Odavno na »ovoj strani svijeta«, u Evropi, jedna velika, opasna i potencijalno krvava igra sa »one strane svijeta« nije neupućenima izgledala toliko zamršena i nejasna koliko ova sadašnja u Zaljevu. Samo na prvi pogled riječ je o sudaru Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina i Egipta uz još neke njihove »navijače« (Libija, Jordan, Jemen…), s Katarom na drugoj strani. Negdje u sredini su Kuvajt i Oman koji posreduju u smirivanju jer ne misle da je storija vrijedna krvi i razaranja. Čine što mogu da stvar ne ode u tom pravcu. Za sada, tanko.

Naizgled »zamršenost«, a zapravo suštinska jednostavnost priče, međutim, dolazi od pozadinskih mada pravih aktera u priči, i njihovih motiva. Kao i obično na Bliskom istoku, tih aktera nije malo i njihovi interesi nisu komplementarni a ipak se podupiru, niti se mogu jednostrano čitati i razumijevati logikom s »ove« strane svijeta.

Prijatelji i neprijatelji tamo u jednoj fazi priče to jesu, u drugoj nisu. U pustinji se i prostor i vrijeme mjere drugačijim aršinima. Orijentiri se ne traže danju i po suncu – tada sve miruje i sakriveno je, već noću i po zvijezdama. Tada je sveopća strka. Otud ni najvažniji igrači ni njihovi motivi nisu u prvom ešalonu bitke koja se priprema i iza kulisa već vodi. Nedostaju glavni – Donald Trump i njegova Amerika, pa onda Iran, pa faktor unutar-zaljevske povijesti, potom važna Turska, iz pozadine strpljiva i lukava Rusija i još poneko prividno nevažan.

Proizvodnja histerije

Pokretač svega, sasvim pojednostavljeno, jeste Trump. Najvažniji cilj je kako uzeti odande novac nakon što je nafta, de facto, kroz petro – dolar uzeta budzašto davno. Geostrategija, politička suptilnost, mudrost i računica na duge staze, to nije karakteristika Trumpovog današnjeg hoda po svijetu, potpuno nalik na hod slona kroz staklenik. Posebno evo sad, po Bliskom istoku.

Saudijska Arabija i većina ostalih tamošnjih igrača oko njih plaćaju danak obrnutoj varijanti stare jevrejske kletve: »Dabogda imao, pa nemao!« Sofisticiranija zaljevska verzija po posljedicama može biti okrutnija: »Dabogda nemao nikad ništa, pa ti palo s neba nezasluženo više nego što si ikad sanjao«. Ova se varijanta kletve, naravno, ne odnosi na zemlje Bliskog istoka koje baštine tisuće godina civilizacije i mudrosti, pa imaju što imaju, ma kako preživjeli duge civilizacijske prekide u toj povijesti. Mudrost i životna logika imaju svoju genetiku. Beduini iz Zaljeva, ne svi, su iz druge verzije. I velika većina teško, veoma teško savladava ogromni raskorak između onoga što temeljno u sebi nemaju, a u izobilju mimo sebe imaju, jer im je neočekivanio palo s neba. Storija je poznata i nama.

Proizvedeni akter iz pozadine je Iran kao krajnji cilj saudijske neprekidne histerije spram njih. Rijad doživljava Teheran kao nepremostivu prepreku pred potpunim ovladavanjem islamskim svijetom temeljem svetih mjesta Meke i Medine što su na prostorima Saudijske Arabije. I opet, ne zahvaljujući dinastiji Saud i današnjim vremenima.

Interesnog partnera koji ih iz pozadine napujdava u ovom animozitetu Saudijci imaju i u Netanyahuovom Izraelu. Proizvodnja histerije spram Irana premijeru jevrejske države već godinama osigurava vlast. Uz logiku da je na Bliskom istoku samo Izrael imao pravo na atomsku bombu a eto sad, mogao bi je imati i Iran da nije potpisao »nuklearni sporazum« s velikima. Proizvođač novca Trump shvatio je da to nije dobro za njegov business u regionu jer, mir ne donosi novce proizvođačima oružja. Zato valja rušiti Sporazum.

Iz pozadine, svako u novonastaloj drami gleda da realizira ponešto od vlastitih želja i ambicija ili da namiri neki stari račun, povijesni, interesni, vjerski ili svim »sekularni«.

