Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
29. travnja 2017.
Barutana 1991.

Bjelovarska Barutana i beogradski spomenik Milanu Tepiću: Samo su mrtvi vidjeli kraj rata

Željko Šimić i Jadranko Grantverger / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Željko Šimić i Jadranko Grantverger / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 15. ožujak 2017. u 15:43 2017-03-15T15:43:02+01:00

Od jedanaest poginulih hrvatskih branitelja, pokopana su samo trojica. Njihova smo tijela pronašli, poginuli su u borbi s oklopnjakom JNA. Ostala osmorica nemaju tijela. U eksploziji su sagorjeli, nema pepela, nema ničega. Od njih nije ostalo ništa, veli Željko Šimić, brat poginuloga Marija Šimića

U ponedjeljak, 29. rujna 1991., Antonija Šimić iz Novih Plavnica kod Bjelovara bila je sama u svojoj kući, pokušavajući zatomiti strah za svoje sinove Željka i Marija. Nije znala gdje su, ali jest znala da bi mogli biti u životnoj opasnosti: mlađi Mario, koji je za desetak dana trebao navršiti devetnaest, s Bjelovarskim je diverzantskim vodom već danima držao najosjetljivije položaje oko gradskih vojarni, gdje otvorena bitka s JNA samo što nije bila počela; 23-godišnji Željko s bjelovarskom je satnijom ratovao negdje oko Pakraca, Lipika, Okučana... Suprug je radio u Njemačkoj, pa bi gospođa Antonija dan vjerojatno bila provela u tihoj, suspregnutoj muci majčinskog iščekivanja, da njezine strahove, točno u 10.44 sati, nije raspalila strahovita eksplozija. Dan kasnije, Antonija Šimić od svoga će starijeg sina Željka doznati da je u toj bjelovarskoj kataklizmi s lica zemlje zbrisan i njezin Mario.

Četvrt stoljeća kasnije, Željko Šimić stoji pred križem u spomen svoga brata Marija na spomen-području »Barutana '91«, tik uz južnu zaobilaznicu Bjelovara na Podravskoj magistrali što od Zagreba vodi prema Osijeku.

– Ovo nije grob, nego spomen. Mario nije pokopan. Od njih jedanaest poginulih, pokopana su samo trojica, tamo malo dalje: Siniša Paunović, Ivan Trogrlić i Marko Tukerić. Njihova smo tijela pronašli, poginuli su u borbi s oklopnjakom JNA. Ostala osmorica – moj brat Mario, Milan Vuković, Nikola Petrić, Dražen Pervan, Eduard Kukal, Ivan Cvrtila, Stjepan Legčević i Vladimir Makar – nemaju tijela. U eksploziji su sagorjeli, nema pepela, nema ničega. Od njih nije ostalo ništa, smirenim, rezigniranim glasom govori Željko Šimić za naš list, dok nam njegov suborac, prijatelj i sumještanin Jadranko Grantverger pokazuje spomen-križeve.

Pokopana su samo trojica: Siniša Paunović, Ivan Trogrlić i Marko Tukerić

Ta jedanaestorica hrvatskih vojnika žrtve su majora JNA Milana Tepića, koji je toga 29. rujna 1991. digao u zrak vojno skladište Barutana kod Bjelovara, u kojemu je i sam poginuo – i za taj bezumni čin, ružnim lukavstvom nelogične povijesti, postao posljednjim narodnim herojem Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Prošlog tjedna, vlada Srbije odlučila je Tepiću u Beogradu podignuti spomenik, pred kojim će se svake godine, na dan njegove smrti, a u sklopu »Državnog programa obilježavanja godišnjice historijskih događaja oslobodilačkih ratova Srbije«, komemorirati obljetnica njegove pogibije. Ta je najava službenog Beograda, razumljivo, u Hrvatskoj izazvala unisone prosvjede aktivista za ljudska prava i vlade: Centar za suočavanje s prošlošću Documenta osudio je podizanje spomenika, a potom je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova veleposlanici Srbije u Hrvatskoj uručilo formalni prosvjed, koji je ova odbila primiti.

Gdje tu ima pameti?

Željko Šimić, stojeći pred spomen-križem vlastitog brata, pronicljivo komentira tu najavu vlade susjedne zemlje: »Zanimljivo, Srbija čitavo vrijeme tvrdi da nije sudjelovala u agresiji na Hrvatsku, a dižu spomenik Tepiću, koji je istu tu Hrvatsku palio. Kak'? Gdje tu ima pameti?«, pita Šimić karakterističnim zapadnoslavonskim govorom, koji često »guta« samoglasnike. »Ak' vi niste učestvovali u napadu na Hrvatsku, kak' onda nekom' 'ko je tu ratov'o govorite da je narodni heroj... Narodni heroj Srbije – čovjek koji je u Hrvatskoj diz'o grad u zrak! A ti nisi učestvov'o u agresiji! Pa 'ko je onda? Koja je to logika, gdje tu pameti može bit'?«, pita Šimić.

