Sjećanja razdora

Bliže se komemoracije na Bleiburgu i u Jasenovcu. Ove će godine, sigurno, još više podijeliti Hrvatsku

Zdenko Duka

NDH je rasno istrebljivala Srbe, Rome i Židove, a usprkos rasi i Hrvate. Hrvatska vojska bila je partizanska, a hrvatske su granice 1943. i 1944. zaokružene s pripadajućom obalom i otocima, što se nikad ranije u povijesti nije dogodilo. Da se partizani nisu borili na antifašističkoj strani ne bi bilo ni Hrvatske, a ne bi bilo niti HDZ-a



Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb i Koordinacije Židovskih općina u Hrvatskoj ne pristaje niti ove godine da židovski predstavnici zajedno s vladajućima komemoriraju žrtve jasenovačkog logora. Jednako je odlučilo i Srpsko narodno vijeće a tome se priključuju i antifašisti, odnosno SABA, pa će oni na komemoraciju u petak 12. travnja, dok je ona »državna« komemoracija predviđena za 14. travnja.


Odnos prema dvjema komemoracijama – onoj u Jasenovcu u travnju i onoj u Bleiburgu u svibnju – najuže je povezan. Komemoracija na Bleiburgu, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, jedan je dio problema. Ognjen Kraus navodi da ne mogu biti u istoj koloni s predstavnicima vlasti, dok se izjednačavaju žrtve Bleiburškog polja i rasnih zakona NDH-a i logora Jasenovac, dok je »Za Dom spremni« za jedne ustaški pozdrav, a za druge prihvatljiv, unatoč ustavnim i zakonskim odredbama i odluci Suda Vijeća Europe u Strasbourgu. I dok je voditelj odjela za informiranje HDZ-a osoba kao što je Andrej Rora, govori Ognjen Kraus. Da podsjetimo, Rora je 90-ih kao urednik Hrvatskog bojovnika, Panorame i suradnik časopisa NDH (pod glavno-uredničkom palicom Srećka Pšeničnika, zeta Ante Pavelića) demonizirao sisačke Srbe i objavljivao popise sa stotinama imena i adresa »čedomira i hrvatskih izdajnika«.


Politička misa


Država nije poduzela nužne mjere da se zaustavi ili makar smanji negiranje holokausta i genocida u Drugom svjetskom ratu te revizionizam, kaže Saša Milošević, zamjenik predsjednika SNV-a.




Dakle, neće niti četvrte godine za redom biti jedinstvene komemoracije u Jasenovcu. Konačno, ona ploča s ustaškim pozdravom »Za Dom spremni« koja je bila postavljena baš na mjestu na kojem je za vrijeme NDH bilo zapovjedništvo ustaškog logora u Jasenovcu, premještena je samo nekoliko kilometara dalje, i to na dvadesetak metara udaljenosti od kosturnice i srušenog spomenika stotinama poginulih partizana.


Dosta je izgledno da će kod Bleiburga 18. svibnja biti komemoracija, ali neće biti mise koju bi predvodio neki od hrvatskih biskupa, to se danas čini sasvim izvjesnim. Katolička crkva u Koruškoj nije udovoljila molbi Hrvatske biskupske konferencije i jasno je obrazložila zašto. Zato što bi »izdavanje daljnje dozvole za održavanje mise na Bleiburgu bila osnova da se Katoličkoj crkvi u Koruškoj predbaci instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru«, tumači monsignor Engelbert Guggenberger, upravitelj koruške biskupije Gurk Klagenfurt. Neugodno je iznenađen tonom reakcije hrvatskih biskupa na zabranu koja im je poslana.


Ono što je istaknuo Kraus ključno je za cjelokupni odnos prema novijoj hrvatskoj povijesti koji formira HDZ otkad je stvorena neovisna hrvatska država, a to je da se izjednačavaju žrtve Križnog puta i žrtve rasnih zakona NDH. Poznata je njihova floskula posljednjih godina da osuđuju svaki totalitarizam. U redu je to, ali se fašizam i ustaštvo ne mogu osuđivati jednakom mjerom kojom se osuđuje komunizam, pogotovo ne onaj liberalniji, koji je bio u Jugoslaviji i Hrvatskoj od 60-ih godina pa nadalje. NDH je rasno istrebljivala Srbe, Rome i Židove, a usprkos rasi i Hrvate.


Ustaški pozdrav »Za Dom spremni« ima »dvostruku konotaciju« znao je govoriti premijer Plenković, a u beskonačnim identitetskim lutanjima, to je po prilici i zadnja verzija onoga što predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović misli o tom pozdravu. Jer, kao i za premijera a i za predsjednicu »Za Dom spremni« nije neprihvatljiv, a valjda ni ustaški, ako se nalazi u grbu i zastavi HOS-a!?


