Dok tvrtke kojima novac treba sve teže dolaze do kredita, država se lako zadužuje, banke omiljenom klijentu nude i više nego traži, uz sve niže kamate
Višak likvidnosti u hrvatskom bankarsku sustavu dosegao je 27,3 milijarde kuna, što je čak 4,5 milijarde kuna više nego početkom godine, te povijesni maksimum. Novca dakle ima, no ne može naći put do krajnjih korisnika, građana i poduzeća, pri čemu bi financijska injekcija posebno dobro došla gospodarstvu koje prolazi kroz fazu restrukturiranja. Radije nego da kreditiraju, banke gotovinu drže na računima i čekaju da se za zaduženje odluči njihov i dalje najdraži klijent – država. Tako je primjerice jučer, ususret dospijeću 800 milijuna kuna trezorskih zapisa, Ministarstvo financija na upis ponudilo 800 milijuna kuna trezoraca, da bi financijske institucije podastrle ponude čija je vrijednost dosegnula gotovo 2,5 milijardi kuna. Ministarstvo je potom prihvatilo upis 1,2 milijarde kuna trezorskih zapisa s rokom dospijeća od godinu dana, po prosječnoj kamatnoj stopi od svega 0,09 posto, što je za 0,01 postotnih bodova niže nego na prethodnoj aukciji, priopćeno je.
Mnogi misle da bi država trebala razviti modele, pogotovo jamstvene, odnosno kreirati svojevrsni most da se novac prebaci do tvrtki. Nešto slično je prije dvije godine predlagao i guverner Vujčić, no kasnije je kazao da sa strane države za to nije bilo pretjeranog interesa. S obzirom da guverner ide u reizbor, te da je sav komunikacijski kapacitet usmjeren na uvođenje eura, kao zajedničkog projekta Vlade i HNB-a, pitanje financiranja poduzeća više nitko ne stavlja na dnevni red.
Omiljeni klijent
Država se dakle lako zadužuje, banke joj nude i više nego traži, uz sve niže kamate, čemu valjda pridonosi i bolje stanje javnih financija. No, prije svega banke žele nekako angažirati ogromne viškove, pa kupca za jeftin novac nalaze u državi, dok gospodarstvo grca u dugovima, građani se razdužuju, a za očekivati je da će, uslijed nove regulative, tu doći i do dodatne kontrakcije kredita. Tako imamo paradoks da državi ide dobro, a građani i tvrtke, radi kojih javni servis valjda i postoji, ne dijele porast kredibiliteta. Krediti zapravo stagniraju, banke su se opekle na kreditiranju nekih donedavno »sigurnih« tvrtki, selekcija je još veća. S druge strane, očito imaju dosta kapitala, odnosno nema razloga da previše pušu kako im je poslovanje ugroženo regulativom, i slično.
Analitičar Damir Novotny kaže da se građani razdužuju, a tvrtke se dijele na one uspješne, većinom orijentirane na inozemno tržište, te one koje su u problemima ili prolaze kroz proces restrukturiranja, poput Uljanika ili Petrokemije, a koje kredite ne mogu dobiti. Dolazi tako do raslojavanja na uspješne i sve ostale, koji ne mogu povući novčanu likvidnost, jer je bankama očito bolje da im novac besposleno stoji na računu nego da ga bacaju onima koji ga neće vratiti.
Devize dolaze
– Domaća poduzeća nisu bankabilna, a nisu razvila ni alternativne oblike financiranja, mezanin financiranje, financiranje putem kapitala, ali primjerice bez ulaska u vlasničku strukturu onoga tko financira, već uz pravo veta na odluke društva. Kod nas se poduzeća tradicionalno zadužuju samo kod banaka, što je recimo bio i problem Agrokora, koji je povećavao kredite, bez razvijanja drugih oblika financiranja – kaže Novotny. Veli da je ovo paradoksalna i nerješiva situacija, jer uspješni povećavaju izvoz, devize dolaze, HNB potom intervenira da bi spriječio jačanje kune, čime se dodatno povećava količina kuna, a do onih koji ga stvarno trebaju – novac ne dolazi.