Željko Šimić stoji nad spomenom svoga brata Marija

Prije 26 godina, mjesto na kojemu stoji gorjelo je u ognju eksplozije. Kako se to zbilo, pripovijeda Grantverger, kojega Željko rutinski zove »Grunf« – ta cijeli život su zajedno...: »Bio sam u Bjelovarskom diverzantskom vodu. Bilo nas je 25, mjesec dana prije eksplozije držali smo položaje oko Barutane. Unutra su bili mladi dečki JNA, ma šta su oni znali, mislili su samo ono što su im tuvili – 'Ustaše kolju', i to je to. Tepića nikad nismo vidjeli: on samo, transporter-kuća; transporter-unutra. Znali smo sve što se unutra zbiva, i kako su minirali cijelo skladište, jer je na našu stranu prešao oficir JNA Siniša Paunović, koji je godinama radio baš u tom skladištu. I on je tog 29. rujna poginuo od metka s vojnog oklopnjaka... Razminirali smo prolaz metar širine, 400 'pašteta', rasprskavajuće, odskočne, ulazili smo unutra, spašavali te mlade vojnike, Srbe, muslimane, Slovence, Makedonce... Svatko tko je htio otići, pustili smo ga kući. E, a onda sam, dan ranije, dobio 'ručnu' u rov: i dan-danas 70 kugli nosim u sebi. Deset, petnaest su izvadili, ostalo stoji, kak' je-je: leđa, ruke, noge, kičma, zdjelica, svuda ih ima... Začahurile se, pa kak' bude... Metak me srećom, nije pogodio, a rokali su me... U bolnicu me odvezao Legčević, eno mu križa tamo. Nisam mu stigao reći ni hvala, al' eto, šta sad...« Dan kasnije, ležeći u bolnici, Grantverger je također čuo eksploziju. »Kak' ne! To se treslo sve! Ali, sreća u nesreći što smo dva od tri skladišta bili razminirali: da nismo, bilo bi to opasno za cijeli grad. Neki su tvrdili da bi eksplozija bila ravna potresu od sedam do devet stupnjeva Merkalija«.

Crna gljiva dima

Nikakve sumnje nema da je Milan Tepić izazvao eksploziju kataklizmičkih razmjera. »Udruga veterana i dragovoljaca Domovinskog rata Barutana '91«, koja danas održava Spomen područje, od autentičnih je snimaka snimila kratki, amaterski, ali vizuelno informativan dokumentarac o posljedicama eksplozije. Na filmu je vidljiv datum, sat i minute snimanja: u 10.44 tog 29. rujna 1991, vidimo kako netko s ceste snima golemu crnu gljivu dima, koja po obliku – srećom ne i veličini – podsjeća na gljivu nuklearne eksplozije, čujemo vrisku žena, i uplašeni dječji glas: »Da idem doma?« »Ne, tu budi, tu«, odgovara muški glas.

Ni hrastovi se nisu oporavili od eksplozije vojarne 1991.

Nakon što vidimo posljedice razaranja u gradu, gdje se cijeli dan vodila oružana bitka za vojarnu u središtu grada, snimci nam pokazuju posljedice Tepićeve eksplozije na Barutani, snimljene dan kasnije, 30. rujna oko 14 sati: samo konstrukcija od debelih betonskih greda ostala je od ostalih zgrada u kompleksu, koje nisu eksplodirale, a među njima razbacani vojni sanduci, zemlja, debla stabala; skladište koje jest dignuto u zrak zamijenila je rupetina duboka – kažu nam sugovornici – osamnaest, i široka dvadeset metara. Sudeći po snimcima, upravo je tako: ljudi koji hodaju obodom kratera domimaju se malenima, toliko je ta rupa golema...

»Betonske stupce pronalazili su i kilometar daleko, letjeli su zrakom... Mnogo godina kasnije, direktor mađarskih šuma bio je u posjetu u Bjelovaru, i rekao da su u Mađarskoj, koja je odavde tridesetak kilometara zračne linije ravnog terena, zbog eksplozije oglasili uzbunu, jer nisu znali što se zbiva...«, pripovijedaju Šimić i Grantverger.

