Razgovor

Bivši veleposlanik Simonić: ‘Ne smije biti sebičnosti Rijeka, Trst i Kopar na put svile mogu samo zajedno’

Marinko Glavan

Foto Roni Brmalj

Foto Roni Brmalj

Mi smo premali bez Kopra, Trsta, ali i Venecije i Ravenne. Moramo ih spojiti, jer ovdje se radi o koridoru. Svaka luka se može specijalizirati za određene terete ili krajnja odredišta, tako da za sve ima mjesta



Ante Simonić bivši je hrvatski veleposlanik u Narodnoj Repubici Kini, čija mu je vlada prije dvije godine uz najviše počasti dodijelila nagradu prijateljstva, a osnivač je Hrvatsko-kineskog društva prijateljstva, dobitnik Nagrade za životno djelo Grada Rijeke, profesor emeritus Medicinskog fakulteta u Rijeci, te vrsni poznavatelj hrvatsko-kineskih odnosa čijem unapređivanju pridonosi već niz godina.


Sa Simonićem smo razgovarali o boravku kineske delegacije na čelu s premijerom Li Keqiangom u Hrvatskoj, te najavljenim brojnim projektima u Hrvatskoj, u kojima bi Kina i kinesko gospodarstvo trebali sudjelovati, a dobar dio odnosi se na Rijeku i riječki prometni pravac.


Dolazak kineske delegacije dočekan je trijumfalistički, u Hrvatskoj, kao i u Italiji prije mjesec dana. Od Kineza se očekuje ulaganje u praktički sve, od nogometnog stadiona Kantrida do nizinske željezničke pruge. Koliko je realno očekivati da se sve o čemu se razgovara i ostvari u konkretnim poslovima?




– Prekrasno je da je kineski premijer Li Keqiang u Hrvatskoj, s delegacijom od ukupno gotovo tisuću ljudi. Ući u vidokrug toliko moćne zemlje i moćne ekonomije, na ovoj razini, je velika stvar za Hrvatsku. Morate znati da su oni vrlo ljubazni i dobronamjerni ljudi. Ali nakon ljubaznosti, koja otvara vrata, dolazi biznis. No, zaista je velika stvar da tako visoka delegacija Kine dolazi u zemlju od četiri milijuna ljudi. Znate, oni imaju 160 gradova s više od milijun stanovnika. A kad pokazuju interes, to nije slučajno. Vrhunski su informirani pa ako mi možda i ne znamo zašto su ovdje, oni sigurno znaju. Kinezi imaju strateški interes ovdje, u Hrvatskoj, posebno u Rijeci, koja im je zbog svog položaja iznimno zanimljiva, jer se ovdje morem može doći praktički u Središnju Europu. No kad smo kod konkretnih poslova, treba znati da se njima za suradnju nudi cijeli svijet. Od turizma, banaka, cesta, znanosti, obrazovanja, sporta, u svim segmentima života i posla. Svi im daju porezne beneficije, porezne olakšice i slične povlastice, kako bi privukli njihova ulaganja i pokrenuli suradnju. Mi to ne činimo. Oni opetovano dolaze u Hrvatsku, već godinama, pokazujući već samim time da su itekako zainteresirani za razne oblike suradnje, ali taj interes se nije do sad u većoj mjeri konkretizirao.


Nisu izgubili interes


Kineske delegacije u Hrvatsku pa i u Rijeku dolaze već godinama, ako ne i desetljećima, bez velikih konketnih rezultata. Zašto se baš sada očekuju tako veliki pozitvni pomaci, s obzirom na dosadašnje iskustvo, posebno ulaganja vezana za Rijeku?


– Oni nisu izgubili interes. Bilo je komentara raznih da su izgubili interes za riječku luku zbog Pireja i gradnje željeznice od Grčke prema Beogradu, pa sada zbog Trsta, ali to nije točno. Kina još uvijek ima interes za Rijeku i Hrvatsku, ali ga, naravno, može izgubiti, jer ima toliko velike šanse drugdje. Mene je strah da naša priprema posla naprosto neće biti dovoljno dobra ni dovoljno brza. Lijepo je potpisati ugovor o suradnji, ali treba to i konkretizirati.