Austrija je rekla dosta


A kad je Hrvatska stranka prava osnovala HOS kao zapravo stranačku vojsku, tada je u prostorijama stranke, na stepenicama, visio ogromni portret Ante Pavelića. HOS je njegovao baš ustašku tradiciju, uzor za samostalnu Hrvatsku bila im je ustaška NDH, odjenuli su uniforme crne legije, pozdravljali ustaškim pozdravom, svoje bojne nazvali po Rafaelu Bobanu i Juri Francetiću, a Dan HOS-a je 10. travnja, kad i dan NDH. Izvjesni zapovjednik Skejo svakog 10. travnja postrojava u Splitu HOS-ovce. Ne znači, naravno, da su svi borci HOS-a bili zadojeni ustaškom ideologijom. Ali, teško je licemjerje govoriti o tome kako HOS-ov ustaški pozdrav i nije baš skroz ustaški, pa kao ima i neko drugo značenje. Ona famozna komisija za suočavanje s prošlošću, koju je bio osnovao premijer, dopustila je grb i zastavu HOS-a kao neko zatečeno stanje, ali samo u svrhu komemoracija. A danas zastave HOS-a možemo vidjeti u brojnim prilikama, kako bi se vidio i onaj »Za Dom spremni«, kako bi se legaliziralo ustaštvo. U Hrvatskoj da, ali u Austriji više ne. Oni su uveli oštre kazne i ustaške znakove izjednačili s nacističkim.


Bilo bi zapravo najgore da se komemoracija Bleiburga preseli negdje u Hrvatsku, gdje njezine sudionike nitko ne bi propitkivao o ustaškim insignijama koje su stavili na sebe, naravno, ne bi bila sporna niti misa koju bi koncelebrirao neki od biskupa i gdje bi se, onako tobože sporadično, moglo zapjevati i ustaške pjesme, kako je to bilo moguće i u ona »najljepša« vremena Bleiburga. Mogao bi to biti pravi dernek.


Baš to predlaže umirovljeni biskup Mile Bogović. Da se shvati da je to dobra prilika pa da se komemoracija s Bleiburga preseli u Crkvu hrvatskih mučenika u Udbinu. Iz nekog potpuno nepoznatog razloga (možda zbog širine polja kod Udbine?), Bogović misli da bi Udbina bilo mjesto koje spaja a ne razdvaja i »da bi u središtu bila žrtva, a ne pobjednici ili poraženi, partizani ili ustaše, fašisti ili antifašisti«.


U-nostalgičari


Baš Udbina u kojoj je 1991. bilo više od 80 posto srpskog stanovništva, a sada je negdje pola srpskog a pola hrvatskog stanovništva.


Dobro je dok se (još uvijek) austrijska policija, na njihovu žalost, mora nositi s U-nostalgičarima, za hrvatsku bi policiju taj zadatak bio nemoguć.


Priopćenje koje je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova onog prošlog četvrtka poslalo austrijskim medijima(!) ne samo da je smiješno i nepotrebno i da nema baš nikakvu vanjskopolitičku vrijednost, nego je neistinito i uvredljivo za brojne hrvatske građane. Dakle, ne šaljite u naše ime to da »Bleiburg za Hrvate predstavlja simbol masakra i mučenja i simbol povrede ljudskih prava«. Za brojne, brojne Hrvate i građane Hrvatske strašniji su i dalekosežniji neki drugi »simboli masakra i mučenja« u Hrvatskoj. Valjda se MVEP pomalo i sam stidi tog priopćenja upućenog austrijskim medijima (kao da se njima može bilo što docirati, pa ne bi se smjelo docirati ni našim medijima) – koje je odaslano samo zbog vlastitih glasača HDZ-a – pa tog priopćenja više niti nema na internetskim stranicama MVEP-a.


Naravno da su na Križnom putu stradali i nevini ljudi i da je sud (pa i ma kakav bio) jedini mjerodavan za kaznu i da se nikad ne smije neki zločin opravdavati razlogom odmazde. Ali, sve krvave događaje iz Drugog svjetskog rata i neposredno nakon nje, treba razmatrati u povijesnom kontekstu. A Hrvatska je zaista jako rijetka zemlja u Europi u kojoj se vladajući, a to su ovdje hadezeovci, kad se obraćaju domaćoj javnosti, ne mogu opredijeliti oko toga tko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj a tko na krivoj strani.


Na Lojbaškom polju vijenci se polažu na spomenik »u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci svibanj 1945.«, tako da ne bi bilo nikakve zabune koga se tamo komemorira. Vijence tamo polažu i državna izaslanstva i svi drugi koji tamo dolaze komemorirati. No, ta poginula vojska mogla je biti samo ustaška, ustaško-domobranska, ili kako se tada službeno zvala »Oružane snage NDH«. NDH su priznale samo zemlje Osovine, poginula vojska nije bila hrvatska. Komemoriraju se ustaše, a koleteralno i civili s križnog puta. Hrvatska vojska bila je partizanska, a hrvatske su granice 1943. i 1944. zaokružene s cjelokupnom pripadajućom obalom i otocima, što se nikad dotad u povijesti nije dogodilo. Bez toga da su se partizani borili na antifašističkoj strani i tako Hrvatsku doveli u pobjedničku poziciju, ne bi bilo niti Hrvatske, a ne bi bilo niti HDZ-a.