagirati na brzinu. Reakcija je bila u dogovoru s državom, da se izmjenama Pomorskog zakonika sve to dovede na prihvatljivu razinu. Uspjeli smo 2008. postići da svi koji uđu u sustav budu oslobođeni prijašnjih dugovanja, što je bio velik uspjeh. Uveli smo i osnovice puno niže od stvarnih plaća, želeći da se osigura neki minimum za mirovine, ali i da im se ostavi kapital za ulaganja u dobrovoljne mirovinske fondove.


Mnoga pitanja unatoč izmjenama ipak nisu riješena, iako imaju temelje u zakonu je li tome uzrok opet birokracija?


– Prva greška administracije je da je svatko tumačio propise na svoj način. Pa smo imali jedno tumačenje u Zadru, drugo u Rijeci, treće u Splitu i tako redom. U unutrašnjosti pak uopće nisu znali što bi s tim, pa su prebacivali to kao vrući krumpir. U mnogim situacijama morali smo reagirati prema nadležnim ministarstvima, a onda ona prema Lučkim kapetanijama i mirovinskom i zdravstvenom sustavu, pa bi oni tek onda reagirali. Druga greška je da je Ministarstvo mora mirovinskom fondu i Ministarstvu rada dopustilo da tumači propise iz domene pomorstva, pa se posve izgubio cilj donošenja tih zakona i njihov smisao.


Mislite li na mogućnost ranijeg umirovljenja i plaćanje poreza, ako pomorac nije na brodu proveo 183 dana?


– U biti ispalo je da se pomorcu više isplati ići u prijevremenu običnu mirovinu, nego u punu pomoračku s beneficiranim stažom, jer je s beneficiranim stažom izgubio pravo na zaštitni dodatak. A pokazalo se i da je to bačen novac i čist harač i ljubomora nekih ljudi u administraciji koji su naprosto smatrali da pomorci trebaju plaćati više.


Je li taj problem riješen ili je na pomolu rješenje?


– Nije riješen. Puno puta su me iz Ministarstva prozivali da sam protiv beneficiranog staža. Nisam, ali sam protiv ovakvog beneficiranog staža. To sam jasno i glasno tražio da se promijeni. Bode u oči to da pomorac može 14 godina i 11 mjeseci plaćati, a da zbog tog jednog mjeseca koji mu nedostaje do 15 godina, od toga nema nikakve koristi. To se kosi sa samim smislom beneficiranog staža. Država tu ne poklanja pomorcima ništa, jer oni plaćaju staž i dodatak za beneficirani staž, ali najmanje 15 godina moraju biti na brodu.


Administracija forsira glupe odnose


Jeste li razgovarali s aktualnim ministrom pomorstva Olegom Butkovićem o tom problemu i kakav je njegov stav?


– S njim nisam. Dvaput smo razgovarali u četiri oka, a uputili smo mu i javno sve što tražimo – hitne promjene pravilnika o porezu na dohodak, gdje bi se povećao dio koji govori o pomorskom dodatku, koji nije povećavan 15 godina. Tražimo da to bude polovica osobnog odbitka, koji onda ne bi trebalo mijenjati.



Kao inspektor ITF-a bavili ste se problematikom podstandardnih brodova koji uplovljavaju u naše luke. Je li taj problem riješen i je li uopće rješiv?


– Treba ga gledati u kontekstu cijelog Jadrana, a tu nam je Italija vrlo loš partner. Vrlo često se događalo da, kada bi uspjeli ishoditi zabranu uplovljavanja nekog broda u naše luke, taj isti brod bi nastavio s poslovanjem, samo bi teret iskrcavao il ukrcavao u nekoj od talijanskih luka. Kod nas se to dosta dobro rješavalo. Bilo je mačića koji su završili u vodi, nekih pogrešnih pokušaja, ali stvari su se posložile i danas imamo podstandardnost u smislu prava posade, manje po pitanju sigurnosti broda, i to uglavnom kod brodova sa zastavama arapskih zemalja. Turska je zastava sve bolja, imamo sve više brodova s kolektivnim ugovorima. Na koncu, kvaliteta brodova je poboljšana i zbog suradnje s lučkim i državnim inspekcijama.



Jeste li time tražili i rješavanje ukidanja obaveze plaćanja poreza za pomorce koji su u plovidbi proveli manje od 183 dana u jednoj godini?


– Time bi se riješilo i to pitanje, koje je apsurdno. U obavezi plaćanja poreza redovito se nalaze samo oni koiima novac najviše treba – pomorci koji su se razboljeli, doživjeli nesreću ili ostali bez posla. U praksi se događa da gotovo isključivo u tim slučajevima pomorac nema 183 ili više dana na brodu u jednoj godini.


Zalažete se, dakle, da pomorci budu posve oslobođeni plaćanja poreza na dohodak?