Osim suradnje na strateškim infrastrukturnim projektima, zalagali ste se i dalje se zalažete za značajniju suradnju s Kinom na području turizma. Turizam je za nas strateška grana, koliko tu ima prostora za privlačenje većeg broja sve bogatijih kineskih turista?


– Kina je, zbog svoje veličine, najveće emitivno turističko tržište na svijetu. Tako da su šanse ogromne. U Hrvatsku bi ove godine trebalo stići oko 300 tisuća kineskih turista i taj broj stalno raste. No iz kineske perspektive te su brojke i dalje jako male. Da bi privukli veći broj Kineza moramo prilagoditi ponudu, jer su njihovi zahtjevi vrlo specifični. Primjerice, njih slabo zanima sunce i more, jer u njihovoj kulturi preplanulost nije poželjna, dapače, obrnuto, poželjno je da je koža što svijetlija, jer preplanulost znači da je riječ o osobi koja radi u polju ili neke slične poslove. Tako da ih ne zanima špica naše turističke sezone, što je u biti i za nas dobro, da popunimo kapacitete izvan sezone. No velik dio te srednje i gornje srednje klase u Kini ne govori niti jedan jezik osim kineskog, tako da oni žele kineske vodiče, kao i kinesku hranu, s menijem na kineskom, akupunkturu, masažu i tako redom. I to im treba ponuditi. Mi smo za njih egzotična zemlja i tu imamo svoju šansu. Veliku je ulogu u zadnje vrijeme imao nogomet, zahvaljujući kojemu je puno Kineza čulo za Hrvatsku, tako da i u sportskom turizmu trebamo tražiti priliku. Imamo, međutim, problem i s vizama i niz drugih barijera, koje treba ukloniti, poput nedostatka izravne avionske linije na čijem uvođenju se sad radi.



Ako taj interes postoji, kako kažete, već godinama, zbog čega do sad nije realiziran? Koja je strana zakazala?


– To je problem hrvatske strane, o kojemu možemo knjige napisati. U stvari već i postoje neke knjige na tu temu, a i ja sam bio slobodan u nekoliko navrata o tome pisati. O šansama razgovaram već godinama, s ljudima koji obnašaju najvišu državnu vlast. Nikad od niti jednog od njih nisam čuo jasno i glasno »ne« suradnji s Kinom, ali nikad se ta suradnja nije ni jasno i glasno podržala. Pelješki most sada gradi kineska tvrtka i to je za nas velika i dobra stvar koja će možda preokrenuti dosadašnju praksu.


Gradnjom Pelješkog mosta kinesko je gospodarstvo na prilično velika vrata ušlo u Hrvatsku. Kako to izgleda s njihove strane, koliko im je važan bio taj posao i je li to za Kineze bilo svojevrsno zeleno svjetlo za jači prodor na hrvatsko tržište, pogotovo po pitanju lučke i prometne infrastrukture, na putu prema široj regiji?


– Davanje tog posla kineskoj tvrtki bio je odličan potez. Znamo da to sufinancira EU i koliko je bilo protivljenja iz Unije da se njihovim novcima plaća kineska tvrtka koja će to graditi, ali drago mi je da smo bili čvrsti i ustrajali na toj odluci. Sve što se događa ovih dana između Kine i Hrvatske, dijelom je i honorar za to. Nipošto ne u cijelosti, ali jednim dijelom jest. Mi moramo pri svemu tome braniti svoje nacionalne interese, u svakom trenutku, ali naš nacionalni interes je suradnja s Kinom. Oni su i do sad htjeli jače investirati u riječki prometni pravac, turizam i brojne druge djelatnosti, ali s naše strane nije bilo stvarne volje da se to i ostvari.


