U Zagrebu, da bi beskućnik dobio pravo na boravak u prihvatilištu treba mu uputnica Centra za socijalnu skrb. Da bi dobio uputnicu, treba mu osobna. Imati osobnu iskaznicu znači imati prijavljeno prebivalište, a onda beskućnik više to nije, barem ne na papiru!
ZAGREB » U Hrvatskoj, pretpostavke su, ima oko deset tisuća beskućnika, i svaki ih je dan sve više. Ljudi zbog krize i životnih nedaća gube krov nad glavom, a ionako im težak odlazak u neko od prihvatilišta još više otežava nemilosrdna birokracija.
Jer da bi, barem u Zagrebu, beskućnik dobio pravo na boravak u prihvatilištu, za to mu treba uputnica Centra za socijalnu skrb, a da bi dobio uputnicu, treba mu osobna iskaznica. Posve paradoksalno, jer imati osobnu iskaznicu znači negdje imati prijavljeno prebivalište, zbog kojeg onda beskućnik više to nije, barem ne na papiru. Centri su po Zakonu o prebivalištu, štoviše, obavezni beskućnike koji drugo prebivalište nemaju, prijaviti na svoju adresu, adresu Centra, odnosno na adresu prihvatilišta za beskućnike.
Primjena u praksi
Prema MUP-ovom Zakonu o prebivalištu, »osobi koja nema mjesto i adresu stanovanja niti sredstava kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja, beskućniku, nadležno će tijelo rješenjem utvrditi prebivalište na adresi ustanove socijalne skrbi ili kod drugih pružatelja usluge smještaja«. I dok centri za socijalnu skrb u, primjerice, Rijeci i Osijeku to čine, zagrebački ne, pravdajući se »problemom primjene u praksi«.
Hoće li se ovim administrativnim nebulozama pozabaviti i Ministarstvo socijalne politike, nije poznato. Upućuju na centre za socijalnu skrb, prvenstveno onaj zagrebački, jer je drugdje, čini se, sustav prema beskućnicima milosrdniji. Kako se može čuti, osječki centar beskućnike na svoju adresu odnosno adresu prihvatilišta prijavljuje bez problema, baš kao i Centar za socijalnu skrb Rijeka. Prema riječima pravnice tog centra, Nere Peranić Čelić, takvi se problemi rješavaju i dosta je riječkih beskućnika prijavljeno na adrese neke od socijalnih ustanova ili prihvatilišta. Drugim riječima, beskućnika se u prihvatilište primi, a ako on zatim izrazi potrebu za osobnom iskaznicom, prijavljuje ga se na adresi prihvatilišta, i izrađuje osobna.
Prema odgovoru ravnateljice zagrebačkog Centra za socijalnu skrb, Božene Horvat-Alajbegović našem listu, »Centar za socijalnu skrb nije ustanova koja pruža usluge smještaja na način kako to određuje Zakon o prebivalištu«. Zatražili su, napominju, mišljenje nadležnog im Ministarstva socijalne politike i mladih »kako zakon primijeniti u praksi« te očekuju odgovor. Drugim riječima, zakon već primjenjuju na beskućnicima, tumačeći da nisu ustanova koja bi trebala prijavljivati beskućnike na svoju adresu, ali su sada ipak zatražili mišljenje Ministarstva.
Biti čovjek
Potaknula ih je na to, naime, priča Media servisa o 55-godišnjem beskućniku Mili Mrvalju, Sarajliji koji je zbog rata i drugih nesretnih okolnosti ostao bez svega. Zagrebački je beskućnik godinama, no ne može u neko od zagrebačkih prihvatilišta bez osobne iskaznice. Na svoju ga adresu Centar, suprotno zakonu, ne želi prijaviti, opravdavajući se kako ga može prijaviti samo u prihvatilištu. Oni to nisu, a u prihvatilište ne može dok nema osobnu. Zakon koji decidirano kaže da se beskućnika treba prijaviti »na adresu ustanove socijalne skrbi, ili kod drugih pružatelja usluge smještaja«, za socijalne radnike, očito, nije dovoljno jasan. Pojašnjenje zakona traže tek sada, kad je jedan slučaj, od moguće mnogobrojnih, završio u medijima. »Samo želim biti čovjek i negdje postojati«, kazao je za Media servis Mrvalj, koji bi s osobnom iskaznicom konačno mogao imati i druga prava, prije svega na zdravstvenu zaštitu. To, naglašava Mrvalj, imaju čak i psi, a njega ni veterinar ne želi pregledati.
