Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 4n
Sutra: 15° 15° 4n
17. listopada 2019.
Zlatko Mateša

Intervju Bivši premijer i šef HOO-a: 'Posao ministra nikome ne bi smio biti prvi posao u životu'

Zlatko Mateša / Foto: D. JELINEK
Zlatko Mateša / Foto: D. JELINEK
Autor:
Objavljeno: 6. listopad 2019. u 7:42 2019-10-06T07:42:00+02:00

Možda sam stvarno prestar, ili ne razumijem više ništa, ali uvijek je postojao sustav stjecanja iskustva. Nije sve u formalnom obrazovanju. Morate nešto proći. Mi smo devalvirali stručnost. To da nismo sposobni napraviti nacionalni konsenzus oko stvari najbitnijih za razvoj ove zemlje, to je ogroman problem

Do Olimpijskih igara u Tokiju ostalo je još 300-tinjak dana, no dojam je da su i sportaši i javnost već na iglama. Dobra je to prigoda za razgovor s predsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Matešom, tim više što tema ima još.

Jer, iza Mateša je bogata profesionalna karijera u kojoj važno mjesto zauzima činjenica da je bio premijer u Tuđmanovo vrijeme i jedan od premijera koji su najduže trajali. Samo, ovaj intervju ipak mora početi s nečim posve drugačijim!

Moram krenuti od činjenice da ste prvak Hrvatske u preciznom slijetanju ultra laganih letjelica!?

- Ne više! Nedavno je bilo državno natjecanje i sad su prvaci dečki iz Rijeke. Izvrsni su bili, stvarno puno bolji. Ja sam bio dobar samo u jednom od tri pokušaja. Vrlo je interesantno to natjecanje, veliki gušt.

Morao sam po internetu tražiti što to 'precizno slijetanje' uopće jest. Pa tu se itekako leti!

- To su mali zrakoplovi, dvosjedi. Ima raznih tipova. Dečki iz Rijeke imaju izvrstan mali zrakoplov koji se može spuštati pri malim brzinama. Sve se događalo u zračnoj luci Vrsar. To je, inače i moj aeroklub čiji sam član. A ja već 20 godina imam pilotsku licencu, imam preko 400 sati letenja i na većim avionima. To mi je najdraži hobi.

Zadnji smo u Europi

Vani avione voze filmske zvijezde, neki bogat svijet.

- Kod nas to nije sport bogatih. Ovo su sve ljudi koji imaju potpuno uobičajene, normalne karijere, zrakoplovi su u vlasništvu aeroklubova, vrlo malo je privatnih, tako da tu nema glamura.

Više sam mislio na tu želju da se leti. U Hrvata kao da je baš i nema. Nego, da ne bi precizno slijetanje ultra laganih letjelica postalo i olimpijski sport!?

- Neće sigurno. Stav je MOO-a da sve što ima 'makinju' ne može bit olimpijski sport.

3930692

Ali znam ja što bi moglo! Nema koja noć da sam sanjao kako se na Olimpijskim igrama natječu ovi momci i cure što na biciklima dostavu nose.

- I nije taj san daleko od istine. Baš sam ovo ljeto bio na Pannonian Challengeu u Osijeku. To što rade ti dečki na biciklima stvarno su čudesa. Naklon do poda. To je opasno, letenje nije ništa prema tome. Mali Marin Ranteš, koji je prošle godine pobijedio u Svjetskom kupu, ima jako dobre šanse da bude u Tokiju. On je u našem olimpijskom programu i stvarno to želim, jer ti dečki to zaslužuju. Tako da vam san nije daleko od onog što se radi.

Kada to predsjednik HOO-a krene brojati dane do Olimpijskih igara? Koliko nas još dana dijeli do Tokija?

- Ostalo nam je 300-tinjak dana, ali mi svake Olimpijske igre, svake europske igre, vodimo kao poseban projekt koji traje četiri godine. Projekt Tokio krenuo je kod nas u prosincu 2016. godine nakon što je završio Rio.

