Postoje neke geste nabijene simbolikom, koje su u stanju obilježiti političku karijeru i tvoriti najveći dio političke ostavštine ljudi koje se bave tim, u Hrvatskoj neuobičajeno prezrenim poslom. Primjerice, klečanje Willyja Brandta, njemačkog kancelara u varšavskom getu, jedna je od njih. Na domaćem terenu, uporno puzanje zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića po zaleđenom spomeniku poginulim pripadnicima HVO-a u Brčkom, bolje će od bilo čega opisati fanatičnu upornost koja je u temelju političke karijere tog čovjeka. 

   U ovom trenutku, makar je još rano, nije nemoguće zamisliti kako bi prava slika predsjedničkog učinka Kolinde Grabar-Kitarović mogao biti njen tajni i nemušti posjet bivšem ustaškom logoru u Jasenovcu. 

Ispiranje crnog

No, kako Grabar-Kitarović konspirativnu akciju Jasenovac nije krenula kao obična građanka, već se kao predsjednica države pod okriljem noći iskrala iz Zagreba, jasno je da su poruke daleko šire i dublje od jednog upitnog pojedinačnog manevra. Predsjednica, naime, nije iznenadila vlastitu savjetnicu za holokaust dolaskom u goste s prvenstvenom namjerom da baš tad, te srijede, odnese cvijeće podno Kamenog cvijeta i nekoliko puta duboko uzdahne prisjećajući se stravičnih zločina koji su, uz sve ostalo, bacili i trajnu ljagu na samu ideju hrvatske državnosti. Ne, glavni razlog odlaska Grabar-Kitarović u Sisačko-moslavačku županiju u srijedu je bio taj da tamo ne mora ići u – nedjelju. Jer, u nedjelju će tamo biti službena komemoracija. Bit će Milanović. Preživjeli logoraši. Partizani. U nedjelju će se tamo poslati snažna politička poruka o tome da se Hrvatska najviše gadi zločina počinjenih u njeno ime. 

   Logično je da se predsjednica skanjuje javnog nastupa pred bivšim logorašima i partizanima. Jedan od prvih njenih poteza je bilo simboličko odricanje od naslijeđa njihovog ratnog vođe – Josipa Broza Tita, čiju je bistu, na čijem je zadržavanju inzistirao Franjo Tuđman, deložirala s Pantovčaka u Kumrovec. Nemoguće je, što bi i sama vrlo brzo spoznala da se usudila pojaviti u nedjelju u Jasenovcu, kirurški odvojiti ulogu Tita vođe NOB-a i Tita koji je bio autokratski lider poslijeratne komunističke Jugoslavije. Stvari nisu toliko crno-bijele ni u meksičkim sapunicama. Ono što je, međutim, itekako moguće, i što se upravo u Hrvatskoj događa – a što i sama svojim postupcima htjela-ne htjela podstiče je opasni povijesni revizionizam. 

   Ukratko, kao što smo već na ovom mjestu konstatirali prije nekoliko tjedana: nema Tita – ima ustaša. Makar bi Grabar-Kitarović toliko htjela da ih nema. Toliko da ih ni riječju nije spomenula u upisu u knjizi utisaka, svojoj jedinoj javno zabilježenoj rekaciji s od javnosti nevjerojatno pažljivo skrivenog posjeta Jasenovcu. Tamo su, veli, ordinirali tek neki koji su se »vezali uz nacističko-fašističku Osovinu«. Dakle, ne nacisti, ne fašisti, već oni koji su se uz takve – vezali. Rasni zakoni i istrebljenje provođeno na mjestu na koje je, eto, predsjednica otišla u većoj tajnosti nego Vladimir Nazor u partizane, bili su ne posljedica prirode tog režima, već, njegovog »vezivanja« uz one zločeste dečke. Ne bi Pavelić razvio industriju istrebljenja Srba, Židova i Roma, nego, eto, taj Hitler i Musolini… 

   Nedolazak na komemoraciju, stoga, ne treba promatrati tek kao puki nedostatak hrabrosti. Radi se, ako je suditi po političkim potezima i poruci koju je ostavila u Jasenovcu, o vrlo solidnom pokušaju omekšavanja osude ustaškog režima. Ukoliko se doista ostvare najave o tome da će Grabar-Kitarović doći na komemoraciju u Bleiburg, onda više oko takve užasne konstatacije neće biti ni trunke sumnje. 

