Aleksandar Štulhofer: Dolaskom Judith Reisman svi smo izgubili

Njezinim dolaskom ništa nismo dobili u raspravi o zdravstvenom odgoju, a pogotovo ne o 4. modulu koji je najsporniji, nego smo se vratili u pedesete godine u Americi, o kojima ona govori iz pozicije osobe koja svuda oko sebe vidi seksualne monstrume

Netko je na Facebooku komentirao kako je sve teže razlučiti što je prava vijest, a što jedna od mnogih satiričnih interpretacija političkih i društvenih događaja u Hrvatskoj; u stvarnost je ucijepljena zbunjujuće velika doza »montipajtonizma«. Osobito to vrijedi za javnu raspravu o zdravstvenom odgoju, koja se poput vatrene stihije razgorila ovotjednim dolaskom kontroverzne, konzervativne znanstvenice Judith Reisman u Hrvatsku.

  Nakon njezina gostovanja u Saboru, bilo je relativno jednostavno pogoditi da je najavljeno predavanje Ave Karabatić u parlamentu, na temu »Pola sata ili trideset minuta – strukturne promjene i budućnost hrvatskog jezika«, satirična izmišljotina (na koji je u trenutku dok ovo pišem pet tisuća duhovitih fejzbukaša najavilo dolazak, a velik je interes i za predavanje Simone Gotovac o arbitražnom sporazumu Hrvatske i Slovenije, kao i za onaj »50 nijansi crne« što će ga održati Mirela Holy). Za vijest, pak, o tome da je Judith Reisman dodijeljena medalja za promicanje tolerancije, bilo je nešto teže procijeniti je li proizvod podivljale mašte ili gola istina. Na zaprepaštenje mnogih, pokazalo se da je istina.

  Sociolog Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i jedan od autora Kurikuluma zdravstvenog odgoja u školama, našao se ovog tjedna usred stihije: monološki karakter gostovanja Judith Reisman, sedamdesetsedmogodišnje komunikologinje i utemeljiteljice pokreta protiv seksualne revolucije, razbijen je debatom koja je, nakon što je zbog neviđene posjećenosti propala na Filozofskom fakultetu, organizirana u hotelu Westin, uz ograničen broj sudionika.

  Štulhofer, s kojim smo razgovarali netom prije tog sučeljavanja, pokušao je očistiti istinu o zdravstvenom odgoju od montipajtonizma koji ga je posljednjih tjedana zagušio – objasnio je zašto Reisman nije znanstvenica nego indoktrinirana križarka u borbi protiv seksualne znanosti suvremenog svijeta, sputana vlastitom teorijom zavjere koja nije primjenjiva na hrvatsku situaciju. Odgovorio je i na prozivke Hrvatskog helsinškog odbora o »kampanji za zabranu govora američkoj pulicistkinji Judith Reisman«, proglašavajući je udarom na demokraciju i slobodu govora.

Teorija zavjere

Judith Reisman je na poziv HDZ-a u četvrtak održala predavanje u Saboru. Je li njezin dolazak tamo opravdan?  – U Saboru bi, mislim, uvijek trebalo biti mjesta za eksperte koji svojim znanjem mogu pomoći u donošenju društvenih politika. Za one čije se preporuke temelje na istraživanjima, a ne ideološkim ili moralističkim procjenama svijeta, povijesti i budućnosti. Nažalost, gospođa Reisman nije znanstvenica nego aktivistkinja. Na temelju njezinih tekstova koje sam ovih dana čitao – a pročitao sam, vjerujte, jako puno toga, pripremajući se za naše sučeljavanje – riječ je o teoriji globalne zavjere, koja nije samo nešto protivno činjenicama i neodgovorno, već i opasno jer nas nastoji uvjeriti da ne treba ništa poduzimati na zaštiti zdravlja mladih. Vrlo očigledna komponenta tog propovijedanja teorije zavjere je i njezino inzistiranje na tobožnjoj činjenici da broj zlostavljane djece stalno raste. Ako pogledate američke statistike, one pokazuju da je u razdoblju između 1992. i 2000. godine za više od 40 posto smanjen broj slučajeva zlostavljanja djece, i to vjerojatno zbog toga što SAD ima jedan od najrigoroznijih sustava kažnjavanja zlostavljača djece na svijetu. To je sjajna vijest. Umjesto da razmišljamo o tome kao pozitivnom modelu brige za djecu, nama se i plasira urota o sveprisutnom zlu koje će kroz seksualnu edukaciju stvoriti, kao što Reisman piše, »male seksualne devijante«. Ako ništa drugo, to zbunjuje ljude, osobito roditelje i odmaže racionalnoj prevenciji i rješavanju problema. Zbog toga je loša praksa pozivati u Sabor nekoga tko nije znanstvenik, tko nije dovoljno upoznat ni s materijom o kojem govori, ni sa sredinom u koju dolazi. S druge strane, mi imamo sjajnu Polikliniku za zaštitu djece koja godinama radi sa zlostavljanom djecom. Ako postoji želja da se doista napravi nešto za sprječavanje nasilja nad djecom, onda u Sabor treba pozvati upravo te ljude, stručnjake, i pitati ih što im treba. Vjerojatno bismo došli do saznanja da nam treba mreža takvih institucija po Hrvatskoj i da je krajnje problematično što je jedini takav stručni, psihološki i psihijatrijski tretman djece zasad dostupan samo u Zagrebu. To bi bio poziv koji bih nedvosmisleno pozdravio. 