Lavina krize

Kako pojednostavljeno izgleda pozadina priče koja je sada tamo otvorena, ne prvi put. Poznati animoziteti su podigli temperaturu i 2014. godine ali ne ovoliko. Tko su današnji stvarni akteri veoma opasnog sukoba, šta su im razlozi, motivi i okolnosti učešća u potencijalnom sudaru? Lavina krize kraj Perzijskog zaljeva pokrenuta je dolaskom Donalda u Rijad minulog 20. svibnja.

Protokolarno, sve je bilo sjajno, rijetko viđeno i spektakularno na prvom putovanju novog američkog predsjednika izvan zemlje. Melanija nije morala biti pokrivena, mogao se popiti whisky, Predsjednik je plesao tradicionalni saudijski ples sa sabljom… Sve što je urađeno tijekom te posjete ima kristalno jasan, jednostavan cilj – novac po svaku cijenu! Treba ga uzeti dok ga još tamo ima, a zauzvrat ponuditi ono što se Rijadu najlakše može prodati, san o porazu Irana i oružje kojim se to može dostići.

Da bi posao bio obostrano motiviran i Trumpu je bila potrebna nova kriza s okusom rata u Zaljevu. Najava rata, proizvodnja straha i jačanje tradicionalnih mržnji do histerije, viši cilj i adekvatno oružje uslov su mimo kojeg se u rat ne može. A tko tamo koga najviše mrzi? Saudijska Arabija ne pita za cijenu da se neutralizira i detronizira »šejtanski« Iran. Svi elementi tog uglavnom jednosmjernog političkog ludila postoje odavno.

Naravno, radi svijeta i sitnih tuđih pojedinačnih interesa, treba imati »obrazloženje«, organizaciju i partnere. Trump na oduševljenje Rijada i podanika glasno sugerira kako je Iran centar svjetskog terorizma i treba mu održati lekciju. S ostalim dobrovoljnim partnerima u igri, poslušnicima Rijada, prije svega Emiratima i Bahreinom, uz posebne, drugačije motive Kaira za učešće u toj igri, i pritisak na ostale iz Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC), potpisuje se »Rijadska deklaracija«.

Njome Rijad postaje ni manje ni više nego centar borbe protiv onog terorizma koji je, navodno, svjetski organiziran iz Irana! Na tom tragu Trump svim Arapima pristiglim u Rijad njemu na poklonjenje obećava formiranje »arapskog NATO-a«. Za početak, to je trideset tisuća vojnika, uglavnom plaćenika koji i inače vode saudijska bitke, recimo u Jemenu i dalje. To je i sofisticirano oružje, obuka, logistika, sve što vojsci treba, made in USA, novci iz Zaljeva.

Crna ovca

Ovakva operacija, jasno, traži jedinstvo i monolitnost. Tko je u familiji GCC-a i do sada »crna ovca« na vanjsko’političkom planu, a sada evo i izdajica: Katar! Iznenađenje? Naravno da nije. Zna se da je tako odavno. Ne dijele najkonzervativnije »vrijednosti« mračnog sistema Rijada ni na vjerskom ni na državničkom planu. Ne misle da treba zaoštravati s Iranom iz pragmatskih razloga. Imaju razumijevanje za »Muslimansku braću« koja su, iz ugla Rijada, dugoročna prijetnja i prst u oko i na pragmatskom i na doktrinarnom planu.

Za srednjevjekovne konzervativce u Saudijskoj Arabiji čak su i »Muslimanska braća« nosioci modernizma, a pošto je palestinski Hamas iz Gaze optužen da je samo ogranak »Braće« i oni su na crnoj listi, a Katar im daje utočište i podržava ih. Da se i ne spominje razumijevanje za Hezbollah. Optužba saudijskih medija da se katarski ministar vanjskih poslova susreo tajno u Bagdadu, uz posredovanje Iraka, sa Kasimom Sulejmanijem, komandantom iranske formacije »Kuds«, elitne jdinice iranske republikanske garde IRGC, sasvim je dovoljna da se i Irak i Iran stave na najcrnju listu neprijatelja dvora Al-Sauda.