– To je osnovno. Iz prostog razloga što u porezne škare dolaze, kako sam rekao, samo najugroženiji pomorci. Administracija forsira neke glupe odnose, iako i samim pomorcima je ponekad teško objasniti da, primjerice, mirovinsko plaćaju kad su na brodu, jer je princip takav da plaćaš onda kad primaš plaću, a kad nisi na brodu, po osnovi prijašnjeg plaćanja imaš pravo na zdravstveno osiguranje. Međutim, administracija i onim pomorcima koje je brodar prevario, ne isplativši im ikakvu plaću, uredno šalje račune za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, kao što se dogodilo posadi Katine, koja je gotovo godinu dana provela u Jemenu, bez plaće. Radnika koji radi na kopnu, a ne primi plaću, država ne tereti izravno, jer nije on obveznik plaćanja izravno, već firma. Pomorac je izravni obveznik plaćanja i ako ne primi plaću, država tereti njega, ovrhama mu plijeni imovinu. To su te gluposti koje administracija ne shvaća i ne želi razumjeti.


Postoji i niz drugih apsurdnih situacija, primjerica ona gdje bi pomorcu liječnik trebao izdati potvrdu o bolovanju osam dana prije iskrcaja s broda zbog bolesti, iako na brodovima nema liječnika?


– Tu smo uspjeli postići da se ta odredba ne primjenjuje. Ali fascinira me kako se to rješava. Kada pojačamo pritisak, onda donesu naputak da se nešto ne primjenjuje. Pa ne može tako. Ako imamo zakon, a on je truo, ne valja, onda treba mijenjati zakon, a ne slijepo ga primjenjivati samo zato jer postoji.


Kakav je, po vašem mišljenju, odnos hrvatske države prema pomorcima, koji godišnje u državu donose preko milijardu eura? Imaju li oni pravo kada kažu da ih država koristi kao bankomat?


– Ne bih rekao da ih koristi kao bankomat, jer smo postigli niske osnovice. Rekao bih da država nameće harač zato jer se krivo tumači ono što se htjelo postići određenim zakonom. Zašto država ne razumije pomorce? Zato jer ovo nije pomorska država. U njoj se pomorstvo ne razumije i ne doživljava. Da se razumije, onda bi pomorstvo bilo strateška grana, s beneficijama koje bi koristile svima, od brodara do pomoraca. Kad bi donosili zakone, simulirali bi učinke tih zakona u pomorstvu, ali to ne radimo. Državna administracija ne razumije ni kolika je ukupna korist od pomorstva. Nije to samo tih milijardu eura plaća pomoraca, nego još čitav niz drugih djelatnosti – agencije, špediteri, prijevoznici, fakulteti, što god takneš u svemu ima malo mora, malo soli. Soli jedino nema nimalo u glavama odgovornih političara.



Prvi ukrcaj veiki je problem mladih pomoraca. Udruženje posrednika pri zapošljavanju predlaže osnivanje fonda za zapošljavanje vježbenika, koji bi plaćali pomorci, kako vi gledate na rješavanje tog problema?


– Držim da se ne valja okrenuti naslabijoj karici u lancu a to su pomorci. Svaki put kad se želi namaknuti nekakav novac, udara se po pomorcima. Taj novac treba osigurati država, čak ne ni brodari. Nelogično je da država školuje nekoga dvanaest ili sedamnaest godina, a onda ga na tržište rada izbacuje kao poluproizvod. Za stjecanje zvanja časnika obavezna je praksa na brodu, i država bi morala osigurati sredstva za mlade pomorce. Imamo Ministarstvo rada koje bi im preko Zavoda za zapošljavanje, osigurati isti zakonski okvir kao za ostale pripravnike. Odnosno da mogu odraditi godinu dana prakse, koju plaća država, bez zasnivanja radnog odnosa. Ali tu nailazimo na totalno nerazumijevanje. Od resornog ministarstva dobili smo ipak najave da će se to učiniti izmjenama i dopunama postojećih zakona.



Kroz karijeru ste imali posla s mnogim političarima, biste li ikog od njih posebno izdvojili po dobrom ili lošem?


– Ne bih. Svi oni, kada dođu do pozicije u Ministarstvu, zaborave na pomorce i daju prioritet drugim stvarima. Brodari jesu prioritet, jer ako nema njih, nema ni posla za pomorce, ali uvjeti koji se njima pružaju jednostavno im ne omogućavaju konkurentnost na tržištu. Glupost administracije je degutantna i ponavlja se iz generacije u generaciju, odnosno od vlade do vlade. Recimo, edukacija izvan zemlje se računa u ona 183 dana na brodu, ali u zemlji ne. Pa gdje je tu logika, umjesto da se otvaraju nova radna mjesta u centrima za edukaciju, da strani pomorci dolaze na obuku ovdje i tu troše novac, mi naše šaljemo u inozemstvo. Još lošije kod računanja tih 183 dana, oni dani koji se prenašaju, u godinu nakon, ako u toj godini pomorac ima 183 dana, naprosto nestaju. A to nije bila intencija zakona.