Mnogi su se zagovaratelji uprli da natjeraju Crkvu da »prizna« homoseksualnost, da ovjeri istospolnu ljubav, masturbaciju, pornografiju. Nije li iluzorno očekivati to, da će ta konzervativna institucija odustati od principa na kojima je i utemeljena?   – Mislim da se du u zadnjih deset godina promijenili politika i postupanja Crkve vezano uz afere s pedofilijom i mislim da će se tome nastaviti posvećivati veća pažnja nego ranije, jer su brojne afere zadale velik udarac ugledu, ali i financijama Crkve. Što se tiče ljudske seksualnosti, Crkva se ne čini spremnom promijeniti svoju temeljnu doktrinu, mislim da bi to bilo iluzorno očekivati. Posebnost je Crkve da svoje principe u pravilu ne osuvremenjuje, jer ih drži božanskim, odnosno bezvremenim. Što se tiče vjernika i zdravstvenog odgoja, čini se da većina nije protiv, premda su oni koji jesu protiv vrlo glasni. Nedavno istraživanje, solidno napravljeno, pokazalo je da nešto više od polovice građana podržava ovaj cjeloviti model edukacije, a nešto više od trećine mu se protivi.

  Je li Judith Reisman znanstvenica?  – Ne prema mojem razumijevanju znanosti. Postoje četiri kriterija po kojima se procjenjuju znanstvenici: objavljivanje u znanstvenim časopisima gdje vas recenziraju kolege znanstvenici. Ona nema takvih recenzija. Drugo, ako objavljujete knjige, treba vidjeti tko ih objavljuje. Njene knjige ne objavljuju izdavači znanstvene literature nego nakladnici specijalizirani za religioznu i političku literaturu. Treće, kriterij je institucija na kojoj znanstvenik predaje. Nakon dugo vremena, ona predaje jedan predmet na katoličkom Liberty University. To je čak i za američke prilike jedna vrlo neobična institucija, čiji je osnivač kontroverzan propovjednik Jerry Falwell, koji je nakon rušenja njujorških »blizanaca«, 11. rujna 2001. godine, izjavio da odgovornost za napad snose i ateisti, aborcionisti, feministkinje i homoseksualci. Na tamošnjem Odsjeku za biologiju uz evoluciju predaju i kreacionizam, valjda da studenti mogu izabrati kojoj teoriji postanka više vjeruju. Četvrto, znanstvenici ne promoviraju teorije urote. To, naprosto, nije njihov način razmišljanja, niti govora.   Što iščitavate iz dosadašnjih reakcija na njezina predavanja? Ona se požalila da nigdje nije naišla na toliko agresivnih ljudi kao u Hrvatskoj, a s njezinom se ocjenom slaže, između ostalih, i HHO, ali i gradonačelnik Zagreba koji ju je nagradio medaljom za toleranciju.  – Prošle sam godine bio na sveučilištu u Indiani, i tamo je kao gost studentskog udruženja bio pozvan jedan kontroverzni propovjednik, također publicist kao i gospođa Reisman, čovjek kojega smatraju homofobnim i koji ne priznaje evoluciju. Stvorila se takva situacija prema kojoj je ono što se nekidan dogodilo na Fakultetu političkih znanosti bio običan, malo žešći pokušaj dijaloga. Na tom predavanju u Americi morala je intervenirati sveučilišna policija. Dakle, reakcije na teze gospođe Reisman u Hrvatskoj nisu bile ekstremne, to nije nikakva ekspresija balkanskog mentaliteta ni nepristojnosti hrvatskih studenata; ne zastupam svađu kao akademsku vrijednost, no mogu razumjeti