Od najrazvijenije regije, Slavonija je postala ruglo. Mladi sve više odlaze u gradove za obrazovanjem i ne vraćaju se, a vraćat će se još i manje. Ako se nastavi ovakav maćehinski odnos države prema hrvatskom seljaku sela će kroz koju godinu potpuno nestati. Onda će doći stranci i sve pokupovati, smatra Virovitičanin Zvonko Pipić, jedan od vođa aktualnog seljačkog prosvjeda
Vrijeme i vremenske prilike su im važni, ali ne gledaju na sat. Za to nemaju vremena. Dok se sunce počinje uzdizati iznad horizonta oko 5.30 sati ne pada im napamet vaditi mobitel kako bi zabilježili romantični trenutak fotografijom. Seljaci su već sat vremena u Jugovom polju, u selu Naudovac pored Virovitice. Brišu znoj.
– Moooožeeee, viče Džon svakih nekoliko minuta i prolazi kroz redove nasada duhana kupeći snopove listova što ih pognute žene beru. Sa stabljika visokih oko metar i pol ubire se samo jedan, dva ili tri dozrijela lista, i to s dna. Zato ne šetaju uspravno i ne beru što im je pod rukom, nego se moraju sagnuti i tako hodajući brati, i biti u tom položaju satima. Prvo što ujutro zagrlimo je duhan, kaže beračica.
Kontrola ljudstva
Evidencija rada uz imena radnika uredno se vodi u knjižicama za sezonsko zaposlenje. Kontrole ljudstva, ali i same proizvodnje su česte. Sve je dodatno pod povećalom budući da je u pitanju duhan oko kojega se okreće velika zarada, ali, čini se, samo za drugu i treću ruku. Kontrolori, inspektori i carinici, kaže naš sugovornik, znaju zablokirati cijelo selo da bi izvršili nadzor. Njemu su prošle godine »prevrnuli« cijelu kuću pa čak i madrace u dječjoj sobi.
Napunio je 150 rama koje će sljedećih tjedan dana sušiti u šest sušionica. Jedna puna rama teži oko 120 kilograma, objašnjava Bingula koji inače posjeduje 18 hektara zemlje i smatra se malim proizvođačem, što znači da su u 150 rama posloženih u radnu prikolicu sakupili 18 tona sirovog duhana od kojega sotane 1.650 kila kada se osuši.
– Ako netko misli da je nama lako, evo im zemlja i neka sami probaju raditi. Radimo po svim vremenskim uvjetima i kada pljušti kiša i kada prži sunce. Nema stajanja, spomenuo je Džon u razgovoru na putu do polja.
– Super je da nema kiše, a ni rose pa nismo mokri, prokomentirala je Ruža, beračica u srednjim godinama koja je ipak primjetno brža od 57-godišnje Marice kojoj je to posao odmalena.
– Radila sam i na ciglani, a sada mi je ovo jedini izvor prihoda, rekla je Ruža.
Nakon rada, nagrada
– Žena mi se žali da je ne vodim na more. Ali i kad bih imao mogućnosti ne bih je odveo da mi ju neki Talijan ne otme, osmjehnuo se iskreno Džon, iako mu je životna situacija za plakanje. Težački život je težak, ali on se ne predaje tako lako. Na vlastitom je poslovnom planu kapitulirao, iako ima još nešto suncokreta, pa je zasukao rukave i odlučio zarađivati mrvice radeći za drugoga. Na minimalcu je. Unatoč tome, posao obavlja žarom i entuzijazmom kao da je riječ o njegovom poljoprivrednom gospodarstvu, a nije. Njega su, kaže, državne mjere spram poljoprivrede, uz sveopću lošu ekonomsku situaciju, dotukle. Kada nije na polju, 41-godišnji Džon je u prvim redovima – na cesti. Među stotinama seljaka prosvjednika.
– Nismo ljuti samo na vladu, nego i na otkupljivače i preprodavače. Svi zarade, osim nas seljaka koji se mučimo u polju kako bi proizveli poljoprivredne kulture. Seljaku ostaje mizerija. Mi smo kao iz onih filmova, u rasparanim krpama, dok pored nas prolazi gospoda i ubire plodove našeg rada. Danas na selu ima puno visokoobrazovanih ljudi, nismo više seljačine. Dobro smo informirani o svemu. Prošle godine tržišna cijena suncokreta je bila 3,5 kune pa je veliki broj ljudi, i ja među njima, išao u tu sjetvu da bi ove godine rekli kako će cijena biti, projekcija je, 1,60 kuna. Dakle, upola manje. Bilo bi najbolje znati cijenu prije negoli uđemo u sjetvu jer se ovako ne može raditi. Ne uspijemo dobiti natrag ni onoliko koliko smo uložili. Nespretno je što poticaje dobivamo unazad, ove godine za prošlu godinu, pa ne možemo sigurno znati jesmo li se primili posla od kojeg ćemo dobiti neku kintu, ili se nećemo uspijet »pokrit«. Situacija je loša jer svake godine dobivamo sve manje za svaku kulturu koju sijemo i posadimo. Još nam je minus što je ovdje tlo vrlo pjeskovito tlo pa teško uspijeva išta, priča Džon.
Sati je 8.30. Vrijeme za predah uz gablec. Radnici su zadovoljni što ne moraju vaditi svoje sendviče iz džepa.
