Svjetski dan beskućnika

Apsurdi današnjice: Dajemo stotine kuna za poderane traperice, a od beskućnika na ulici okrećemo glavu

Edi Prodan

Foto: V. KARUZA

Foto: V. KARUZA

Ma koliko ćemo 10. listopada biti senzibilizirani i suosjećati s beskućnicima, spremni iz svojih lisnica izvaditi i ponešto kuna, dan će proći. A beskućnici ostati. Ne bi trebalo biti tako...



Prije otprilike dvije godine dobio sam traperice. Ne na dar o nekoj prigodi. Dobio sam ih zato što su mi trebale. Ni svijetle ni tamne. Ni široke ni uske. Taman po mjeri. Zapravo, ma koliko za tu marku nisam nikad čuo, dopale su mi se, »dobro su mi stajale«, kako se to već zna definirati. Prolazilo je vrijeme, česta pranja. Blijedjele su, pojavljivali su se na njima i prvi znakovi starenja. A onda sam, slučajno, saznao kako mi ih je ženski dio obitelji kupio u – supermarketu.


Cijena im je bila 73 kune. Mada baš i ne vodim računa o markama odjeće, nije da mi je bilo baš drago… Radim k’o konj, nosim doma plaću, a osim na »trećem poluvremenu« rujevičkih utakmica, malo na što uopće i trošim. A one meni – »lidlice«! Mada, kad sam se malo sabrao – bile su mi nekako baš drage. Dobro su mi i dalje stajale, činile su me mršavijim, a i materijal od kojeg su bile napravljene bio je jednak onima drugima iz mog ormara, vrlo »firmatim« za razliku od »lidlica«.


Rupa na koljenu


S obzirom da kombinacija novinarske profesije i strasti prema putovanjima često otvara i vrata država koje turisti rjeđe, ili vrlo rijetko posjećuju, našao sam se lani u Africi. Slabo nastanjena zemlja, ceste asfaltirane tek u rijetkim gradovima. I tamo mi se to dogodilo. Moje su »lidlice« popustile iznad koljena, procjep se poput ponora otvorio između dva bočna šava.




Ne, nije im bilo spasa jer nije to bilo kao kod onih koje se namjerno kidaju, koje se pokidane kupuju. Ne, moje su »lidlice« naprosto pukle bez šanse da kao takve budu moderne. Stavio sam ih u vrećicu te krenuo iz sobe prema uličnom kontejneru. Ispred hostela u kojem smo bili smješteni stajao je portir, čuvar, domaći čovjek. Zaustavio me, ispričao se rekavši kako mora provjeravati sadržaj da se na taj način ne bi u kontejner zapravo ubacilo eksplozivnu napravu. Vremena su, naime, od terorizma.


A onda je ugledao »lidlice«. Upitao me moram li ih baš baciti, smije li ih on uzeti… Gledao sam ga neko vrijeme, zbunjen… Da, naravno samo ih uzmite, ali znate, pukle su, istrošene su. Nasmijao se, odmahnuo rukom kao da mi kaže »pojma ti nemaš«, sredit ću ja njih, još će mnogo toga one dati.


Nikada dovoljno


Danas je svjetski dan beskućnika. Ljudi koji su iz raznih razloga ostali bez ičega. Bez »krova nad glavom«, bez novca, posla, egzistencije. Ljudi koje često zatječemo na nekim skrovitim mjestima gradova, skutrene na kartonima, starim kaučima, derutnim foteljama. Neki od njih traže poneku kunu, većina je ipak nekako ravnodušna. Kad dotakneš dno, barem u ovoj našoj civilizaciji kojoj je novac najvažnije mjerilo uspjeha, nestaje sram. Naprosto, kad jednom više ništa nemaš, nemaš ni što izgubiti.


U stalnoj međuigri zarađivanja i trošenja, u procesu koji složno vode banke, ali i državne institucije, sustav obrazovanja baš kao i općeniti kućni odgoj, nekako je uvriježeno da se mora raditi i zarađivati. Da bi se moglo živjeti. To je i u redu. Ali onda se na sve te bazne potrebe nastavlja industrija poticanja na potrošnju koja putem čitavog međusobno povezanog sustava od nas traži stalno povećanje izdataka. Nikad dovoljno »kvadrata«, »konja«, nikad dovoljno pari cipela, parfema koji dugo zadržavaju miris, nikad dovoljno dobrih i skupocjenih marki odjeće.


Dobri ljudi


Pa daj za djecu, za unuke, za grobno mjesto. Daj, daj, daj i – nikad dovoljno. Pa se kreditno prezadužujemo, kako oni oko nas ne bi pomislili da nemamo, da smo sirotinja. I onda, jednog lijepog dana – sve pukne. Nestane snage za borbu, za neprestano zgrtanje kako bi se, uglavnom besmisleno, trošilo. Pukne »film«, napravi se paralelno još i poneka psina koju dvolično zapadnjačko društvo sankcionira, i evo te na ulici.


Srećom, ima dobrih ljudi, ma ima i jednakih takvih institucija. Ima onih koji će bez pitanja o materijalnoj nadoknadi za svoj rad beskućnicima organizirati baš sve – prehranu, higijenu, smještaj. Pa i pokušaj resocijalizacije kako bi se, uz pomoć svog rada, vratili u redovan, »normalan« život. Pa će se tako danas, za sve one koji su senzibilizirani za ljude koji nas okružuju ma u kakvom se materijalnom statusu nalazili, organizirati obilježavanje dana beskućnika. No, koliko god ćemo 10. listopada biti senzibilizirani i suosjećati s beskućnicima, spremni iz svojih lisnica izvaditi i ponešto kuna, dan će proći. A beskućnici ostati.


Ne bi trebalo biti tako jer koliko god ostali bez vanjskih simbola današnje materijalističke civilizacije, jesti moraju svakodnevno. Bilo bi stoga uputno da se i sami uključimo na rad s beskućnicima, da naprosto u koordinaciji sa svim onim divnim ljudima koji o njima svakodnevno brinu, ponudimo i svoju pomoć. Jer ma kakva i kolika ona bila – dobrodošla je sigurno.


I još nešto. Želimo li uistinu utjecati na to da beskućnika bude manje, probajmo korigirati svoje navike. Probajmo utjecati na razmišljanje, i svoje i svoje djece, kako bezumna utrka za stjecanjem i gomilanjem, »kvadrata«, »konja« ili »firmate« garderobe, jako lako može, za sve nas, završiti – beskućništvom.


Nije to naime »bolest« koja pogađa samo određene nesretnike. Ne, takvi nesretnici jako lako možemo postati baš svi mi. Nećemo ih promovirati i reklamirati. Ali ako možete do traperica za stotinjak kuna, čemu dati pet ili više puta od tog iznosa? Sve do danas moderne i raširene pojave, zapravo do vrhunca apsurda, da se za popriličan novac kupuju – poderane traperice. Mada možda to i nije čudno – kakva civilizacija, takve nam i traperice.


PS Na riječkom Korzu danas od 9 do 11 povodom Dana beskućnika možete se upoznati s potrebama i problemima s kojima se susreću beskućnici i osobe odnosno udruge i institiucije koje se bave ovom problematikom.