revolt mladih ljudi kada u akademskoj sredini netko zauzme poziciju autoriteta govoreći o stvarima koje nemaju baš veze sa znanošću. Time ne želim reći da je demokratski dijalog oko pitanja vezanih uz Zdravstveni odgoj neostvariv, no ovo sigurno nije način. Nažalost, u društvu je stvorena takva polarizacija da je dolazak gospođe Reisman dodatno podigao tenzije i emocije. Njezinim smo dolaskom, bojim se, svi izgubili – uključujući i gradonačelnika. Ona ne govori ništa o našem problemu, o našoj situaciji. U Saboru, upitana da ocijeni naš program i kaže što u njemu smatra problematičnim, rekla je da ga ne poznaje dobro pa da na to pitanje ne može odgovoriti, ali je navodno čula da se u njemu spominje »plastični rod«, što je potpuna besmislica. Jučer je govorila o tome kako se naš kurikulum temelji na Kinseyevim istraživanjima, što nije samo besmislica, već prvenstveno strateški plasirana laž. Naš se program, jasno i glasno, temelji na smjernicama europskog ureda Svjetske zdravstvene organizacije. Njezinim dolaskom ništa nismo dobili u raspravi o zdravstvenom odgoju, a pogotovo ne o četvrtom modulu koji je najsporniji – apsolutno ništa – nego smo se vratili u pedesete godine u Americi, o kojima ona govori iz pozicije osobe koja svuda oko sebe vidi seksualne monstrume. To nije dobro iz perspektive roditelja. Umjesto da se brinu oko stvarnih problema, oni sad počinju brinuti o fantaziji u kojoj je svijet jedno carstvo zla, mjesto u kojem se nikome ne može vjerovati, čak ni znanstvenicima, jer su i oni dio sveopće zavjere protiv djece.    

Neopravdan strah

Može li se gostovanje Judith Reisman u Hrvatskoj tumačiti kao prilog demokraciji, kao uvođenje druge strane i otvaranje stvarnog razgovora sučeljenih strana, kako smatraju u HHO-u?  – Dosadašnja priopćenja HHO-a mi se čini problematičnima. Ono prvo, zbog nepoznavanja nedavne odluke Europskog suda za ljudska prava, kojom je odbačena tužba pet njemačkih religioznih obitelji koje su se bunile protiv tamošnjeg obaveznog seksualnog odgoja. Sud je procijenio da roditelji, bez obzira na svoje vjersko opredjeljenje, nemaju pravo onemogućiti svojoj djeci pristup informacijama. HHO je to morao uzeti u obzir kada govori o narušenim pravima roditelja. Drugo priopćenje je i sadržajem i tonom neprimjereno, barem za mene. Je li gostovanje gospođe Reisman prilog demokratskom dijalogu? Ovisi o tome kako gledamo. Meni se čini da sučeljavanja na fakultetu ne smiju biti rezervirana samo za znanstvenike, kao što nisu ni u svijetu. Studenti moraju biti izloženi različitim idejama, pa čak i ako su one anti-znanstvene. Ono što je važno pritom, da bi postigli edukacijsku svrhu, da bi promovirali demokratski senzibilitet, jest da imamo debatu. Argumentima odgovarati na argumente. Veći dio posjeta gospođe Reisman nije bio takvog tipa, bio je jedna vrsta cirkusa, pokušaj da se ljudi mobiliziraju oko nečega o čemu ona nije argumentirano govorila, niti joj je to bio cilj. Bojim se da će jedini učinak njezina posjeta biti zgražanje nad onim što se jest – ili nije – dogodilo u Americi pedesetih godina. To ni u kom slučaju nije relevantno za Hrvatsku danas.

