Borba za prevlast u vanjskoj politici: Predsjednicu Grabar-Kitarović i premijera Plenkovića zasad "pomirio" odnos prema službenoj Moskvi

Bolji politički refleks pokazala je Grabar-Kitarović, jer je akceptirala pobjedu Donalda Trumpa, dok Plenković nakon epizode s Ukrajinom, sada izjavljuje da se odnosi između EU-a i Rusije »moraju redefinirati s obzirom na brojne promjene u odnosu snaga... «

Ponašanje Kolinde Grabar-Kitarović potaknulo je brojne zahtjeve da se promijeni Ustav i izbor predsjednika Republike prebaci u Sabor. To svakako valja podržati. Neposredni izbori daju predsjedniku čvrst politički legitimitet, ali mu i stvaraju lažnu sliku vlastite važnosti. Nominalni državni poglavari vrlo se brzo sudare sa svojim ograničenim ovlastima, a spoznaja da mogu jako malo učiniti u pravilu je izvor njihovih trajnih frustracija, koje ih onda guraju da dokažu javnost da su ipak bitni.

I tu nastaju nepotrebni problemi, sukobi Pantovčaka i Vlade. Zato se predsjednicima mora oduzeti narodni legitimitet i učiniti da ih u Saboru bira 150, 200 ili 300 ljudi. Tako bi ih se odmah svelo na pravu mjeru i uglavnom ih lišilo iluzija da su nekakvi politički čimbenici. Ali, to nije dovoljno. Nužno je ukinuti preostalu predsjedničku moć, pa stoga izmijeniti i ustavnu odredbu koja propisuje da predsjednik i Vlada »urađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike«. I članak 99 proizvod je kompromisa premijera Ivice Račana i predsjednika Stjepana Mesića, u vrijeme kad je 2000. predsjednički sustav transformiran u parlamentarni. Mesić je odbijao postati predsjednik fikus, pa mu je Račan na ovaj način napravio ustupak.

Iz jednog centra

Naravno, predsjednik i Vlada ne mogu biti sukreatori vanjske politike – ona se mora voditi iz jednog centra, konkretno u hrvatskom slučaju iz Banskih dvora. U suprotnom imamo veća ili manja razilaženja sukreatora, neovisno o tome pripadaju li oni istoj ili različitim političkim opcijama. To, doduše, u mirnom razdoblju i nije neka naročita poteškoća jer Hrvatska, kao nevažna članica Europske unije, ni ne može imati samostalnu vanjsku politiku, sve joj je zadano iz Bruxellesa ili Berlina. Ali, kad je kao danas svijet u previranju i svaka se država pokušava prilagoditi novim okolnostima, spomenuti je ustavni članak potencijalno opasan. Ovih dana svjedočimo kako se Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković bore za presudan utjecaj na hrvatsku vanjsku politiku. Nije to nikakva novost, ona je to radila i Zoranu Milanoviću. Dok su Hrvatskom prolazili deseci tisuća izbjeglica, predsjednica je otišla u žicom ograđenu Mađarsku i od tamo kritizirala Milanovićevu vladu zato što dopušta ulazak u zemlju tim Sirijcima, Iračanima, Afganistancima…Plenković je u srijedu u Saboru podnio izvještaj o sastancima Europskog vijeća, a u raspravi koja je uslijedila u dva je navrata, ne bez razloga, naglasio da »vanjsku politiku vodi ova Vlada«. Premijer, dakle, itekako osjeća da mu Kolinda Grabar-Kitarović pokušava to osporiti. Istina, rekao je i da se s predsjednicom konzultira u oblikovanju vanjske politike, ali to je bilo tek uzgred. Uostalom, ona se s njim ne konzultira. Plenković je prije dva tjedna javno priznao da ne zna ništa o putovanju Kolinde Grabar-Kitarović u SAD, gdje je predsjednica tada boravila kako bi navodno sudjelovala u kreiranju vanjske politike nadolazeće administracije Donalda Trumpa. Njih dvoje imaju sasvim oprečne polazne pozicije.

Kontra populizma

Premijer neprestano ističe da duboko vjeruje u jačanje europskog mainstreama, kontra populizma i demagogije, a predsjednica preferira upravo suprotno. Njezina je intencija od početka mandata vezati Hrvatsku uz države poput Mađarske i Poljske, članice EU koje su daleko od europskog mainstreama. U izbornom programu HDZ-a 2015. pisalo se o »potrebi intenziviranja odnosa s Poljskom, Češkom, Slovačkom i Mađarskom, zemljama Višegradske skupine« i pozdravljalo »inicijativu Baltik-Jadran koju je iznijela predsjednica Republike«. U izbornom programu Plenkovićevog HDZ-a to je prošle godine spalo na rečenicu da »prepoznajemo gospodarsku i geopolitičku važnost prostora srednje Europe s državama Višegradske skupine«. Otkako je, pak, premijer, Plenković vjerojatno niti jednom nije progovorio o ovoj skupini niti o predsjedničinoj uspravnici Baltik-Jadran. Štoviše, vlasti u Budimpeši i Varšavi za njega predstavljaju prijetnju europskom projektu, kako ga on zamišlja. I tu se Plenković poklapa u stavovima s Milanovićem, koji je također ignorirao nastojanja Kolinde Grabar-Kitarović da Hrvatsku pripoji Višegradskoj skupini. Posve su se izjalovila očekivanja medijskih zagovornika HDZ-a da će premijer i predsjednica, s obzirom da su iz iste stranke, zajedno raditi na orbanizaciji Hrvatske. Ništa od toga.