U ovome je Egipat specifična storija. Kairo se hitro priključio alijansi protiv Katara, mada blizu 250 tisuća Egipćana zarađuju kruh u toj zemlji koja je, službeno, najbogatija na svijetu po glavi stanovnika ali i jedna od najmodernijih u Zaljevu, mjereno tamošnjim aršinima. Šta ako Doha potegne recipročnu mjeru o protjerivanju njenih građana iz četiri zemlje koje su donijele takvu odluku spram državljana Katara kod njih. »Muslimanska braća« jesu porijeklom iz Egipta, formirani 1928. godine, tamošnja su vječita islamistička opasnost iz ilegale, a rastu i jačaju. U kratkom periodu vladavine Morsija i »Braće« čiji je lider, nakon obaranja Mubaraka u fingiranom »proljeću«, Katar mu je bio glavni oslonac.

Važnu podršku generalu Sisiju u vojnom udaru kojim je srušen Morsi došla je iz – Rijada. A nakon toga pristigli su i saudiski novci umjesto ranije dodijeljenih katarskih. Sve je to odgovaralo Izraelu – znači i Americi – jer je vojska u Egiptu glavni mehanizam Camp Davidskog sporazuma iz 1978. godine koji je jedini pravi garant arapskih nenapadanja Izraela i njegovog čuvanja Izraela u okruženju u kojem je.

Morsi se u godini dana na čelu Egipta već počeo »vrpoljiti« tim povodom islamizirajući zemlju ne pokazujući baš osobito raspoloženje prema Tel Avivu. Nasuprot tomu, saudijski dvor i Netanyahu su u sasvim prijateljskim odnosima, ako se prijateljstvom može nazvati čisti interes. Uostalom, i Katar već poodavno poslovno »šuruje« s Izraelom ali to ne znači ništa spram odnosa s Rijadom. Nepoznavanje ove političke logike tamo nadmeno zovemo »arapska posla«.

Povijesni detalj

U zahuktalom oživotvorenju probuđene priče iz Rijada, još jedan stari povijesni detalj u odnosima između saudijske i katarske dinastije igra bitnu ulogu. Na tim tamo prostorima mnoge dinastije su istih korijena. U Kataru se prakticira selafijski pravac islama, ali vladajuća porodica Al-Thani u srodstvu je s Muhammedom ibn Abdul Vahhabom što kod saudijskih vlasti izaziva trajnu konsternaciju. Prema ugovoru porodice Al-Saud iz 18. stoljeća s ovim islamskim učenjakom, njegova interpretacija islama – vahabizam – čini okosnicu poretka i bez tog vjerskog legitimiteta vlast porodice Al-Saud bila bi nemoguća na današnjim osnovama.

U svakom slučaju, uz trljanje ruku Trumpa kojem su najavljeni tamošnji poslovi od blizu 400 milijardi dolara, unutar čega 110 samo za oružje, brzo je isfingiran jaki »povod« za novu optužbu protiv Katara: četiri dana nakon njegovog dolaska u Rijad, državna novinska agencija Katara QNA objavila je izjavu tamošnjeg Emira Sheikha Tamim bin Hamid al-Thania datu u vojnoj bazi južno od Dohe, kako je »Iran islamski moćnik i nema mudrosti u izgradnji neprijateljstva prema Iranu…« Iskazana je tom prilikom i podrška »Muslimanskoj braći« i Hamasu…«

Iz Katara su radi smirivanja reakcija pokušali demantirati ovu vijest. Teško je povjerovati da se u tamošnjoj medijskoj realnosti takva izjava može pojaviti a da nije data, ali ni ta naknadna epizoda s demantijem nimalo ne utječe na cijelu pokrenutu operaciju: Saudijska Arabija, UAE, Bahrein i Egipat zgroženi su pozicijom Emira, prekidaju diplomatske odnose s Dohom i objavljuju mjere represije: zabrana letova njihovim kompanijama preko katarskog zračnog prostora, Saudijska Arabija zatvara kopnenu granicu s Katarom a objavljuje i zabranu plovidbe brodovima preko tranzitnih katarskih voda. Svi građani Katara koji borave po bilo kojem osnovu u ove četiri zemlje morali su da ih napuste u roku od dva tjedna.