O buri koju je izazvao plakat za predstavu »Fine mrtve djevojke«, HHO u istom priopćenju u kojemu se očitovao o napadima na Reisman, veli da je posrijedi slučaj samodopadnog monopolizma u javnom životu. Vaše mišljenje?   – Prije šest mjeseci taj plakat ne bi izazvao nikakvu gužvu niti bi ikoga uvrijedio. Ali sad, kad je nastala takva polarizacija, sve se čita kao napad – najčešće na religijske osjećaje građana. U takvoj situaciji, čini mi se, ništa se pametno ne može napraviti. Svi su preosjetljivi, dominiraju emocije, a mogućnost razmišljanja, razgovora, racionalnog dogovaranja je blizu nule. Nasušno je potrebna diplomacija na najvišoj razini kako bi se smirile tenzije.

  Što kažete na napore Crkve da promovira svoje stavove o seksualnom odgoju? Biste li ih, kao neki, bili skloni okarakterizirati kao »crkveni udar na državu«?  – Ne bavim se sociologijom religije, pa ne znam koji su mogući interesi iza velikog učešća vrha Katoličke crkve u cijelome ovom slučaju. Ovo je prvi put da su se tako iznimno angažirali, što ne mogu tumačiti drugačije do li kao borbu za određeno viđenje svijeta. Ono što vidim, vezano je uz trenutnu borbu Vatikana protiv sekularizma kao, barem trenutno, neprijatelja broj jedan katoličke doktrine. Čini mi se da čak i ako tako shvatimo ovu situaciju – kao sukob između sekularnog viđenja svijeta i jednog straha da bi to na neki način moglo ugroziti tradiciju ili poziciju katoličke tradicije u Hrvatskoj – da je taj strah potpuno neopravdan. Ako u osnovnim školama godišnje imamo pedeset sati vjeronauka i tri sata u kojima će se nešto govoriti vezano uz spolnost, uz odnose muškaraca i žena – kako to može bilo što ugroziti? Da ne govorim o tome da u programu ništa ne namećemo nego nudimo informacije, nudimo mogućnosti. Što je uopće sekularni fundamentalizam? To što mladima želite u školi ponuditi činjenice o ljudskoj spolnosti? Da masturbacija nije štetna po zdravlje? O čemu je zapravo riječ u tom otporu seksualnoj edukaciji – o religijskim dogmama ili o zdravlju djece i mladih?    

Zbunjeni roditelji

Čime objašnjavate toliki, nezapamćen interes za ovu raspravu? Mislite li i vi, kao don Stojić koji je prošlog tjedna gostovao u emisiji »Nedjeljom u 2«, da je pitanje seksualnog odgoja važnije od gospodarstva?  – Rekao bih da su mnogi roditelji zbunjeni, a neki i prestrašeni. To vrijedi i za mnoge učitelje i nastavnike. Ako se sjetite onog prvog letka, onog koji je dijeljen po Konzumovim prodavaonicima, i mene bi stvari koje su tamo navedene uznemirile. U nekoliko navrata smo svi koji radimo na programu zdravstvenog odgoja pokušali objasniti da to nije tako. Kurikulum je, osim toga, dostupan. No čini se da je ponekad lakše vjerovati svemu i svačemu nego stvarno nešto pročitati i donijeti vlastito mišljenje. To je vjerojatno jedna od stvari koja je vezana uz razinu, ali i kvalitetu obrazovanja u ovoj zemlji. I nisam veliki optimist, ne mislim da će se ova situacija smiriti u skorijoj budućnosti. Mislim da postoji polarizacija koja s gostovanjem gospođe Reisman doživljava svoj drugi vrhunac i da će oni koji donose političke odluke morati razmisliti o tome što treba napraviti – a u tome će, vrlo vjerojatno, biti potrebno obaviti razgovor s Crkvom. Bez toga ćemo imati tinjajuću polarizaciju koja će svako malo buknuti, intenzivirati se. U situaciji ovakve ekonomske krize, usred koje ljudi ostaju bez posla i socijalno su i egzistencijalno ugroženi, vrlo je lako zapaliti vatru s jednim ovakvim pitanjem koje uključuje puno emocija i gdje ljudi imaju osjećaj da brane živote svoje djece. S time nije za igrati se. Politika bi morala barem pokušati riješiti, ili smiriti, ovu situaciju.    