Imaju novac i znanje


Hrvatska strana sada, očito, ima volju i želju za suradnjom, posebno na velikim projektima, poput nizinske željezničke pruge Rijeka – Zagreb. Kakav je interes s kineske strane za taj projekt, kao i za koncesiju na novom kontejnerskom terminalu na Zagrebačkoj obali, imate li konkretnijih saznanja o tome?


– Njihov interes po pitanju tih dvaju projekta je neupitan. Ali imamo druge probleme. Jesmo li isprojektirali prugu? Jesmo li ishodili dozvole? Jesmo li otkupili zemljište na trasi kojom će prolaziti? Hrvatski dio priče je problem, nije kineski. Oni imaju novac i znanje kako to izgraditi. Izgradili su prugu do Tibeta, imaju sustav brzih vlakova koji pokriva praktički cijelu zemlju, a voze brzinom od 300 kilometara na sat i većom. Oni to znaju izgraditi, mogu, imaju novac. Kina ima četiri tisuće milijardi dolara deviznih rezervi. Samo u SAD-u imaju uloženih tisuću milijardi dolara. Što se tiče Zagrebačke obale, imaju i flotu i teret i novac i interes da preko sjevernog Jadrana taj teret plasiraju po srednjoj Europi. Kapacitet njihovih luka je golem. Šangaj i Ningbo veći su od bilo koje europske luke po kontejnerskom prometu. Kad usporedimo Rotterdam ili Hamburg, kao najveće luke, koje imaju možda desetak milijuna kontejnera, toliko ili više ima Dalian, koji je u Kini tek sedma luka po količini kontejnerskog prometa. Osim flote i tereta, imaju i strateške interese na ovom području, kao i novac i znanje, a imaju i veliku ekonomsko-političku stratešku pllatformu »Belt and road«, takozvani novi Put svile, u koji žele uključiti sve zemlje i gospodarstva na tom putu. I to ne na zlonamjeran način, kako se često pokušava prikazati, nego na »win-win« način, da sve strane budu zadovoljne.


Kad smo kod puta svile, Kina je pokazala interes za Jadranom kao dijelom tog puta, prvo kroz Trst, sada i Rijeku, a naravno i Kopar. Imamo li između tri luke situaciju da se moraju natjecati za naklonost Kine ili je jedina stvarna šansa, kako tvrdi dobar dio stručnjaka, zajednički nastup svih luka Sjevernog Jadrana, s obzirom na to da je svaka za sebe premala da igra ozbiljniju ulogu na Putu svile?


– Upravo o tome sam pisao u svojoj knjizi još prije dvije godine. O tome sam držao i predavanja u Kini. Ne smije tu biti sebičnosti, kakva samo Rijeka ili Trst. Mi smo premali bez Kopra, Trsta, ali i Venecije i Ravenne. Čak i kad spojimo sve te luke skupa, imaju manji kontejnerski promet od Pireja. Znači moramo ih spojiti, jer ovdje se radi o koridoru, ne o jednoj luci. Svaka luka se tu može specijalizirati za određene terete ili krajnja odredišta, tako da za sve ima mjesta. A i tada ćemo, ponavljam, biti mali. Kad sve skupa usporedimo s Hamburgom ili Antwerpenom, nismo im konkurencija, nego moramo biti komplementarni, stvoriti prometnu petlju, rezervni pravac jer je to strateški važno iz svih razloga, a i znamo koliko smo bliže određenim tržištima. Imamo toliko komparativnih prednosti da bi zaista bilo šteta ne staviti glave skupa i to iskoristiti. Ali to možemo samo svi zajedno. Idem i dalje od toga. Koncepcija o kojoj sam nebrojeno puta razgovarao, s vrlo utjecajnim ljudima u Kini, je i povezivanje ovog sjevernojadranskog pravca na Dunav, za što su i Kinezi vrlo zainteresirani. Nije to nova ideja, ali sada je trenutak da se ona u većoj mjeri ostvari.