U samo malo detaljnijem uvidu u cijelu storiju, postaje jasno da je Trump svojim otvaranjem nezajažljivih apetita, provociranjem povjesnih trauma i liderskih kompleksa Rijada – zarad gole zarade odmah, osigurao teren i za buduće profite. Proizveo je dugoročne i po njega »korisne« posljedice raspadom arapske koalicije koja je funkcionirala interesno, bez obzira što nije postojala potpuna suglasnost na političkom, ideološkom pa i vjerskom terenu.

Smisao cijele igre s američke strane koja u Kataru čak ima i stratešku, zajedničku zračnu bazu, jeste da se i nakon ove sadašnje krize muzu novci što će ih proizvoditi tamošnji dalji interni sukobi. Treba li bolji dokaz za to od vijesti minule srijede da je Washington zaključio ugovor vrijedan 12 milijardi dolara za 36 borbenih aviona F-15 koji idu – Kataru ! Nakon što je kralj Salman Trumpu u Rijadu, u znak zahvalnosti za sve što je učinio za njih a de facto protiv Katara, uručio osobne darove u vrijednosti od 1,3 milijarde dolara!

Samo nek’ se puca

U pozadini te vijesti, doduše, kola priča da će to navodno izazvati interni problem između Bijele kuće i Pentagona, jer je vojni vrh pohvalio Katar zbog uloge u borbi protiv terorizma, a Trump na sva usta optužio Dohu za podršku militantima. »Problem« je jednostavno objašnjiv: i Rijad i Doha su, recimo, za rušenje Assada u Siriji, samo se nisu opredijelili za iste »revolucionare« tamo. Saudijska Arabija tu djeluje u širem spektru i podržava one najekstremnije selefističke pokrete, koljače, ISIL, Al Qaedu (njih su i osnivali poodavno u Pakistanu i Afganistanu), Al Nusru itd. a Katar »Muslimansku braću« koju uopšte ne doživljavaju kao teroriste, podržavali su rušitelje Gadafija u Libiji, finansirali radikalni Ansar al-Shariu itd.

Koliko to sve danas, u kontekstu želje »samo nek’ se puca« pa tako i proizvodi za pucanje, nema više apsolutno nikakve veze ni s međunarodnim poretkom, Poveljom UN-a i principima, da se o kakvom takvom »moralu« i pravdi i ne govori, jasno pokazuje cinična istina: prema američkim nalazima povodom mega-terorizma 11. rujna u New Yorku, od 19 utvrđenih atentatora 15 je državljana Saudijske Arabije. A danas, od službenog Washingtona (ma što tko o tome mislio), Rijad je proglašen liderom borbe protiv terorizma i centrom operacija iz kojeg će se ta borba, navodno, voditi.

Ta »borba«, danas već postiže cilj. Turska ulazi u sukob na strani Katara, šalju u Dohu i svoje vojnike. U pitanju je odbrana »Muslimanske braće« koja su se sasvim uvukla pod kožu Erdoganu. Podjednako kao i Hamas. »Sultanu« koji ne prašta nikom živom tko mu se zamjeri Trump je stao debelo na žulj jer mu nije isporučio opsesivnog protivnika Gulena, optuženog za svo zlo u Turskoj. Još više i zato jer je Washington odabrao Kurde umjesto Ankare kao partnere protiv terorizma u Siriji i Iraku. Egipat nije smrtni neprijatelj Irana ali, i Sisiju su »Muslimanska braća« ono što su Erdoganu Kurdi. I još gore.

Razaranje jedinstva

U lepezi svojevrsnih nonsensa koje najčešće šablonizirana evropska diplomatska pamet ne može da shvati povodom Bliskog istoka, tamo je još zanimljivosti: Iran i Katar nisu na ratnoj nozi, uz mnogih razloga, jer dijele i najveća nalazišta plina u regiji, u Pars poljima uz Perzijski zaljev. Planovi o dva odvojena plinovoda odatle prema Mediteranu, preko nezaobilazne Sirije, temeljno su uzrokovala »arapsko proljeće« u Siriji (sic!) jer je Assad imao drugačije ideje i saveznike u vezi s time od onih koje je zamislila »zapadna alijansa«.