Utjecaj pornografije

Govoreći o tezama Judith Reisman – čemu se protivite, što je u njezinim stavovima neprihvatljivo, na što ste u sučeljavanju htjeli staviti naglasak?  – Ima niz stvari u njezom repertoaru teza s kojima se ne slažem, od toga kako se prikazuje uloga Kinseya u zlostavljanju djece do onoga kako se doživljava pornografija. Ali nije to najbitnije. Ono što je zapravo važno je pitanje zdravstvenog odgoja, seksualne edukacije. Ona o tome ima vrlo specifične ideje, koje se baziraju na apstinenciji. Seksa nema do braka, to je osnovna poruka koja se želi poslati mladim ljudima, usprkos tome što je to nerealistično. Takav stav nije samo neodgovoran, jer istraživanja jasno pokazuju kako apstinencijski programi ne uspijevaju smanjiti seksualne rizike, već može imati negativne posljedice. Moj je zadatak pokazati što znanost kaže o apstinencijskim programima, kao i što kaže o programima takozvanog cjelovitog spolnog odgoja što ga mi zastupamo ovim kurikulumom. I tu svjetska znanost ima potpuno jasno mišljenje koje je bazirano na barem 15 godina istraživanja jednog i drugog tipa edukacije. Drugo, želim ukazati na to da postoji fundamentalno poznavanje činjenice da je cjelovita edukacija europska inovacija, koja dolazi iz švedske i nizozemske tradicije, negdje još od početka dvadesetog stoljeća. Apstinencijska edukacija, s druge strane, zapravo je američki produkt iz sedamdesetih i početka osamdesetih godina. Ona, dakle, dolazi iz svijeta koji je kulturološki različit od Europe, koji je obilježen specifičnom, enormnom šizoidnošću – s jedne je strane hiperseksualizacija medijskih poruka, a s druge enormna moralizacija i puritanizam. Takva je šizoidnost strana Europi, koja je kulturološki drugačija.    Osim masturbacije, tema na kojoj najviše zapinju roditelji tinejdžera je pornografija. Što biste savjetovali roditeljima tinejdžera, kako da se postave prema pornografiji?  – Ono što roditelji koji nisu pročitali kurikulum trebaju znati jest da će se učenici kroz nastavu zdravstvenog odgoja, od kraja osnovne do srednje škole, poticati da ne ulaze prerano u seksualne odnose. Postoji niz rizika vezanih za to, a preduvjet za izbjegavanje tih rizika je stjecanje vještina koje će im pomoći da ostanu svoji i ne čine ono što nije dobro za njih. Jedan dio odgovornog ponašanja znači, dakle, odgoditi seksualne odnose dok osoba zbilja ne bude za njih spremna, a kad se to dogodi, znati kako zaštititi sebe i partnera od neželjene trudnoće i spolno prenosivih infekcija. Podaci govore da je ta najmlađa populacija, u dobi između 18 i 25 godina, najviše izložena spolnim bolestima. Program uči djecu da traže odgovore na pitanja tko sam, što želim, kako se mogu suprotstaviti stvarima koje ne želim, a zbog kojih će me možda drugi smatrati konzervativnim… Mladi ljudi dolaze iz različitih okruženja, iz različitih sustava vrijednosti. Bitno je da mogu zadržati svoje vrijednosti, bile one religijske ili kakve druge, i zdravo živjeti s njima. No, za to su im potrebne i informacije, kao i komunikacijske vještine. Moraju poznavati rizike i ovladati vještinama izbjegavanja ili barem minimiziranja rizika, odnosno naučiti kako donositi zdrave odluke. To je jedini put koji i djeci i mladima omogućava da rastu sa samopouzdanjem, s osjećajem da su vrijedni. Taj je osjećaj izuzetno važan i za seksualni život, jer oni koji to nemaju, skloni su činiti stvari koje zapravo ne žele, skloni su rizicima, naprosto zato jer im se čini da nemaju što izgubiti, da ionako ne vrijede puno.