Promaklo u startu

Ali, Kolinda Grabar-Kitarović pokazuje sposobnost prilagođavanja u hodu, ima bolje političke reflekse i u tom je segmentu jača nego Plenković. Uspravnica Baltik-Jadran trebala je biti ovodobna verzija sanitarnog koridora prema Putinovoj Rusiji. Međutim, predsjednica je, što je Plenkoviću u startu promaklo, registrirala da se s izbornom pobjedom Trumpa, koji želi partnerstvo s Putinom, međunarodno okruženje mijenja. Još nedavno je premijer obećavao Ukrajini pomoć u mirnoj reintegraciji Donjecka, Luganska i Krima, čime je ozbiljno naljutio Kremlj. Kolinda Grabar-Kitarović, koju ruski veleposlanik u Zagrebu na sva usta hvali, tu je stajala po strani. A u utorak je intervjuu za Kleine Zeitung izjavila da se Zapad treba prestati natezati s Rusijom, što je u skladu s Trumpovom doktrinom. Dan kasnije, Plenković je u Saboru ustvrdio da se odnosi između EU i Rusije »moraju redefinirati s obzirom na brojne promjene u odnosu snaga i u tom kontekstu će nova vrsta dijaloga sa Rusijom biti od jedna ključnih tema 2017. «. Što je u tom kontekstu s mirnom reintegracijom ukrajinskih područja pod nadzorom proruskih snaga i Krima koji se referendumom vratio Rusiji?U pristupu službenoj Moskvi predsjednica i premijer su se, znači, otprilike poravnali. Ali, dosta je toga u čemu su još u raskoraku. Ona se ne slaže s izbjegličkim kvotama za članice EU i višegradski traži da svaka država autonomno odlučuje koliko će ih primiti. Logičan je to slijed u politici osobe koja je Angelu Merkel optužila da je otvorenim vratima za izbjeglice napravila kaos. On je mainstream, štovatelj njemačke kancelarke, i prihvaća dogovorenu obveze Hrvatske da udomi 1600 izbjeglica. Postoje »irreconcilable differences« između to dvoje političara i oni ih neće moći prevladati. Kolinda Grabar-Kitarović je stara Tuđmanova, nacionalistička škola, a Plenković je tipičan eurokrat, što bi Branimir Bunjac iz Živog zida rekao – briselski projekt. Zato je preduvjet jedinstvene vanjske politike promjena Ustava, ali nje, nažalost, neće biti.

Tražimo od premijera da zastupa hrvatske interese kad se formiraju europske politike, a u kojoj mjeri će to činiti – vidjet će se vrlo brzo

Bivši zamjenik ministra vanjskih poslova Joško Klisović: Plenković sanira političku štetu nakon Ukrajine

Ima li Hrvatska jedinstvenu vanjsku politiku?

– To sam i ja u Saboru pitao premijera Andreja Plenkovića, dajući pritom niz primjera kad se Vlada očitovala na jedan, a predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović drugi način. Iz tih primjera moglo bi se zaključiti da imamo dvije vanjske politike, svaki sukreator svoju. S tim da to nije prvi put da u Hrvatskoj imamo takvu situaciju. Sjetimo se, primjerice, kako je predsjednik Stjepan Mesić imao o intervenciji u Iraku drukčije mišljenje nego premijer Ivo Sanader.

Bilo je ovakvih sporenja i u slučaju drugih predsjednika i premijera. To je, čini se, neizbježno dok Ustav toj dvojci dužnosnika nameće obvezu suradnje u oblikovanju vanjske politike.

– Vrlo je teško to uskladiti. Bilo bi najbolje da samo jedan vodi vanjsku politiku i da za to odgovara. Znamo da Vlada za svoju politiku odgovara Saboru, koji joj može izglasati i nepovjerenje. S druge strane, predsjednik Republike ne odgovara parlamentu, ne može zbog svoje politike biti pozvan na odgovornost. Zato predsjednici u mnogim državama imaju samo ceremonijalne ovlasti u vanjskoj politici, a takvi su politički sustavi puno stabilniji.

U čemu se sve sada, kad je riječ o vanjskoj politici, razilaze premijer i predsjednica?

– Na primjer, predsjednica se zalaže za ograničavanje ulaska izbjeglica u Hrvatsku, što od premijera nismo čuli. Ona tvrdi i da smo primili pogrešne izbjeglice, premijer to ne govori. Nadalje, predsjednica je izjavila da se treba prestati natezati s Rusijom, istovremeno premijer pristaje u Bruxellesu na produljenje sankcija toj zemlji.

U srijedu je i Plenković u Saboru rekao da treba redefinirati odnose s Rusijom, »s obzirom na brojne promjene u odnosu snaga«.

– To je kazao nama saborskim zastupnicima, ali je li i u Bruxellesu? Zanima me i na kakve je tamo reakcije naišao ovaj njegov stav ako ga je iznio. Moguće je da je ovo premijerov pokušaj saniranja političke štete koja je nastala njegovim odlaskom u Ukrajinu.

Smatrate li možda i vi da je Plenković briselski projekt?

– On je, kao i ja, uvjereni europejac i diplomat s iskustvom rada u Bruxellesu. Po tome ne možemo prosuđivati je li briselski projekt. To će se pokazati na temelju toga hoće li bespogovorno slušati zahtjeve iz Bruxellesa prema Hrvatskoj, zanemarujući pritom nacionalne interese. Budući da na vlasti nije ni tri mjeseca, ne možemo to još jasno iščitati. Tražimo od premijera da zastupa hrvatske interese kad se formiraju europske politike, a u kojoj mjeri će to činiti – vidjet će se vrlo brzo.