Odgovornost uprave Jadrolinije


Posebna priča u radu Sindikata pomoraca je Jadrolinija, s čijom upravom već dulje vrijeme ne uspijevate naći zajednički jezik po pitanju plaća i prava pomoraca?


– Sadašnja uprava će tek snositi veliku odgovornost, kada se raspišu međunarodni natječaji za sve linije na Jadranu, zbog liberalizacije tržišta koju naša država mora provesti. Jadrolinija za dolazak strane konkurencije naprosto nije spremna.


Zbog čega?


– Jer strani brodar može doći s nižim standardima.


Želite li reći da su standardi na brodovima Jadrolinije previsoki?


– Ne nego da u svijetu ima brodara s još nižim standardima. Ali tu je još niz problema, recimo, koliko su brodovi na pojedinim linijama adekvatni za te linije, po pitanju potrošnje goriva, kapaciteta i tako redom. Postoje, s druge strane, glasine koje kažu da u Jadroliniji razmišljaju o zapošljavanju stranih pomoraca. Kad sve to sagledam, mislim da nisu svjesni odgovornosti koju imaju. Ali to je državni sustav koji ne radi ništa da popravi postojeće stanje, ili na boljem povezivanju s otocima.


Kao Sindikat isticali ste da plaće u Jadroliniji nisu povećavane od 2008., da su pomorci u neravnopravnom položaju u odnosu na kolege na kopnu, kao i niz drugih problema.


– Osim Jadrolinije krivica je i na konkurentskom sindikatu, koji se pojavio jer tadašnja uprava nije bila zadovoljna nama, pa je osnovan taj sindikat koji, rekao bih, ima mekše srce prema problemima uprave. To je rezultiralo da od 2008. nismo otišli dalje od početka. Tražimo nacionalni kolektivni ugovor, da se sve subjekte svede na neke minimalne okvire, a onda i posebne kolektivne ugovore za pojedne brodare.


Naš novinar Marinko Glavan s Predragom Brazzodurom / Foto Lucijan ŠPANIĆ


Naš novinar Marinko Glavan s Predragom Brazzodurom / Foto Lucijan ŠPANIĆ



Je li opet uzrok nedostatak sluha na državnoj razini?


– Država je, u ovom sastavu Ministarstva pomorstva pokušala posredovati između sindikata i uprave. No pojava novog sindikata dovela je da se ništa nije moglo dovršiti, jer vodstvo tog sindikata ne razumije o čemu se radi, a uprava to obilato koristi, nesvjesna koliko će Jadrolinija loše proći u konkurenciji sa stranim brodarima.


Mislite da bi Jadroliniju mogla zadesiti sudbina Croatia Linea i brojnih brodara koji su nestali?


– Jadroliniju država financira koliko joj je potrebno. Do te mjere da se smjenjuju ljudi u Agenciji za obalni putnički promet, koji stvari koje se rade na pojedinim linijama pokušavaju svesti u prihvatljiv okvir.


U Sindikatu smo učinili puno toga da se ne moramo brinuti za budućnost / Foto Lucijan ŠPANIĆ


U Sindikatu smo učinili puno toga da se ne moramo brinuti za budućnost / Foto Lucijan ŠPANIĆ



Što se radi, kakve stvari?


– Postoje razne anomalije. Putovanja koja ne zaslužuju da budu napravljena, prikaz troškova koji je van pameti, i tako dalje. Kako Jadrolinija može reći da ima veće troškove zbog većeg troška radne snage kad pomorci nisu dobili ništa. Ministarstvo pokušava stvari rješavati u miru i tišini, smjenjuje one koji o tome govore, a za to vjerojatno očekuje određene ustupke od vodstva Jadrolinije, poput zapošljavanja svojih kadrova. U Jadroliniji se samo množe izvršni direktori. Ima ih koliko hoćeš. Imam osjećaj da Alan Klanac kad prošeće po Korzu, koga god vidi s odijelom, kravatom i aktovkom, zaposli ga u Jadroliniji kao izvršnog direktora. I to su, otprilike, jedine kvalifikacije koje se zahtijevaju od izvršnih direktora.


Pitanje Croatia linea


Mnogo nepravilnosti bilo je i u radu Croatia line-a, čijoj propasti ste svjedočili iz prve ruke. Što danas mislite, tko je kriv za nestanak najvećeg brodara u državi?