Među intrigantnije bilješke u vašoj biografiji spada istraživanje prostitucije u Jemenu, istraživanje o raširenosti HIV-a među intravenoznim ovisnicima u Jeruzalemu… Na čemu trenutno radite?   – Trenutno sudjelujem u velikom europskom istraživanju o korupciji, koje se bavi njezinim kulturološkim korijenima i društvenom percepcijom. Također, radim na instraživanju s kolegicama u Norveškoj i Portugalu u kojem se bavimo nedostatkom seksualne želje kod muškaraca. U tom projektu, poglavito me zanima uloga intimnosti, emocionalne povezanosti s partnericom, u seksualnoj motivaciji i zadovoljstvu. Takva istraživanja su rijetka u međunarodnoj literaturi. Znamo dosta toga o važnosti intime za žensku seksualnost, ali što se tiče muškaraca i dalje robujemo stereotipu da su za muškarca emocije sporedne.

  U dodiru s pornografijom koja preplavljuje internet, a u kojoj su žene u monstruoznoj većini slučajeva puki objekti, posebno su ranjive djevojčice – ne samo zbog realne mogućnosti da će ih njihovi partneri tretirati prema modelu »kopipejstanom« iz pornografije, nego i iz mogućnosti da će ga same internalizirati.  – Nema dvojbe, to je potencijalni rizik. Zbog sveprisutnosti pornografije ponovo raste interes znanstvene zajednice za sociološkim istraživanjima pornografije i mogućih rizika pornografije. Govoreći o odraslima, pornografija predstavlja rizik za određeni tip osobe, odnosno pojedince sa specifičnim psihološkim karakteristikama. Na djecu i mlade, pornografija djeluje drugačije nego na odrasle. Može izazvati niz negativnih reakcija, od zbunjenosti do stjecanja potpuno pogrešnih ideja o tome što je ljudska seksualnost. Također, pornografija nerijetko prikazuje i vrlo problematičan odnos prema ženama i ženskoj seksualnosti. Ali ako zažmirimo, ako se pretvaramo da pornografija ne postoji, nećemo riješiti problem, zato jer djeca i mladi, u svijetu saturiranom seksom, dolaze u doticaj s pornografijom. Što možemo napraviti? Zdravstveni odgoj po modelu cjelovite edukacije inzistira na potrebi medijskog opismenjavanja, učenju kritičnog odnosa prema medijima, uključujući i pornografiju, kako bi u njoj znali prepoznati problematične i nezdrave aspekte. Primjerice, u dobi u kojoj je to primjereno, možemo potaknuti raspravu među mladim ljudima kako bismo pomogli da pornografske fantazije razluče od stvarnosti. Većina mladih ljudi vrlo brzo razvije zdravu dozu kritičnosti, što budi optimizam. Ne smijemo ih potcijeniti.    