Golemi ožiljak

Postoje i historiografski izvori o eksploziji. Početkom 2007., bjelovarski povjesničar Željko Karaula u »Časopisu za suvremenu povijest« objavio je znanstveni članak »Osvajanje vojarne JNA 'Božidar Adžija' u Bjelovaru«. U Bjelovaru je JNA, izvješćuje Karaula, imala pet velikih vojarni i objekata, uključujući i »vojno skladište 'Barutana' smješteno u šumi Bedenik kraj Bjelovara«, s »velikom količinom topničkog streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava.« Karaula ekstenzivno piše o bici za vojarnu u središtu grada, u kojoj je bilo najviše razaranja. No najviše je ljudi ubijeno na Barutani: od ukupno sedamnaest mrtvih na hrvatskoj strani toga dana – dvanaest vojnika i pet civila – jedanaestorica su poginula u eksploziji koju je izazvao major Milan Tepić.

Po Tepiću imenovano šest ulica, spomenik i vojno odlikovanje RS

Milan Tepić zoran je primjer kako se fanatici pretvaraju u nacionalne heroje. Pritom, njegov je slučaj naročito apsurdan i politički podao, jer mu je odličje Narodnog heroja dodijelilo, u studenome 1991., predsjedništvo tada još formalno postojeće SFRJ, koje je Hrvatska – opet formalno – trebala biti konstitutivan i ravnopravan dio. No od tada do danas, prema podacima engleske Wikipedije, Tepić je dobio ulice u Beogradu, Banja Luci, Kozarskoj Dubici, Vršcu, Zrenjaninu i Sremskoj Mitrovici. Ulica je i u Novom Sadu devedesetih godina prošlog stoljeća bila nazvana njegovim imenom, ali je 2004, odlukom nadležnog tijela Novog Sada, preimenovana u ulicu Branislava Nušića.

No u Beogradu, u Ulici heroja Milana Tepića, spomenik mu je već postavljen, eno mu fotografije na webu, pa se čini da će – postojati dva. Vlada Srbije, naime, odlučila je spomenik podignuti, kaže priopćenje, u produžetku Ulice heroja Milana Tepića, pa će piroman, po svemu sudeći, gledati u piromana. Osim svega toga, Vojska Republike Srpske bila je uvela odlikovanje "Red Milana Tepića", za – kako navode izvori – "hrabrost u bosanskom ratu". Kako bilo, Vučićeva se vlada očito odlučila vratiti praksi svojih miloševićevskih prethodnika, koju su vlasti u Srbiji dvijetisućitih nastojale kako-tako napustiti. Željko Šimić, na sve to, kaže samo rečenicu: "Drugi dižu spomenike ljudima koji su spašavali živote, a ovo..."

O eksploziji Karaula piše ovako: »U redovima hrvatskih branitelja došlo je do teških gubitaka, kada je dignuto u zrak vojno skladište na 'Barutani' u šumi Bedenik, gdje je poginulo 11 branitelja koji su vojno skladište držali u blokadi. Eksplozija je gotovo zbrisala šumu u krugu od 200 metara, a detonacija se čula na udaljenosti od 20 km. Udarni val odnio je krovove kuća u Hrgovljanima i u nekoliko drugih okolnih sela.« To je područje i danas, četvrt stoljeća kasnije, golemi ožiljak u staroj hrastovoj šumi, sa starim hrastovima pretvorenim u »trešće«, kako se efektno izrazio Grantverger. I s jedanaest križeva ubijenima.

Za ideologiju – sve

Ali tko je, zapravo, major Milan Tepić? Dostupni izvori kažu da je rođen 1957. u Komlencu, potkozarskome selu u prijedorskom kraju, na granici s Hrvatskom. Kada je u jednome od skladišta Barutane aktivirao 170 tona eksploziva – vjerojatno osobno – imao je 34 godine, i čin majora JNA. Napredovati tako brzo u hijerarhiji te vojske osamdesetih godina prošlog stoljeća moglo je značiti samo jedno: taj je čovjek za vlastitu ideologiju, koja je tih godina prerastala u opravdanje za velikosrpsku agresiju, bio spreman učiniti bilo što – i učinio je. Ime Milana Tepića srpska je propaganda u ratnim godinama rabila kao pogodan materijal za reproduciranje nacionalnog ratničkog mita, a istu matricu, kako vidimo, preuzima i aktualna vlada Aleksandra Vučića. Tako ćete, primjerice, u priopćenju o odluci vlade Srbije da Tepiću podigne spomenik pronaći i napomenu kako su Tepićevo »djelo« – naime da je »digao u zrak vojno skladište i sebe« – »mnogi usporedili sa sličnim potezom resavskog vojvode Stevana Sinđelića«. A što je »resavski vojvoda« učinio, objasnit će vam – srpska Wikipedia, u kojoj čitamo da je Sinđelić »počinio sličan čin prije gotovo dvjesto godina, za Prvog srpskog ustanka«.