  I dalje slika bez tona

No, dok se možemo samo nadati da će u predsjedničinom timu biti makar toliko političke mudrosti da odlaskom na komemoraciju koja se često zloupotrebljava za ustaški dernek neće dati dodatnog goriva povijesnom revizionizmu u Hrvata i crnog pečata vlastitoj političkoj ostavšitini, valja ukazati na još jednu krucijalnu informaciju o kojoj je njen tajni obilazak Jasenovca progovorio punom snagom. Predsjednica je u – akvariju. 

   Njena politička praksa može se, sudeći po prva dva i po mjeseca na dužnosti, svesti na onu ribe koja pliva dobro izolirana vodom i staklom od vanjskog svijeta. Vidiš je – i to u kontroliranim uvjetima, ali je ne čuješ, a svakako je ne možeš ništa priupitati. 

   Očita je nakana predsjedničinog PR-a da od Grabar-Kitarović stvore nedodirljivu ikonu hrvatskog državotvorstva, čemu ona itekako doprinosi korištenjem arhaičnih riječi, poput svog uzora na Pantovčaku (nije Josipović, a nije ni Mesić). U kolekciju je tako iz Jasenovca lansirala četvrti biser: bezpridržajnost, pa tako uz sadržajnicu, uspravnicu i dionike političkog života imamo već cijeli jedan mali (otužni) rječnik. 

   Međutim, već se sad sasvim pouzdano može procijeniti da će taktika akvarija doživjeti potpuni debakl. Naime, predsjednica, jednostavno, ne želi medijima odgovarati na bilo kakva pitanja. Njene izjave pažljivo su dozirane, uglavnom u formi priopćenja ukrašenih pomno odabranim slikama i – to je sve. Akcija Jasenovac, pritom, je samo egzemplar straha od javnosti. Da je slučajno ne bi netko nešto pitao, ili da se ne bi pojavila neka fotografija koja nije prošla pomni odabir na Pantovčaku, odlazak u Jasenovac ne samo da nije bio najavljen, nego je danima pomno skrivan od novinara koji su nanjušili da se neki vrag ipak priprema. 

   U trenutku dok državu trese kampanja za parlamentarne izbore, u kojoj je Grabar-Kitarović sve samo ne neutralna, čak i ovoliko zaključani Pantovčak će pobuđivati medijski interes. U onom trenutku kad se Vlada formira, »akvarij« će završiti u zakutku nebitnosti vlastite funkcije. Malo koga će tada zanimati što radi predsjednica Republike, koja, pritom, o tome što radi ne želi govoriti, sačuvaj Bože da ju netko nešto pritom i priupita. 

   Jedna je stvar, međutim, u toj akvarijskoj tišini ipak daleko, daleko bitnija od predvidivog potonuća predsjednice u poluanonimnost, čak možda i od skandala u Jasenovcu; a to je šutnja koja odjekuje daleko dalje od predsjedničke šume s jelenima i paunovima. Da se od stvarnosti na taj način isključio Zoran Milanović, ne bi bilo dana da ga se (s pravom) ne bi čerečilo po novinama, portalima, televizijskim dnevnicima i posebnim emisijama. Uostalom, na početku mandata je Hrvatsko novinarsko društvo umalo podiglo revoluciju jer premijer nije htio održavati redovne tiskovne konferencije. Idilu tišine s Pantovčaka, a koja isijava iz ranije spomenute nijeme slike iz Jasenovca, međutim, ne narušava gotovo ni najmanji glasić. 

   I to ne treba čuditi – u zemlji koja se tresla od srdžbe jer Marina Lovrić Merzel nije dovoljno brzo dala ostavku i koja danas krotko dnevnički zapisuje dnevne aktivnosti isto tako osumnjičenog Milana Bandića, ništa bolje nije bilo ni za očekivati.