To nije temeljno zavadilo Dohu i Teheran mada dvije države u Siriji podržavaju suprotne strane. Rijad ne može smisliti Iran i zato što je svoj utjecaj proširio na Irak (»pomogli« im Amerikanci u izboru premijera Malikija, radikalnog šiita, da bi destabilizirali jake Sadamove sunite u Bagdadu i tako posijali sjeme zla). Ne mogu ih smisliti i zato što su protiv za Assada u Siriji gdje su u koaliciji s Rusima, a dodatno su moćni i u Libanonu ne samo zbog Hezbollaha jakog samog po sebi već i zato što je Nasrallah omogućio kršćaninu Aounu, kao kolaicionom partneru, da postane predsjednik Libanona i porazi »saudijskog« pulena, sunita Hariria… Iran, s Katarom, podržava i radikalne Palestince, Hamas, i eto novog detalja za »neshvaćanje« Bliskog istoka.

Sve ovo ponajbolje razumije Izraelac Netanyahu koji zna da mu Saudijska Arabija sa svojom razornom i histeričnom ambicijom oslonjenom bezmalo jedino na osjećaj dominacije temeljem novca, može biti najefikasniji partner u – razaranju takozvanog arapskog jedinstva. Istaknuti poznavaoci prilika u toj regji danas su skloni kazati da su Rijad, Abu Dabi i Tel Aviv »najbliži saveznici na Bliskom istoku«.

Oni su proglašeni borcima protiv terorizma, a Katar i Teheran su, po tome, izvor terorizma. Teorija je sasvim blizu groteske. Ni mnoge »sitne« razlike među pripadnicima nove tzv. antitetrorističke alijanse, poput onih između Rijada i Abu Dabia povodom Jemena (stav Emirata dijeli i Oman), ili bliskosti između Dubaia i Teherana iz pragmatsko ekonomskih razloga, za sada nisu važne. Teško je vjerovati da to razumije i sam Trump s njegovim »savjetnicima« unaokolo, milijarderima a diplomatskim amaterima, ali, reklo bi se da njih to previše i ne zanima. Šifra za »America first« nije razumijevanje političkih nijansi u tamo nekom svijetu.

Samo dobar posao

Čuvar svetih mjesta islama, Meke i Medine, saudijski kralj Salman tako otvara vrata za razorne ratove među muslimanima u tom dijelu svijeta, a Donald Trump računa koliko se već danas tu može zaraditi. Ako bude sreće i koliko sutra u proširenju dalje »borbe protiv terorizma« prvo među Arapima samim, a potom kao potpuni uspjeh operacije, između Arapa i »Perzijanca«. Pitanja su tko bi se tu sve mogao uključiti i kako bi se u tom slučaju izbjegla činjenica da je već danas svaki veliki rat nemoguće voditi daleko od svoje kuće i izolirati ga, kao nekad, samo na tuđi teren? Posao proizvodnje novca nije da se o tome vodi računa.

Ono što je najvažnije i povodom ovog slučaja jeste – izvor globalnog biznisa u svijetu danas su sukobi, tenzije, razaranja i u krajnjem, smrt. Tko još razmišlja u kategorijama pravde, morala, istine, logike i humanosti, puno toga neće shvatiti.

Rijad je dao 480 milijardi dolara Americi zaradi svoje ambicije. Što ima veze što je i velika većina identificiranih organizatora i izvođača najveće pojedinačne terorističke drame u svijetu, one u New Yorku 11. rujna – iz Saudijske Arabije. To nije bilo dovoljno nikome u okolini to što se Katar drznuo prkositi US – Saudi – GCC propagandi protiv Irana, a za Amerikance je to samo dobar posao.

A ima i nešto dosta izvjesno, a gore kao slutnja: Assad polako ali uporno privodi kraju svoju priču koja se nije odvijala kako je kod prvobitnih izvođača radova bilo predviđeno. Gašenje jednog velikog sukoba na planeti, uvijek je značilo otvaranje novog. Potencijalni rat između Rijada i saveznika i Teherana i njegovih saveznika bio bi katastrofa. Jer saveznici im nisu samo lokalne komšije. Naprotiv. Ne treba velika mudrost da se to shvati ali, kao da se sve otelo. Pa i mudrost.

Zvuči poznato i jasno. Pa opet, vazda kao da se prvi put dešava. Glupost i interes su neograničeni i vječni.