– Ne daje svaki gazda obrok, kaže seljak s čije prednje strane majice stoji natpis: »Nakon rada, nagrada«. Na rasklopivom stolu su posluženi kruh, pašteta,domaći džem (nije to više marmelada iako na staroj kupljenoj teglici još uvijek tako piše), narezana šunka, slanina, kobasice, čvarci, paradajz…
– Imamo svoj paradajz ministre Jakovina, dobacuju komantirajući nedavnu ministrovu opasku s teve ekrana kako – nemaju ni paradajz. Za svoje potrebe imaju i voća i povrća, kažu, pa zato ne skapavaju od gladi radi malih zarada u kunama od prodaje svojih namirnica.
Rođen za političara
– Ako je cijena u Europskoj uniji, na primjer, 1,40 kuna za pšenicu, zašto nama naši daju kunu, pita Džon spominjući kako bi mu bilo bolje da se bacio u politiku. Ima talenta za govorništvo, priznaje si samouvjereno, ali ne žali za pošteno zarađenim kruhom, iako ga stječe na puno teži način nego većina građana. Svjestan neimaštine i u ostatku Hrvatske i reprezentativne slike ljudi kako kopaju po kontejnerima, ovaj je seljak čak i ime, k’o da je mater znala kakvog će karaktera biti, dobio po Johnu Kennedyju. Ulazak u politiku radi borbe za vlast odbija. Odlučio se tek aktivirati u borbi za prava seljaka, konkretno proizvođača duhana. Dogurao je do mjesta predsjednika Udruge proizvođača duhana Hrvatske. Ne pristaje na ucjene, niti na potkupljivanja mada su razgovori njegovih sugovornika, visokopozicioniranih, prije nekoliko godina krenuli i u tom smjeru.
Vraća se na priču o tome kako se, nažalost, nastavljaju povećavati razlike u društvu.
– Oni koji imaju malo, imaju još manje, a oni više nego dobrostojeći imaju još više. Od najrazvijenije regije, Slavonija je postala ruglo. Mladi sve više odlaze u gradove za obrazovanjem i ne vraćaju se, a vraćat će se još i manje ako se nastavi ovakav maćehinski odnos države prema hrvatskom seljaku. Sela će kroz koju godinu potpuno nestati. Onda će doći Nijemci i ostali stranci, smatra Virovitičanin Zvonko Pipić, šef svog obiteljsko-poljoprivrednog gospodarstva, koji je posao naslijedio od djeda i oca. Otac troje djece sam govori kako su njegova djeca te sreće i pameti pa se na selo neće vraćati. Uskoro će diplomirati i zarađivati na manje težak način.
Teren za strance
– U Hrvatskoj je 200 velikih i nekoliko najvećih proizvođača, da ne spominjem imena, koji nas već sada istiskuju iz igre. Teren se priprema za njih i strance, a mi mali hrvatski seljaci ćemo se potpuno ugasiti. U Virovitici se zatvorilo tih nekoliko industrijskih tvrtki, drvnoprerađivačkih i tekstilnih, i osim rada u polju mi nemamo alternativu. U Mađarskoj je već tako, Nijemci su uzeli polja u koncesiju, dovezu vlakovima svoje strojeve, odrade posao, i pokupe se. I namirnice i novce, kaže Pipić, vlasnik 50 hektara zemlje.
Nijedan seljak ne sije isključivo pšenicu, ili isključivo češnjak. Radi plodoreda svaki ima nekoliko različitih biljaka. Pipić ima 12 hektara duhana, 20 pšenice, osam kamilice i 10 kukuruza. Za 2012. godinu, pokazuje nam listu, trebao je dobiti skoro 252 tisuće kuna poticaja, a na račun su mu isplaćene 192 tisuće kuna. Duguju mu još 23 posto obećanog iznosa. Ulazni troškovi proizvodnje nemilice rastu. Cijene energenata skaču. Pipić je na plin za sušare u godini dana potrošio 127 tisuća kuna, što je malo više od deset tisuća kuna mjesečno. Trošak mu je i radna snaga za koju godišnje izdvaja 120 tisuća kuna, za umjetna gnojiva potroši 100 tisuća kuna, za struju 30-ak tisuća kuna…
Za kilogram suhog duhana zaradi 9,5 kuna, dok istu količinu druga ruka izreže i zapakuje te za isti kilogram dobije 600 kuna.
– Otkupljivači i prerađivači su lakomi i ne gledaju nas kao partnera. Zakoni su prilagođeni tako da nas zgaze, nas malene proizvođače, kazuje Pipić. Kada se stavi na papir koliko je uprihodio, ispadne da je Pipić za duhan dobio 65 tisuća kuna, kamilicu 30 tisuća kuna, kukuruz 20 tisuća kuna. Pšenicu još nije fakturirao.
– Ja vas pitam: Kako je moguće da je gnojivo koje se proizvodi u Kutini, isto pakovanje, istog sastava i iste količine, jeftinije u Sloveniji? Radi pada cijena, prošle sam godine gubio četiri kile duhana. Inače, gruba je računica da je trošak oko 20 tisuća kuna po hektaru zemlje, rekao je Pipić koji tako okreće milijun, a njemu mrvice – jedva da preživi.
