Gotovinin odvjetnik

Analiza Luke Mišetića: Haški sud nije dokazao da je Tuđman odgovoran za zločine i etničko čišćenje u BiH

Denis Romac

Luka Mišetić, Foto: D. ROMAC

Luka Mišetić, Foto: D. ROMAC

Zabrinjavajuće je da tužitelj Brammertz objavljuje priopćenje u kojem se kao članovi udruženog zločinačkog pothvata (UZP) identificiraju pojedinci koji nisu bili stranke u ovom predmetu, koji se nisu imali priliku braniti se i koje drugi nisu mogli braniti, i koji ostaju nedužni pred haškim Tribunalom, navodi Mišetić



Ni žalbena ni prvostupanjska presuda šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne ne pružaju uvjerljive dokaze da su prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Janko Bobetko odgovorni za zločine počinjene u sklopu udruženog zločinačkog pothvata u BiH, zaključuje iskusni američko-hrvatski odvjetnik Luka Mišetić, koji je u Haagu obranio generala Antu Gotovinu.


U detaljnoj analizi žalbene presude na svom blogu, u kojoj odgovara na pitanje je li haški Tribunal utvrdio odgovornost Franju Tuđmana za etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini – i u kojoj se nije bavio pitanjem odgovornosti šestorice osuđenih – Mišetić daje nedvosmislen odgovor: nije.


Polazeći od priopćenja haškog tužiteljstva povodom osuđujuće presude šestorici, u kojem se navodi da je žalbeno vijeće potvrdilo zaključke prvostupanjskog vijeća da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i da su doprinijeli ostvarivanju tog cilja, Mišetić objašnjava zašto je takav zaključak pogrešan, tvrdeći da oba sudska vijeća nisu pronašli nikakve dokaze koji bi podržali takav zaključak.




Dok je tužiteljstvo u predmetu Gotovina tezu o Tuđmanovoj kriminalnoj namjeri da etnički očisti Srbe u Oluji dokazivalo dvosmislenim Tuđmanovim izjavama zabilježenim na poznatom Brijunskom transkriptu, u predmetu Herceg-Bosna, navodi Mišetić, takve Tuđmanove izjave, iz kojih bi se mogao izvući zaključak o namjeri da se etnički očisti bosanske muslimane, ne postoje.


»Zabrinjavajuće je da tužitelj Brammertz objavljuje priopćenje u kojem se kao članovi udruženog zločinačkog pothvata (UZP) identificiraju pojedinci koji nisu bili stranke u ovom predmetu, koji se nisu imali priliku braniti se i koje drugi nisu mogli braniti, i koji ostaju nedužni pred haškim Tribunalom«, navodi Mišetić.


Ponovno podsjetivši na nevjerojatan paradoks prema kojem haški Tribunal zatvara svoja vrata sa zaključkom da je vodstvo Hrvatske bilo uključeno u zločine u BiH, dok vodstvo Srbije nije, Mišetić plastično objašnjava kako su tužiteljstvo i Tribunal u ovom slučaju napravili propuste u dokazivanju sudjelovanja u UZP-u, podsjetivši koji sve preduvjeti moraju biti ispunjeni kod utvrđivanja sudjelovanja u UZP-u.


Uz preduvjet da u taj pothvat mora biti uključeno više osoba koje surađuju u ostvarenju zločinačkog cilja, mora postojati i zločinačka namjera (mens rea) i zajednički zločinački cilj, kao i suradnja svakog uključenog u pothvat u provedbi zločinačkog cilja. To podrazumijeva ili počinjenje kaznenog djela koje čini dio zajedničkog cilja ili, alternativno, pružanje pomoći u pri izvršenju zločina koje čine dio zajedničkog cilja. Doprinos optuženika, ako nije neophodan ili bitan, mora biti barem značajan. Preslikano na ovaj slučaj to znači da je tužiteljstvo, da bi moglo Tuđmana, Šuška i Bobetka smatrati članovima UZP-a u ovom predmetu, moralo dokazati da su oni povezani u namjeri da etnički očiste bosanske muslimane ili su drugima pomagali u tom zločinu.

Mišetić pritom navodi da žalbeno vijeće u presudi šestorici u postojeći koncept UZP-a unosi novi element – tzv. konačni cilj UZP-a – koji se ne spominje u nijednom drugom predmetu. Taj »konačni cilj UZP-a« u ovom je slučaju Tuđmanov cilj da podijeli Bosnu, a koji se smatra zločinačkim ciljem koji opravdava njegovo uključenje u UZP, iako podjela BiH, podsjeća Mišetić, sama po sebi nije zločin po Statutu haškog Tribunala.