Samokritička refleksija

Rekli ste da je ovo socijalno osjetljivo doba plodno za svakojake manipulacije »odozgo«. Da se malo maknemo od pitanja seksualnosti – kao sociolog, možete li dijagnosticirati ključne probleme hrvatskog društva danas?  – Vidim nekoliko ključnih procesa koji se ne mogu ostvariti preko noći, procesa koji su potrebni ovom društvu. Na žalost, neki od njih još nisu ni započeli. Prvo, izrastanje generacije političara koji će opće dobro pretpostavljati rejtingu i opstanku na vlasti. To bi zahtijevalo jednu potpuno drugačiju regrutaciju političkih kadrova, ali i depolitizaciju gospodarske i profesionalne sfere, jer nadzorni odbori poduzeća ili vodeća mjesta u bolnicama ne smiju biti popunjeni kadrovima koje postavlja politika. Druga stvar je pitanje javnog mnijenja. Skoro svaki dan slušamo o korupcijskim aferama u svim sektorima, od sveučilišta do visoke politike, a čini mi se da nam još uvijek nedostaje samokritička refleksija: koliko mi sami svakodnevno sudjelujemo u korupciji, kad izbjegavamo norme, kad izbjegavamo plaćanje poreza, kad prolazimo kroz crveno i smatramo da nas nitko nema prava zaustaviti, kad gradimo ilegalno… Ta ideja da se može ilegalno provlačiti kroz sistem je, nažalost, prisutna desetljećima u Hrvatskoj. I kako onda spremno osuđujemo druge za ono što sami, u manjem omjeru, stalno činimo. Imamo neku moralnu kratkovidnost: vidimo tuđe grijehe, no svoje ne raspoznajemo. Gledajući prema naprijed, morat ćemo, zbog građanske i moralne ispravnosti, ali i budućnosti ove zemlje, revidirati svoju sklonost zaobilaženju pravila. Mislim da bi tu Crkva itekako mogla odigrati svoju ulogu, podsjetiti da je potrebno pogledati svoje grijehe prije nego što se počnemo baviti tuđima. I konačno, treći problem ovoga društva je nedovoljna kvaliteta obrazovanja. Mislim tu poglavito na visoko obrazovanje i znanost, koje bolje poznajem. Ovoj zemlji je potrebno više istinski obrazovanih stručnjaka, ljudi koji će imati kritički stav prema svijetu, koji neće prihvaćati stvari bez kritičkog razmišljanja o njima, ali koji će i dobro poznavati svoju struku i biti dovoljno samokritični da znaju kako nikada neće biti sveznajući. U tome smo deficitarni. Opiremo se činjenici da naša sveučilišta imaju niski rejting u svijetu, tvrdimo da su mjerenja izvrsnosti i kvalitete glupost ili da nisu relevantna za nas… No, to što precjenjujemo vlastite sposobnosti, neće pomoći. Sustav treba temeljito reformirati, jer je to doista pitanje budućnosti ovog društva. Ne samo gospodarskog rasta i društvenog razvoja, već i javnog mnijenja. Rast argumentirane kritičnosti i građanske svijesti, za razliku od dizanja buke i prijetnji nemirima na temelju dojmova i jedna povrsnog uvida u stanje stvari, bi i političare prisililo da drugačije razmišljaju o svojim potezima.    

Znanost ne ide uz politiku

Vidite li koje od ovih pozitivnih osobina u svojim studentima? Jesu li to ljudi koji imaju kapacitet i snagu za neke promjene nabolje?  – Godinama među svojim studentima susreće briljantne mlade ljude – ne samo u smislu inteligencije, već i društvenog angažmana i želje da pridonesu pozitivnim promjenama ovog društva.   Raste li taj angažman u posljednje vrijeme?  – Razdoblje nakon pada socijalizma i komunizma označeno je razvojem civilog društva, nečega što je ranije bilo politički suspektno. U tom smislu je jasniji i veći angažman dijela studenata. No, postoji velik problem: oni najbolji studenti često se nađu u situaciji da ovdje nemaju budućnost. U Hrvatskoj, od zapošljavanja do napredovanja, često ne vrijedi kriterij sposobnosti, izvrsnosti i postignuća, nego je presudno koga poznaješ i jesi li politički povezan. Za one loše ili prosječne, to je poruka o snalaženju u životu. Za one najbolje to je obeshrabrujuće i nešto što često rezultira odlaskom u inozemstvo ili pasivizacijom i ciničnim odnosom spram ideje da se išta u ovoj državi može promijeniti. To je ono što me jako brine: činjenica da ne koristimo svoje najbolje ljude, da im uskraćujemo priliku da nešto učine za ovo društvo. Ali, to je pitanje također povezano s korupcijom na svim razinama: svi smo načelno protiv »potezanja veza« preko rođaka i stričeva, ali zapravo, često podlegnemo tome kad je naše dijete u pitanju.   A vaš angažman? Jeste li bili na kojemu od prosvjeda koji su zaredali u posljednjih par godina, jeste li se priključili maršu solidarnosti za radnike propalih tvornica, studente, ugrožene manjine?  – Nisam politički angažiran. Za mene osobno, znanost i politika zaista ne idu zajedno. Na prosvjedima nisam bio jer su obilježeni potpuno nejasnom idejom o tome što se i kako želi promijeniti. Moj građanski angažman je primarno vezan uz moj javni rad, uz povremeno prisustvo u medijima, koje koristim da ljudima razjasnim stvari kojima se bavim. U savjetodavnom radu s parovima ili pojedincima koji imaju problema sa seksualnim zdravljem osjećam se puno korisnijim nego sudjelujući u prosvjedu.  