Vukovar ključna luka


Znači li to da osim Rijeke Kina ima interes i za lukom u Vukovaru, kao i za hrvatskim lukama na Savi?


– Apsolutno. Vukovar bi u tom scenariju bio jedna od ključnih luka. Dugoročno bi to zahtijevalo i znatna ulaganja u mrežu kanala, a Savom se može doći do Siska, iako bi se uz ulaganja moglo i dalje uzvodno. Riječni transport je i ekonomski i ekološki prihvatljiviji od bilo kog drugog sredstva kopnenog transporta. Danas je to tehnički i tehnološki dohvatljivo. Oko 20 posto europskog teretnog transporta danas ide rijekama, kanalima i jezerima. Hrvatska je jedina zemlja koja ima luke i na Mediteranu i na Dunavu, koji prolazi kroz jedanaest država. Svi bi tu imali interes. Razgovarao sam i s ljudima koji predstavljaju podunavske države, uključujući i Austriju koja nije u ovoj skupini 16+1 koja je ovih dana u Hrvatskoj i svi su zainteresirani.


Mi se u Hrvatskoj nadamo kineskim ulaganjima, a u Vladi prilično čvrsto vjeruju u njih. Iz vaših kontakata s Kinom, koliko su oni u to uvjereni, s obzirom na dosadašnja, poprilično negativna iskustva?


– Mi se više nadamo i to nam treba. Dobro je da se to zbiva. Kada bi se realizirao samo dio toga, bilo bi dobro, ali neozbiljna smo država ako ne realiziramo maksimalno moguće. Ovih desetak sporazuma i memoranduma, ne znam hoće li biti realizirani ili će ostati popis lijepih želja, ali ako se ne realiziraju, onda ćemo ozbiljno izgubiti kredibilitet. Pelješki most je dobar primjer suradnje, imamo obostrane interese, ali često je to nedostajalo, taj korak do realizacije. Kinezi ovdje ne dolaze zbog smiješka, imaju oni drugog posla, ali očito procjenjuju da je partnerstvo moguće. Da nije tako, ne bi izlagali svog premijera i politički vrh. Europa je Kini u vrhu interesa, što se vidi iz ovog posjeta, ali i iz nedavnog boravka kineskog predsjednika u Italiji, Francuskoj i Monaku. EU je drugi gospodarski partner Kine, s robnom razmjenom od gotovo 700 milijardi eura. Mi smo dio te Unije, kao i dio skupine 16+1. Samo im moramo nešto i ponuditi. Ne možemo »špažićarit’«, nego im ponuditi gotove, velike projekte, koji će učiniti velike pomake. Ravničarska pruga je jedan takav projekt, kao i luka Rijeka, zajedno s Koprom, Trstom i ostalim lukama. Trebaju nam projekti koji će uključivati čak i više država, jer svaka zasebno je premala. Zbog toga su nas, po mom mišljenju, i okupili u ovu skupinu 16+1.


Izlažemo li se u scenariju kada bi se svi dogovori o suradnji realizirali, prevelikoj ovisnosti o jednoj državi, Kini? Možemo li se, kako se strahuje u EU, dovesti položaj dužničke i strateške ovisnosti?


– Jasno da je to moguće. Ali moramo znati braniti svoje interese. Moramo tražiti partnerski, a ne neki drugi odnos. Nitko pametan ne stavlja sva jaja u jednu košaru. I dalje smo dio Europe i gradimo strateške odnose s EU, NATO savezom i SAD-om.


Licemjerje velikih igrača


Europska unija i SAD, međutim, uvode mehanizme sprečavanja jačeg prodora kineskog kapitala i dijela proizvoda, posebno kada je riječ o strateškoj infrastrukturi.


– Teško da će naša suradnja s Kinezima ugroziti interese EU ili SAD-a. Mi smo i dalje zemlja s četiri milijuna ljudi i imamo luku koja je lani prekrcala manje od 250 tisuća kontejnera. Ali moramo štititi svoje interese. Uostalom i EU je drugi ekonomski partner Kine, pa nije zbog toga prekinula odnose s Kinom, nego štiti svoje interese. To trebamo činiti i mi, unutar EU, kao što i Kina štiti svoje.