Taj bi zločinački cilj eventualno predstavljalo etničko čišćenje prilikom realizacije »konačnog cilja«, odnosno podjele BiH, no obje presude, i prvostupanjska i žalbena, podsjeća Mišetić, jako puno prostora posvećuju dokazivanju da je Tuđman želio podijeliti BiH, a jako malo da je taj cilj provodio etničkim čišćenjem muslimanskog stanovništva.


Tužiteljstvo je, po njegovom mišljenju, moralo napraviti puno više od samog dokazivanja da je Tuđman želio podijeliti Bosnu: moralo je dokazati izvan razumne sumnje da je Tuđman to želio ostvariti etničkim čišćenjem, premda ni prvostupanjska ni žalbena presuda ne pružaju nijedan dokaz da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili zločinački cilj da etnički očiste bošnjačko stanovništvo. Ono što je potrebno za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti kao sudionika UZP-a je dokazati da je Tuđman imao namjeru postići svoje političke ciljeve – pripojenje dijela Bosne – kroz etničko čišćenje.


Čak i da je Tuđman imao navodni cilj pripojenja Herceg-Bosne, ne mora nužno slijediti da je to mogao postići samo etničkim čišćenjem, zaključuje Mišetić i dodaje kako ključni dokazi izneseni u postupku ne potvrđuju zaključak da je Tuđman dijelio politički cilj koji bi kao svoju posljedicu uključivao etničko čišćenje.


Štoviše, prvostupanjsko vijeće utvrdilo je da su čelnici HVO-a nakon Vance-Owenovog plana namjeravali počiniti etničko čišćenje kako bi eliminirali otpor unutar triju »hrvatskih provincija«, ali bez izričitog navoda da su hrvatski čelnici dijelili tu namjeru. Ne postoje dokazi koji sugeriraju da su hrvatski dužnosnici namjeravali etnički očistiti bosanske muslimane, a bez dokaza o etničkom čišćenju kao njihovom zločinačkom cilju, predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko, uvjeren je Mišetić, bili bi oslobođeni optužbi da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.


Nije dovoljno da namjeravate počiniti zločin, jer morate pritom i nešto učiniti da biste počinili zločin ili pomagati drugima u tome, podsjeća Mišetić u svojoj analizi, a na pitanje što su Tuđman, Šušak i Bobetko učinili kako bi pomogli navodni cilj etničkog čišćenja bosanskih muslimana, Mišetić odgovara da haško sudsko vijeće o tome nije donijelo nikakve zaključke – o čemu je Mišetić u Novom listu govorio odmah nakon presude – a bez njih ovi hrvatski dužnosnici ne mogu biti odgovorni ni za sudjelovanje u UZP-u.


Ni tvrdnja tužiteljstva da su hrvatski dužnosnici pomagali u provođenju etničkog čišćenja, između ostalog, naoružavajući HVO, ne opravdava zaključak o sudjelovanju u UZP-u, s obzirom na to da su dva suca koja su bila u Žalbenom vijeću u predmetu Herceg-Bosna u predmetu protiv Momčila Perišića poništili osuđujuću presudu baš zbog toga što samo slanje oružja, bez konkretnog dokaza o namjeri počinjenja kaznenog djela, nije dovoljno za utvrđivanje kaznene odgovornosti.


Stoga Mišetić podsjeća na odluku žalbenog vijeća iz srpnja 2016., kojom se odbija zahtjev Hrvatske za uključivanjem u postupak u svojstvu prijatelja suda, a u kojoj se navodi da prvostupanjsko vijeće nije iznijelo nalaze o sudjelovanju Tuđmana, Šušaka i Bobetka u UZP-u, niti ih našlo odgovornim za bilo kakav zločin.


Iako smatra da je žalbeno vijeće trebalo razriješiti ovo pitanje – pitanje sudjelovanja Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u – Mišetić sa žaljenjem konstatira da je žalbeno vijeće, smatrajući da je to pitanje irelevantno za žalbe šestorice optuženika, odlučilo da to pitanje ne treba rješavati. Žalbeno vijeće, smatra Mišetić, izabralo je najgoru opciju, jer je odbilo preispitati to pitanje, čime je ostala tvrdnja da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a, iako za to ne postoje eksplicitni nalazi.


Ta je odluka još više uznemirujuća s obzirom na činjenicu da haški Tribunal nije utvrdio odgovornost srpskih dužnosnika u zločinima bosanskih Srba. »Što su to Tuđman, Šušak i Bobetko činili u Bosni, a Slobodan Milošević nije?«, pita se Mišetić u svojoj analizi, otvarajući pitanje dvostrukih standarda haškog Tribunala.