I koliko će hrvatskih sportaša biti u Tokiju?

- Dok mi razgovaramo ima 107 kandidata za Tokio, iz atletike, jedrenja, kajaka, plivanja, stolnog tenisa, streljaštva, veslanja... To su oni koji su sigurni i svi drugi čije kvalifikacije nisu još gotove. Računamo da će biti oko 100, i preko 100 sportaša, a ako se, što je meni jako drago, pokaže da košarka može proći na kvalifikacijskom turniru, onda će biti još i više.

Bilo bi dobro s obzirom da smo zemlja koja pati od uspjeha momčadskog sporta.

- Pati, ali medalje su većinom došle od sportašica i sportaša u individualnim sportovima, s izuzetkom, naravno, rukometaša i vaterpolista. Sve drugo je došlo od individualaca.

Što nam to govori? Dovodi li nas to do problema financiranja sporta u nas, ili možda neke krize sustava, ili trenera?

- Ne bih rekao da je kriza trenera. Imamo jako dobre trenere i svi uspjesi su vezani za vrhunske trenere. Tu sigurno nije problem. Imamo jako dobar obrazovni sustav trenera, naši kineziološki fakulteti su među najboljima i to se vidi i po njihovom ugledu vani. Da li je sustav dovoljno financiran!? Sigurno nije! I to nije tako zbog toga što bih ja to rekao, već to proizlazi iz podataka Eurostata koji su apsolutno objektivni. Po njima je, na žalost, Hrvatska zadnja, posljednja zemlja što se tiče izdvajanja za sport u EU i to je nešto što će se u budućnosti morati promijeniti. Treba samo postojati volja da se to poveća, da dođemo u prosjek EU-a.

A prosjek je?

- Prosjek je oko 100 eura po stanovniku. Luksemburg ima 250 eura po stanovniku, mi 13.

Istra je fantastična

Mene muči što pamtim vremena kad su klinci mogli besplatno trenirati što god su htjeli, pamtim i da su iz klubova obilazili škole i vabili talente. Meni toga fali. Danas sve košta.

- Ne mogu vam reći koliko ste u pravu. Norveška, zemlja koja nam je uzor u svemu, skandinavska zemlja, bogata, gdje je norveški Olimpijski odbor radio nedavno istraživanje o dostupnosti sportske infrastrukture djeci, odnosno obiteljima s dvoje ili više djece i došli su do zaključka da 27 posto od njih nema financijskih mogućnosti da se bavi sportom.

Kad je tako u Norveškoj možete misliti kako je u Hrvatskoj. Obitelj koja ima dvoje, troje djece, koja mora plaćati dvorane, treninge, članarine, sportsku opremu, pa to je nemoguća misija. Mi smo prije nekoliko godina tražili u našim strateškim dokumentima, a tražimo to i sada, da se osigura da sva djeca do 18. godine ne plaćaju uopće korištenje sportske infrastrukture, baš kao i to da ni klubovi ne plaćaju korištenje sportske infrastrukture kada je koriste za rad s mlađim uzrastima. Bez toga će biti teško. To je nešto što se jednostavno mora osigurati.

Čudno je to da su ulaganja mala dok se s druge strane tako volimo hvaliti sportskim uspjesima. Na koncu, to nas u svijetu i čini prepoznatljivim. Čini mi se da je samo Predsjednica toga svjesna, pa makar bilo na nekoj intuitivnoj razini.

- Ako govorimo o Predsjednici, činjenica je da je ona to stvarno shvatila i da su u drugim zemljama shvatili nju. Bili smo u Japanu, potpisivali ugovor s gradom Tokamachijem gdje će dio naših sportaša biti na pripremama, i svi znaju za nogomet i svi znaju za Predsjednicu. To je tako, bez obzira što bilo tko od nas misli o svemu tome. S druge strane, po studijima o prepoznatljivosti Hrvatske sport je na prvom mjestu.

Nema nijednog političara, ili bilo kojeg drugog javnog djelatnika, koji ima ikakvu prepoznatljivost usporedivu s našim vrhunskim sportašima. U krajnjoj liniji sport je jedan od dobrih načina produljenja turističke sezone. Istra to radi fantastično. Nama je Poreč jedini grad u Hrvatskoj koji je sponzor i partner HOO-a i koji ima veliki broj sportskih događanja s vrlo respektabilnim brojem pansion dana upravo zbog toga. Kad imaš dobru sportsku infrastrukturu, dvorane, hotele to je to.

3930693

I u Tokiju ćemo imati Hrvatsku kuću.

- Rekao bih da mi to već rutinski radimo na svakim OI. To je zajednički projekt HGK-a i HTZ-a koji su naš sponzor i partner, i to je izvrsno. Ovaj put smo imali sreću, i stvarno zahvala Vladi i Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija na tome što su nam omogućili da koristimo prostore hrvatskog veleposlanstva koji su idealni. Tu će biti prezentacija i hrvatske turističke ponude, radimo na tome da se pozovi svi japanski turoperatori, da se prezentira gastronomija, zovu bitne japanske kompanije da s predstavnicima komore razgovaraju o ulaganjima u Hrvatsku.

Teče vam četvrti mandat na čelu HOO-a. Je li lako, ili je teško biti na ovoj poziciji? Reći će kritičari da je to otprilike kao biti ministar turizma; ako podbaci sezona krivo je vrijeme ili politička situacija, odnosno ako izostanu medalje 'krivi' su sportaši. A opet, velik je ovo mehanizam.

- To je, prije svega, vrlo velika i složena struktura. Naše članice su i sve nacionalne federacije, nacionalni savezi olimpijskih i neolimpijskih sportova i sve lokalne sportske zajednice, plus Grad Zagreb. Vrlo je razvijena suradnja s lokalnim sportom gdje podržavamo niz projekata, a što se tiče nacionalnih saveze financiramo sve pripreme, nastupe, sve što je vezano za nacionalne selekcije.

Ono što dodatno usložnjava situaciju su naši razvojni programi kojih ima pet, od razvojnog programa jedan u koji se ulazi s 12, 13 godina, do olimpijskog u kojem danas imamo 383 sportašice i sportaša koje, više-manje, sufinanciramo i podržavamo i brinemo se za njih, i 89 trenera. Svi naši vodeći treneri, izuzev gospodina Dalića, koji bi to mogao biti ali mu ne treba, su sufinancirani od strane HOO-a. Oni vrhunski imaju mjesečna primanja koja su, ajmo reći, iznad ministarskih, nisu beznačajna.

Prvi među jednakima

I kao premijer ste imali veliku vladu. Nije vam prvi put da vodite veliki sustav.

- Da, s tim da je prije svega velika razlika prije svega u odgovornosti, u tome smislu što smo u HOO-u svi, ja i svi članovi Vijeća HOO-a, volonteri. Što se tiče vlade to je potpuno drugačiji tip odgovornosti. Puno više stvari ovisi o vama, dok ovdje ipak puno više stvari ovisi o trenerima, sportašima, klupskoj infrastrukturi. Mi samo želimo pomoć da se to na nacionalnom nivou dobro odvija. Što se tiče vlade to je malo drugačije.

Česti su tekstovi u kojima se nabraja tko je sve bio premijer, pa ih se uspoređuje. Tako vidim podatak da su u vašem mandatu plaće ponajviše rasle.

- Zato što je moja vlada došla nakon Oluje, u studenom 1995. godine. Išao sam s tim da u vladi budu profesionalci u svojoj struci, da to budu ljudi koji su imali relevantne karijere, da osiguram da se vlada vodi na neki način kao jedna vrst velikog gospodarskog sustava. Zato mi je bilo bitno da tu budu i Štern, i Mudrinić, i Jure Radić, i Škegro. Uvijek sam se postavljao kao prvi među jednakima, netko tko koordinira njihov rad i to je dobro funkcioniralo.

Prvi dan kada sam došao na posao imao sam 600.000 prognanika i izbjeglica, svi hoteli su bili popunjeni, ni 't' od turističke sezone osim nešto u Istri. Imali smo plan oslobađanja hrvatskog Podunavlja i nismo znali kako će to na kraju završiti. Imali smo 100.000 stambenih jedinica porušenih koje morate obnoviti vlastitim sredstvima. Meni je naprosto smiješno kada netko veli "koliko smo povukli iz EU fondova".

Ta krasna riječ povukli. Mi nismo mogli povući od nikog ništa. Sve je napravljeno novcem hrvatskih građana, čitava obnova, premještanje prognanika i izbjeglica iz hotela, sve je rađeno isključivo proračunom hrvatske države bez ikakvog stranog zaduživanja. Niste se ni mogli zadužiti jer vam nitko nije htio dati ništa. Ali s druge strane bio je veliki pritisak psihološki i ja to razumijem; rat je gotov, oslobodili smo Hrvatsku i ajmo se okrenuti rastu plaća, gospodarstva.

Imali smo vrlo visoke stope rasta gospodarstva osim 1999. zbog NATO intervencije i to je bio jedan čimbenik da smo mogli sve napraviti. Drugi je bio uvođenje PDV-a. Iskreno rečeno, to je za nas bilo apsolutno iznenađenje koliko se PDV iskazao pozitivan u smislu da više nije bilo muljanja, da niste mogli u većoj mjeri varati na porezima kao ranije.

Dođe li danas tko pa vas pita za savjet? Ne bi vladi savjet dobar škodio.

- Iskreno rečeno, ne dođe. Ali ja nisam tip koji zbog toga pati, jer hrvatska funkcionira na način "povijest počinje mojim dolaskom". I to će nam dugoročno stvarati i dalje probleme, jer nemate nikakvog kontinuiteta, nemate nikakvih strateških odrednica, nikakvog konsenzusa oko pet, šest, sedam najbitnijih stvari za ovu zemlju, za ljude koji žive u ovoj zemlji. Po meni je to, uz demografiju, jedan od najvećih probleme Hrvatske. Ne može svaki put povijest početi 'mojim dolaskom', a sve prije toga nije bilo. Život tako ne funkcionira.

A i negativna je selekcija učinila svoje, svuda pa i među političarima.

- Ja se s vama slažem. Neću reći samo negativna selekcija, nego smo mi, na neki način, devalvirali stručnost. To da nismo sposobni napraviti nacionalni konsenzus oko stvari najbitnijih za razvoj ove zemlje, za život ljudi i njihov boljitak, to je po meni ogroman problem.

Demografija i sport

Nema u ovoj zemlji konsenzusa oko ničeg.

- Reći ću vam primjer koji je iskaz toga. U ovoj državi nemate nijedan think tank. Nemate zato jer nitko s nikim ne razgovara. Svatko ima protiv nekoga nešto. Bio sam vani u nekoliko tih think tankova u kojima ljudi koji su inače potpuno oprečnih političkih stavova, ili promišljanja o raznim temama, sjede zajedno oko stola i raspravljaju neke relevantne teme. Mi to jednostavno nemamo.

Izgubili smo to po putu, rekao bih da je od Gregorićeve vlade to pomalo izgubljeno. U Valentićevoj vladi kraj mene je sjedio gospodin Tomčić, tada predsjednik jedne od najjačih političkih stranaka. Nismo bili u nikakvoj koaliciji, ali čovjek je vrstan stručnjak za područje za koje je bio ministar. Meni je glavni savjetnik za energetiku bio Goran Granić, tada potpredsjednik najjače opozicijske stranke. Zašto i ne bi bio!? U čemu je problem!? A to je danas nezamislivo.

Zakazale su tu i stranke, nisu odgojile novog kvalitetnog kadra. I u sportu je tako...

- U sportu nije tako. Sandra Perković je sjajna sportašica, ali imate malu Tolj koja već kuca na vrata u disciplini koja je dosta teška. Imate Lončariće koji sutra mogu bit novi Sinkovići. Tu se stvari događaju, stalno dolaze neki novi ljudi. Ali ovdje ne. Drugo, ja ne mogu razumjeti da nekome može prvi posao u životu biti to da je ministar. Meni to nije jasno. Možda sam stvarno prestar, ili ne razumijem više ništa, ali uvijek je postojao sustav stjecanja iskustva. Nije sve samo u formalnom obrazovanju. Jadan veliki dio je iskustveni. Morate nešto proći.

3930694

Spomenuli ste problem demografije. Može li tu sport napraviti svoje? Može li, recimo, dobar sportski kolektiv usred Like vratiti ljude ili smo tu bitku izgubili na nekom drugom terenu?

- Mislim da je to momentalno najveći problem Hrvatske i bojim se da sport to ne može bitno popraviti. A radimo takve projekte. Nedavno smo imali sastanak s gradonačelnikom Gospića i hrvačkim savezom. Tamo želimo napraviti Hrvatski hrvački olimpijski centar poštujući tradiciju Gospića i Like u hrvanju, i to ćemo napravit. Oni će raditi zimski bazen. I to ćemo napraviti. Ali nije to pravi odgovor na demografski problem.

Suosnivač sam i prodekan Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta i prije koju godinu smo shvatili da bez relevantnog studija na engleskom jeziku nećemo moći održavati normalno funkcioniranje projekta.

Sad već imamo 135 studenata, stranaca na tom studiju na engleskom. Pričam vam to upravo zbog demografije. Ako vi ove godine upišete 135 prvih razreda manje u zemlji veličine Hrvatske to je stravičan podatak.

Demografija je danas najveći problem Hrvatske. To se ne da riješiti kozmetičkim metodama. To se mora riješiti na način da sve porodice koje su situaciji da mogu imati djecu, žele imati djecu, imaju sigurnu egzistenciju. Nikakav rad na određeno vrijeme. Žene moraju dobivati punu plaću tijekom čitavog porodiljskog dopusta. To moraju biti jako ozbiljne mjere.

Hrvatskog čuda nema

U tom kontekstu demografije pada mi na pamet Gorski kotar.

- Nama su Delnice jako interesantne. Svi preduvjeti su tu pogotovo za visinske pripreme. Jednako tako ozbiljno se bavimo, zajedno s predsjednikom Hrvatskog biatlonskog saveza Lucianom Vukelićem, biatlonskom stazom u Mrkoplju. To nam treba, to je jednostavno nešto što bi bilo jako dobro imati. Dobra je staza u vojarni u Delnicama, ali zbog druge namjene tog objekt više ne možemo koristi i mislimo da je Mrkopalj izuzetna destinacija.

Nego, velite, konsenzus je ključ svega!?

- Konsenzus je ključ svega ako želite voditi ozbiljnu politiku, ako vam je stalo do boljitka. Na možete funkcionirati u stalnim prijeporima, makar oko najbitnijih, razvojnih pitanja. Pa irsko čudo, o kojem svi pričaju, u osnovi se temeljilo na jednom obliku konsenzusa između tada glavnih političkih partija, sindikata i poslodavaca. To je bila ishodišna točka tzv. irskog čuda. Ne možete sva pitanja imati stalno otvorena i ne možete napraviti ozbiljnu reformu ako znate da će automatski biti oko toga prijepora. A biti će ih ukoliko niste sposobni postići neki oblik konsenzusa.

Mi smo još na ustašama i partizanima. Bojim se da ja hrvatsko čudo neću dočekati.

- Sad sam zabrinut, jer ako vi nećete, onda ja sigurno neću. Naši studenti na ZŠEM-u idu jako puno vani, jako puno ih traže, a neki idu i svojevoljno. Pa smo radili malu anketu da vidimo koji su motivi odlaska, da li je to recimo plaća, ili mogućnost napredovanja. I netko je napisao: "Ne možemo vas više slušat!" I ja to razumijem. Ti mladi ljudi nas ne mogu više slušat. To je zabrinjavajuće, ali to je istina.

3930695

Imam 5 bajpasa, ali doktor kaže da neću umrijeti od srca

Kad ste već spominjali tko će kakvu budućnost dočekati, nema davno da ste morali ugraditi pet stentova.

- Koji stentovi! Stentovi su za djecu. Pet bajpasa!

Grda priča.

- Grda, klinička smrt i sve što ide uz to, ali je završila izvrsno. Ja danas evo letim, igram nogomet, vaterpolo s prijateljima svaki tjedan.

Živim normalno. Kao što je rekao doktor koji me je operirao, izvrstan lik: »Gledaj, od srca vjerojatno nećeš umrijeti. Morat ćeš izabrati nešto drugo. Za sada ništa drugo nisam izabrao.

Ali, zar čovjeku uistinu mora zatajiti srce i mora doživjeti onostrano iskustvo da shvati da nije sve u novcu i materijalnim stvarima?

- Meni nije nikada bilo sve u novcima. Puno više sam orijentiran na prijateljstva, zabavu, druženje. To me puno više veseli.

Sad mi je jasnije malo zašto ste se toliko puta ženili i razvodili.

- Sada dolaze ona teška pitanja. (smijeh)

Ma neću vas puno, ako ste se razveli u miru... Ma, ovisi i to o novcu.

- Ne. To ovisi o ljudima. Zašto ćete maltretirati nekog ili on vas ako vidite da zajednički život nema smisla, i ako volite zajedničku djecu i možete se za njih pobrinuti kao što se brinemo. Tu onda nema nikakvih problema.

Hrvatskoj nije stalo do Sportske televizije

Sportska televizija. Na papiru se ideja činila dobrom, no realizacija nije nikada ideji došla blizu.

- Ono što je mene razočaralo je to da vam nitko ne želi pomoći da imate nacionalni sportski kanal na kojem se mogu vidjeti sportovi koje inače nigdje drugdje ne možete vidjeti. Nigdje ne možete vidjeti džudo, karate, odbojku na pijesku, jer to velike televizije ne interesira.

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja nema nacionalni sportski kanal, odnosno sad ga ima kroz SPTV. U svibnja sam bio pozvan u Pariz gdje je njihov Olimpijski odbor napravio svoju televiziju iz istih razloga. I oni su proveli anketu među svojim savezima i vidjeli su da po njihovim anketama 80 posto sportova nema nikakvu vidljivost na drugim kanalima. I tamo je kao i kod nas, eventualno košarka, rukomet, vaterpolo, atletika i to ako je Svjetska liga. Drugo ne postoji.

Ono što mene još više brine je to da su gotovo sva sportska prava, za sve tzv. regionalne lige, za sva natjecanja hrvatskih klubova u rukometu, nogometu, vaterpolu, košarci, zapravo u vlasništvu organizacija van Hrvatske, točnije iz Srbije.

Uvijek me čudilo zašto se to njima isplati i zašto nitko iz Hrvatske nije vlasnik nikakvih sportskih prava u Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji tako da hrvatski ljudi koji zapravo financiraju te klubove, s časnim izuzecima, ne mogu to gledati.

Osim ako plate dodatno pretplatu za neku kabelsku televiziju i dodatno za sportske kanale. Postavljam pitanje da li je to u redu. I mi imamo nekakve ponude da neki preuzmu SPTV i ako ne nađemo neki modalitet, interes od strane države da se to ne dogodi, nećemo imati ni ovo što imamo.

Pa će opet netko za par godina pitati zašto drugi to imaju, a mi ne. Zato, jer nama nije stalo. A radi se o sredstvima koja su iznimno mala, recimo da sve to godišnje košta kao jedna malo bolja radio stanica. Svega 14 ljudi radi program koji traje 24 sata čitavu godinu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.