Vodeće europske ekonomije, poput Njemačke, zamjeraju Italiji priključivanje Putu svile, no je li tu, po vama, riječ o zaštiti europskih interesa ili vlastitih, s obzirom na to da su upravo u najrazvijenija europska gospodarstva Kinezi uložili neusporedivo veća sredstva nego u, primjerice, Italiju ili Hrvatsku, koje su vrlo nisko na ljestvici kineskih ulaganja?



Svojevremeno ste bili veliki zagovornik jačanja ponude hrvatskog zdravstvenog turizma u Kini.


– To mi je i sada jedna od glavnih aktivnosti, uz riječku luku. Turizam u Opatiji, Lošinju i Crikvenici, koje su kolijevke našeg turizma, razvio se upravo na zdravstvenom turizmu. A na nama je da ga povežemo s tradicionalnom kineskom medicinom, koju treba koncepcijski povezati sa zapadnom medicinom kroz sustav integrirane medicine. Potpisujemo i ugovore po tom pitanju s kineskim sveučilištima, a cilj je, po meni, kako baš u ovom našem, primorskom kraju, napraviti europski centar integrirane medicine, uz podršku kineskih državnih i medicinskih institucija, za što su oni itekako zainteresirani.



– To je licemjerstvo velikih igrača, koji si uzimaju za pravo da drugima nameću pravila igre koja za njih same ne važe. Ali to je povijest ljudskog roda. Ne možemo očekivati da drugi brane naše interese, to moramo učiniti sami. Svatko počinje od sebe. Trump ima slogan America first, a jednako Angela Merkel prvo gleda interese Njemačke. Ne trebamo ugrožavati svoju pripadnost Europi, ali moramo gledati sebe.


Ako kao partnere za izgradnju pruge Hrvatska odabere Kineze, iako je EU, barem prema izjavama ljudi iz Europske komisije, spremna sufinancirati izgradnju, budući da je nizinska pruga dio glavne mreže europskih TEN-T koridora, hoće li time ugroziti svoje odnose s Unijom, odnosno okrenuti leđu EU?


– Znamo da je cijeli taj projekt još na dugom štapu. To je pitanje cijele koncepcije luke i prometnog pravca. Ako se izgradi pruga, luka mora ići na Krk, jer i Brajdica i Zagrebačka obala premale su za takvu prugu. To je puno veća priča, a hoćemo li je realizirati, teško je reći. Činjenica je da smo do sad stalno »padali na ispitima«. Oni nisu došli praznih ruku, ali neće ni bacati novac. Moramo im ponuditi nešto, ali na način da svi budu zadovoljni. I Kina i Hrvatska i Europska unija. Izgradnja te pruge je, kako ste istaknuli, interes i Hrvatske i EU. Ako ju izgrade Kinezi, pa neće ju odnijeti u Kinu nakon dvadeset ili pedeset godina. Nego će ostati u Hrvatskoj i u Uniji.


Vratimo se na hrvatsko-kineske odnose, u kojima, kako ističete, do sad nije bilo volje s hrvatske strane za konkretnom suradnjom. Postoji li ta volja i namjera kod sadašnje hrvatske vlasti, na čelu s premijerom Plenkovićem?


– Organizacija ovog skupa i potpisivanje sporazuma o suradnji odličan su politički i diplomatski potez. Od toga bi trebali imati koristi, ali ako ostane samo na papirima, bit će vrlo negativno, jer nas nakon ovoga, u takvom slučaju, Kina više sigurno neće smatrati vjerodostojnim mogućim partnerom. Ono što nas sve interesira je koliko konkretnog biznisa stoji iza ovih papira. Ako ne stoji ništa, to je dugoročno za nas vrlo loše i opasno.