Slovenska tužba

BESKRAJNI SPOR Hrvatska na sudu za ljudska prava zbog dugova hrvatskih poduzeća Ljubljanskoj banci

Denis Romac

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler

Europski sud za ljudska prava je u slovenskom predmetu protiv Hrvatske prepoznao iznimku. Slovenija sada mora dokazati da je Hrvatska pritiskom na pravosuđe onemogućavala naplatu potraživanja Ljubljanske banke i time kršila Europsku konvenciju o ljudskim pravima



RIJEKA Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP) objavio je jučer kako će o slovenskoj tužbi protiv Hrvatske radi naplate potraživanja Ljubljanske banke od hrvatskih poduzeća odlučivati Veliko vijeće ESLJP-a, u kojem sjedi 17 sudaca. Ta odluka ESLJP-a, koja predstavlja iznimku u praksi suda u Strasbourgu, upućuje na zaključak kako ovaj predmet otvara važna pitanja povezana s kršenjem Europske konvencije o ljudskim pravima.


Naime, članak 30. Europske konvencije o ljudskim pravima propisuje kako se predmet ustupa Velikom vijeću u slučajevima kada je riječ o važnom pitanju koje utječe na tumačenje Konvencije ili dodatnih protokola, ili ako rješenje nekog pitanja pred vijećem može dovesti do rezultata koji je nespojiv s prije donesenom presudom Suda.Slovenija je podnijela tužbu protiv Hrvatske pred ESLJP-om 15. rujna 2016. godine, i to nakon što je ESLJP već bio odbacio jednu sličnu slovensku tužbu, onu iz 2007. godine. I tom je tužbom Ljubljana od Hrvatske zahtijevala odštetu od skoro 60 milijuna eura jer u pravnom postupku u Hrvatskoj nije uspjela naplatiti staro dugovanje od IPK-a Osijek, no ESLJP je 2015. godine tu tužbu odbacio kao nedopustivu.

Prisilna naplata


Europski sud u Strasbourgu proglasio se tada nenadležnim za taj predmet upravo zbog veze Ljubljanske banke s državom, jer tužbe za kršenje ljudskih prava i sloboda pred Europskim sudom mogu podnositi samo pojedinci koji smatraju da su im prekršena ljudska prava, a Ljubljanska banka u vlasništvu je slovenske države.Međutim, godinu dana kasnije slovenska vlada ponovno donosi odluku o tužbi protiv Hrvatske zahtijevajući od ESLJP-a da u sličnom predmetu Hrvatsku osudi zbog kršenja međunarodnih konvencija koje se odnose na ljudska prava, zaštitu imovine i suđenje u razumnom roku, tražeći odštetu od 360 milijuna eura. Tužba je podnesena u mandatu Gorana Klemenčiča, ministra pravosuđa u vladi Mire Cerara, koji je u vrijeme podnošenja tužbe objasnio da se Slovenija našla u nepravednom i nezavidnom položaju budući da je na jednoj strani odlukom ESLJP-a u predmetu Ališić morala isplatiti devizne štediše Ljubljanske banke iz Hrvatske i BiH, dok je na drugoj strani Hrvatska, kako je podvukao Klemenčič, napravila sve da spriječi naplatu potraživanja Ljubljanske banke od hrvatskih poduzeća.


Dok slovenska strana pred hrvatskim sudovima pokušava naplatiti potraživanja Ljubljanske banke od hrvatskih poduzeća, Zagrebačka banka i Privredna banka Zagreb istodobno pred hrvatskim sudovima, u ime hrvatske države, od Ljubljanske i Nove ljubljanske banke pokušavaju naplatiti trošak tzv. prenesene štednje Ljubljanske banke. Riječ je o iznosu što ga je hrvatska država devedesetih putem hrvatskih banaka isplatila dijelu hrvatskih štediša Ljubljanske banke, ovlastivši banke da taj iznos naplate od slovenskih banaka. Slovenija je 2013. ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora uvjetovala obustavom tih postupaka, zbog čega su tadašnje vlade potpisale memorandum iz Mokrica. No taj se akt ne provodi, dok su odluke hrvatskih sudova obvezujuće i za Sloveniju. Zato ne treba čuditi slovensko ustrajavanje na tužbi protiv Hrvatske.


Poznato je kako Slovenija već godinama uvjerava kako su potraživanja Ljubljanske banke u Hrvatskoj veća od njezinih dugova. Ljubljanska banka, nekoć najveća banka u bivšoj državi, dugovima hrvatskih tvrtki koji su raspadom bivše države ostali nenaplaćeni pripisivala je zatezne kamate, što je jako povećalo dug, dok su se dugovi banke prema štedišama vodili kao a vista štednja s niskim kamatama.




Ljubljanska banka pokrenula je devedesetih više od 80 postupaka za naplatu tih potraživanja, potražujući milijunske iznose, no u 25 godina Ljubljana je tako uspjela naplatiti od Hrvatske samo oko 700 tisuća eura. U Ljubljani su uvjereni kako je hrvatska izvršna vlast neposredno umiješala u djelovanje pravosuđa, što je i temelj slovenske tužbe protiv Hrvatske pred ESLJP-om.


Linićeva intervencija


Ta je tužba puno temeljitija i sveobuhvatnija od tužbe iz 2007., a na njoj su dulje od godinu dana radili domaći i strani stručnjaci. Ona se zasniva na 20-tak od ukupno 80 sporova u kojima je u protekla dva i pol desetljeća Ljubljanska banka pokušavala naplatiti svoja potraživanja od hrvatskih tvrtki. U tim je sporovima, po mišljenju slovenske strane, hrvatska država sustavno onemogućavala poslovanje Ljubljanske banke u Hrvatskoj i naplatu njezinih potraživanja, namjerno izazivala odugovlačenje sudskih postupaka, političkim intervencijama (spominje se slučaj takve intervencije Slavka Linića) sprečavala provedbu sudskih ovrha za naplatu tražbina te omogućavala tužbe i postupke protiv Ljubljanske banke, dok je Ljubljansku banku onemogućavala da vodi sporove u kojima se pojavljivala kao tužitelj.


Da bi uspjela u ovoj tužbi protiv Hrvatske, Slovenija mora bez ikakve sumnje dokazati da je hrvatska država pritiskom na pravosuđe onemogućavala naplatu potraživanja Ljubljanske banke i da je time kršila Europsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljne vrijednosti europske pravne stečevine: vladavinu prava, pravo na pošteno suđenje i suđenje u razumnom roku, uključujući i jednakost pred zakonom, pravo na izvršavanje presuda i vlasnička prava.


Slovenija je nedavno okončala izvršenje presude ESLJP u predmetu Ališić, kojom je deviznim štedišama Ljubljanske banke u Hrvatskoj i BiH isplatila 385 milijuna eura. U predmetu što ga je 2016. Ljubljana pred istim sudom pokrenula protiv Hrvatske Slovenija od Hrvatske traži odštetu od 360 milijuna eura, što je samo 25 milijuna manje od iznosa što ga je Slovenija isplatila na ime stare devizne štednje.