– To je nagradno pitanje od milijun dolara. Ja sam otišao iz Jugolinije, još se nije zvala Croatia line, ali već tada sam smatrao da će propasti. Mislim da se strateški nije opredjeljivalo za kvalitetne kadrove na rukovodećim mjestima. A nakon osamostaljenja Hrvatske ta se politika svela na – Aj mi daj onog malog zaposli tamo, stavi ga za nekog direktora. I tako su neki mali došli na velike pozicije, a neki još manji na pozicije ispod njih pa se sve skupa s tom negativnom selekcijom pretvorilo u raspad sistema.


Što ste vi poduzimali u to vrijeme?


– Pokušavao sam spasiti što se spasiti dalo.


Neki vas prozivaju zbog nečinjenja, smatrajući da niste učinili dovoljno.


– Nikad nije dovoljno. Ne bježim od toga da se eventualno moglo i više. I na primjeru drugih brodara moglo se više, ali pod uvjetom da smo imali prave informacije iz uprava, što nije bio slučaj.


U kakvim ste odnosima bili s Dariom Vukićem?


– U odnosu kakav ima poslodavac i onaj koji zastupa interese radnika. Izgeda da me nije jako volio, ni on ni ekipa oko njega, jer sam postao persona non grata. Nije mi bio dopušten ni ulaz u kompaniju, dok nisu počeli tražiti ITF ugovore. S obzirom da su iz Londona naveli eksplicitno mene kao osobu za pregovore, dolazili su se ispričavati. Ali idemo redom, kad kažu da jedan čovjek nije napravio dovoljno, to je čudno, jer Sindikat nije Brazzoduro, niti Sindikat može sam preokrenuti stvari da bi pomorci živjeli normalnim životom. To je nemoguće.


Ja sam očekivao podršku pomoraca, ali smo podršku posade dobivali rijetko. Prvi odgovor koji sam dobio od neke posade broda Croatia line-a, kad sam tražio da krenu u štrajk, kako bi čim prije izvršili naplatu njihovih potraživanja, bio je – ostat ćemo bez posla. Odgovorio sam im nećete, tako možete i kod mene doći raditi, kao kod Croatia linea. Vi radite, donosite profit, čuvajte moju imovinu, a ja ću vas platiti jednako kao i oni, ništa. Ljudi su vjerovali vodstvu da će, ako se pobune, izgubiti posao. Doduše, kad pogledamo postignuto, zadovoljan sam naplatom pomoračkih potraživanja od Croatia linea. Ali i danas u velikoj mjeri ovisimo o radu sudstva, pa i danas imamo primjere naplate potraživanja za brodove zaustavljene prije tri-četiri godine.


Podržao kandidaturu nasljednika


Kad smo kod potraživanja pomoraca, jedno vrijeme imali smo pravu poplavu brodara koji su naše pomorce ostavljali na cjedilu, na derutnim brodovima u udaljenim krajevima svijeta, bez novca i uvjeta za život. Kako je taj problem riješen?


– Ako govorimo o Split ship managementu, tamo je dosta pomoraca ostalo bez svog novca. Puno toga ovisi o zakonima zemlje u kojoj je brod zaustavljen. Ali taj je problem u velikoj mjeri riješen, kao prvo zaslugom posrednika, koji su u Hrvatskoj vrlo odgovorni. Oni su se također dobrim dijelom »pročistili« i ostao je vrlo mali broj onih koji djeluju izvan sustava i zakona. Upravo kod njih se najčešće pojavljuje neisplata plaća. Dio problema riješen je i prebacivanjem dijela odgovrnosti za isplatu plaća na posrednike. Ali ono što uvijek savjetujem pomorcima – ako plaća kasni mjesec dana, treba zvati kompaniju. Ako se ne plati u roku od mjesec dana, odmah se iskrcati, i podnijeti zahtjev za zaustavljanjem broda i naplatom. Mene su brodari prozivali da brod zaustavljam zbog pišljivih pet tisuća dolara. Možda je njima to pišljivo ali za mene je to velik novac.


Na mjestu glavnog tajnika nasljeđuje vas Neven Melvan, što mislite, koliko uspješno će on popuniti vaše cipele?


– Mislim da hoće. Zato sam i podržao njegovu kandidaturu. Na ovoj poziciji treba samo dobro znati kako rasporediti ljude koji rade svaki svoj dio posla. Naravno, tu je i problem suradnje s vlasti. A ova sadašnja je prilično klimava i svako malo se mijenja. Pa taman kad nekome objasniš zašto bi nešto trebalo učiniti, dođe novi kojemu opet treba sve objasniti. Prođe godina dana, a ne učini se ništa. U Sindikatu smo učinili puno toga da se ne moramo brinuti za budućnost, od rada već sa studentima pomorstva nadalje. Uloga sindikata je da pomaže na svakom koraku, svakome kome može pomoći.