Tako je izgledala prije nekoliko dana naslovnica portala srpskog Kurira

Što god i tko god Milan Tepić bio, nepotrebno je otjerao u smrt jedanaest mladih ljudi – za razliku, primjerice, od generala Vlade Trifunovića u Varaždinu, koji se predao zajedno s vojarnom, ili zapovjednika u Koprivnici, kojega su Koprovničani nakon predaje, kako nam je kazao Željko Šimić, na ulici dočekali cvijećem. Nejasno je, međutim, koliko je mrtvih ostalo na suprotnoj strani. Dostupni izvori na internetu kažu kako je, prije nego što je aktivirao eksploziv, svojim vojnicima – mladim i uplašenim ročnicima JNA, ali navodno i četničkim dobrovoljcima – zapovijedio da se predaju.

Jedan je vojnik međutim to odbio – 19-godišnji Stojadin Mirković iz Gornje Leskovice u Srbiji upustio se u bitku, i vjerojatno je on taj koji je s oklopnjaka usmrtio Sinišu Paunovića, Ivana Trogrlića i Marka Tukerića. Kako je poginuo, nije posve jasno – no izvjesno je da nikoga od svojih neprijatelja – ili »neprijatelja« – nije poznavao, te da je Mariju Šimiću bio vršnjak. Naši sugovornici, pak, ali i hrvatska vlada u nedavnom prosvjednom priopćenju, tvrde da su u eksploziji na Barutani ginuli i vojnici JNA. U prosvjedu veleposlanici Srbije, hrvatska je vlada kazala kako je »neprihvatljivo i da šteti bilateralnim odnosima podizanje spomenika čovjeku koji je samoubilačkom akcijom prouzročio smrt 11 hrvatskih branitelja i neutvrđenog broja regruta iz JNA«.

Željko Šimić tvrdi to isto. »Ne zna se točno koliko ih je bilo ovdje. Pretpostavljamo, možda dvadesetak ročnika, ali je bilo i dragovoljaca – četnika. Je li itko uspio pobjeći, ne znamo. Ostaci tijela pronađeni su, i svi su prebačeni u Zagreb, na sudsku mediciju«, kaže Šimić. Ali naglašava: »Ovdje, na Barutani, hrvatski vojnik nije ubio nijednoga vojnika JNA«. »Prije nekih desetak godina, šetao sam ovuda, kad je došao i parkirao automobil slovenskih tablica s naljepnicom 'Beograd u srcu'. Izišli su muškarac, žena i djevojka, pa smo zapodjeli razgovor. Ispričala mi je da je njezin sin ovdje služio JNA, pa da su joj kasnije rekli da su ga 'ubili Hrvati'. No ona je čula priče da su vojnici pušteni, pa je neke od tih dečki i našla, a oni su joj tada ispričali istinu – da smo mi momke puštali, a oni koji su ostali, da su poginuli u eksploziji«, priča Šimić, koji nema kontakte tih ljudi. Ali, javno poziva: »Vjerujemo da je ovdje poginulo više vojnika JNA nego naših. U gradu je bilo borbi, ali ovdje, na Barutani, sve je te ljude pobio Tepić: pobio je naše, ali i svoje vojnike. Svakoga tko je izgubio sina pozivam da javno kaže što zna, neka ispričaju – mi se istine ne sramimo«.

Prekomplicirano je sve

A danas? Kako se živi danas? »Pa... Kao i u čitavoj Hrvatskoj«, škrt je na riječima. Obojica žive gdje su živjeli i tada – na kilometar od mjesta čija im je tragedija zauvijek obilježila živote. Spomen područje uredili su 2001., u mandatu bjelovarske gradonačelnice Đurđe Adlešić. »Je, lijepo smo uredili. I treba bit' lijepo«, kaže Grantverger, otac dvoje odraslih. »Oooo...«, smije se kad ga pitamo za njih, »eno, 23 i 24 godine, 'ćer 24, sin 23. Deda nisam, ali – daj bože. Al' znaš, i oni su mi – djeca rata. I ja sam im'o 23 kad se sve ovo događalo... Sin se sad upisao za vojsku, 'ćer stažira, pa budemo vid'li, šta bude, kak' bude. Nema posla ni u Bjelovaru, ma nema...« »Ljudi odlaze...«, domeće Željko. O ratu? «Jooj... To bi se moglo pričat', ne znam, tol'ko vremena ni nemam... Prekomplicirano je, u biti. Prekomplicirano je sve. Nekad bolje ni pričat' o ratu, a nekad...«, kaže Jadranko.

Neodređen je i Željko: »Kako kad, ovisi kako je čovjek raspoložen«. Pa dodaje, taj iskusni veteran rata za nezavisnu Hrvatsku, branitelj zapadne i istočne Slavonije, kojemu je rat odnio devetnaestogodišnjeg brata, dodaje mudru istinu ovih prostora, pripisujući je Georgeu Pattonu, proslavljenom američkom osloboditelju Europe u Drugome svjetskom ratu: »Samo su mrtvi vidjeli kraj rata...«

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka