Foto D. Jelinek
Dubrovački slučaj, rast popularnosti HDZ-a te uspješna pretkampanja Milana Bandića pokazuju da Hrvatska nije zdravo društvo, Za porazno stanje u državi nitko ne može kriviti isključivo političare. Birači snose jednak, ako ne i veći dio krivice nego političari
Građani i građanke Hrvatske spremni su na izborima glasati i za kandidate koji su pravomoćno optuženi zbog malverzacija koje su počinili obnašajući svoje dužnosti. Pokazali su to lokalni izbori u Dubrovniku, gdje je HNS-ov kandidat za gradonačelnika Andro Vlahušić u prvom krugu izbora osvojio najviše biračkih glasova – 38,9 posto.
Da biračima korupcija ne smeta mogli smo zaključiti i ranije, prema rastućoj popularnosti Hrvatske demokratske zajednice, koja je u svom prošlom mandatu na vlasti generirala toliko korupcije da se cijela stranka našla pred optuženičkom klupom, a njezin predsjednik Ivo Sanader – u zatvoru. Hrvatsku demokratsku zajednicu danas vode »novi ljudi«, političari i političarke koji su Sanaderovoj vladi obnašali dužnosti ministara.
Vlahušićev uspjeh u Dubrovniku, dakle, samo je još jedna potvrda šokantne činjenice – birači u Hrvatskoj spremni su preko noći zaboraviti korupciju i druge vidove zloupotrebe vlasti. Podsjetimo, Vlahušić je osuđen na uvjetnu kaznu od godinu danas zatvora, s rokom kušnje od tri godine. Protivno Statutu Grada Dubrovnika, on je 2011. godine posudio dva milijuna kuna Peri Vićanu, direktoru trgovačkog društva »Dubrovačko primorje«.
Odvjetništvo ga je teretilo za zlouporabu položaja i ovlasti. Pravomoćna presuda za malverzacije nije smetala ni Vlahušićevoj stranci, HNS-u. Središnji ured ove stranke o svom gradonačelniku zauzeo je ovakav stav: »HNS podržava Andra Vlahušića, a presudu Vrhovnog suda shvaćamo kao upozorenje svima koji obnašaju javnu dužnost da se prilikom donošenja svake odluke vode prvenstveno dobrobiti građana i pritom poštuju sve smjernice temeljem kojih su im građani ukazali povjerenje na izborima, a u ovom slučaju potvrđeno je da gradonačelnik Dubrovnika ni na koji način nije financijski oštetio svoje sugrađane.«
Glasači ne kažnjavaju
Ovako skandalozan stav stranke ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić nije iznenađujući, jer, podsjetimo, HNS nije reagirao niti na nepravomoćnu presudu svom Glavnom tajniku Srećku Ferenčaku, optuženom da je s Petrom Turkovićem od Grada Zagreba uzeo zemljište kako bi na njemu izgradio Centar za dnevnu skrb invalida, da bi potom to zemljište prodao Agrokoru, koji je na njemu izgradio jedan od svojih Konzuma.
Dok su u slučaju Ferenčaka imali kakav takav argument – nepravomoćnost presude – na slučaju Vlahušić jasno je da stranka Vesne Pusić između morala i političkog probitka bira politički probitak.
Dakako, bilo koja politička stranka ima pravo na takav izbor, ali od biračkog tijela očekivalo bi se da će kazniti političku stranku koja otvoreno i olako prelazi preko kriminala svog istaknutog člana i gradonačelničkog kandidata. O kazni birača za samog kandidata da i ne govorimo. U napomenu valja staviti da presuda Vlahušiću nije bila niti prepreka SDP-u Zorana Milanovića, odnosno Hrvatskoj stranci umirovljenika da s Vlahušićem iziđu na izbore u Dubrovniku.
Koliko sumnje u korumpiranost nekog političara pa čak i otvorene istrage utječu na popularnost određenog političara i političarke govori nam ovih dana i slučaj zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji se nalazi pod istragom zbog sumnje u zlouporabu položaja i ovlasti. Unatoč toj istrazi, ali i desecima vrlo ozbiljnih gradskih afera koje (još uvijek) nisu predmet istrage i optužnica, gradonačelnik Bandić do posljednjeg pritvaranja vodio je prilično uspješnu političku kampanju, koja je za cilj imala osnivanje stranke i nove kandidature na izborima. U samo par tjedana pet tisuća ljudi učlanilo se u Klub Milana Bandića. Da slučaj bude bizarniji, u članstvu ovog Kluba svoje mjesto pod suncem potražili su i brojni građani i građanke koje u medijima često nazivamo uglednicima i uglednicama. Dakle, građanima i građankama koji u ovoj zemlji uživaju kakav takav ugled i smatraju se intelektualcima nikakav problem ne predstavlja staviti taj ugled na kocku kad je u pitanju sudjelovanje u političkim projektima koje predvode političari ili političarke čije poštenje je dovedeno u pitanje. Naprotiv, u Bandićevom slučaju uglednici se natječu tko će prije »sjesti u krilo« političara pod istragom. Uglednici pritom ne ostaju na članstvu, nego aktivno sudjeluju u kampanji koju vode Bandićev odvjetnički tim i njegovi bliski suradnici, a koja istragu protiv gradonačelnika ima za cilj proglasiti politički motiviranom. Još jednom napominjemo, u pitanju je istraga protiv političara uz čije ime se vezuje toliko afera koliko ne bi moglo stati u posebno izdanje novina koje držite u rukama.
Na koncu se, evo, ispostavlja da su HNS, SDP i HSU bili politički mudri, odnosno da su vodeći ljudi ovih stranaka svjesni da birači u Hrvatskoj u pravomoćnim presudama, odnosno zlouporabi položaja i ovlasti ne vide nikakav problem.
Kako je došlo do toga da građani i građanke Hrvatske tako olako prelaze preko kriminala pitali smo bivšeg predsjednika Transparency Internationala Hrvatska i dugogodišnjeg antikorupcijskog aktivista Zorislava Antuna Petrovića.
– Kao prvo, građani nisu svjesni da su javni resursi zajednički. Prosječan hrvatski građanin, odnosno građanka plaćaju barem 20 tisuća kuna raznih poreza godišnje. Međutim, oni toga uopće nisu svjesni. Kad se radi o bilo kakvom upravljanju javnim resursima, sve što građani »dobiju« doživljavaju kao poklon, a ne kao nešto što im pripada.
Zbog toga su građani skloni podržati ljude koji barem stvaraju privid da nešto rade, bez obzira na to što je njihovo djelovanje prvenstveno fokusirano na prosperitet njihove svojte. Birači će, dakle, prije glasati za takve političare, nego za nekog »apstraktnog kandidata«, za kojeg nisu sigurni da bi im »dao« i to malo što im daju političari uhvaćeni u malverzacijama, odnosno osumnjičeni za malverzacije.
Dobar ugled
U isto vrijeme, da bi se građanin ili građanka Hrvatske zaposlili, primjerice, na mjestu referenta ili referentice u nekom od županijskih upravnih odjela za prostorno uređenje valja im na natječaju za posao priložiti »uvjerenje« da se protiv kandidata ne vodi kazneni postupak ili da nije pravomoćno osuđen za kaznena djela protiv života i tijela, protiv slobode i prava čovjeka i građanina, protiv Republike Hrvatske, protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, protiv braka, obitelji i mladeži, protiv imovine, protiv sigurnosti pravnog prometa i poslovanja, protiv pravosuđa, protiv vjerodostojnosti isprava, protiv javnog reda ili protiv službene dužnosti.
Isto tako, da bi građanin ili građanka Hrvatske mogli, primjerice, stupiti u članstvo u upravi nekog investicijskog fonda potrebno im je dokazati »dobar ugled«, a dobar ugled prema pravilniku Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga nema osoba protiv koje se vodi kazneni postupak ili je pravomoćno optužena za cijeli niz kaznenih djela. Što se sudjelovanja na izborima tiče, »dobar ugled« se ne traži, odnosno ne traže ga od svojih kandidata niti političke stranke, niti birači.
Istraga i silne objavljene i dokumentirane afere u zdravom društvu zasigurno bi bile razlog za zadršku birača prema određenom političaru ili političarki, ali u Hrvatskoj to nije slučaj. Dubrovački slučaj, rast popularnosti HDZ-a te uspješna pretkampanja Milana Bandića pokazuju da Hrvatska nije zdravo društvo, odnosno da za porazno stanje u državi nitko ne može kriviti isključivo političare. Birači koji su spremni slijediti ljude osuđene i osumnjičene za različite zlouporabe položaja snose jednak, ako ne i veći dio krivice nego političari.
