ANDRIJA HEBRANG 'Današnji HDZ nije Tuđmanov. To više nije stranka zbog koje sam ušao u politiku' / Novi list
Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 29° 1
Sutra: 24° 27° 3
16. kolovoza 2018.
HDZ-ov veteran razočaran

ANDRIJA HEBRANG 'Današnji HDZ nije Tuđmanov. To više nije stranka zbog koje sam ušao u politiku'

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 12. veljača 2018. u 7:09 2018-02-12T07:09:00+01:00

Milanović je prema Srbiji nastupio tako da je doista branio hrvatske interese. No, njegova je vlada bila operativno nesposobna. Izrazitu neoperativnost zamjeram i Plenkovićevoj vladi

Veteran HDZ-a Andrija Hebrang je 2011. otišao iz Sabora, a već je šest godina izvan politike. U mirovini je, ali daleko od toga da je usporio životni tempo.– Supruga mi kaže da radim kao prije, s razlikom da sada više nemam godišnji odmor. Radim desetak sati dnevno na nekoliko razboja.

Profesor emeritus sam na Medicinskom fakultetu, a s obzirom da imam sedmero unučadi, morao sam opet ući u poduzetništvo i imam firmu koja surađuje s jednim južnokorejskim poduzećem. Dobro mi ide ta firma, ali poruka je za poduzetnike da mi je trebalo pet godina krvavog rada da ona počne donositi dobit.

Ali, niste se povukli iz javnog života i, pretpostavljam, politiku i dalje pozorno pratite.

– Moram jer politika je život. Skoro sve što je važno za život građana određuju političari. Zato nitko nema pravo reći da neće pratiti politiku.

U tom kontekstu, očekujete li s nestrpljenjem dolazak srpskog predsjednika Aleksandra Vučića?

– Ne, jer taj njegov posjet, imam dojam, nije dobro pripremljen. Unaprijed ću reći da sam iz politike otišao zato što sam izgubio izbore za predsjednika Republike i kasnije unutar HDZ-a, što znači da moji stavovi nisu prihvatljivi većini građana i članova stranke. Moji su, dakle, stavovi u manjini, ali ipak ih imam pravo iznositi. Mislim da su odnosi Srbije i Hrvatske bitni za budućnost naše države kao i ovog dijela Europe. Brojni su neriješeni problemi sa Srbijom, a ja kao nekadašnji veliki pobornik Europske unije uvijek se strogo držim rečenice iz rezolucije 1481. Vijeća Europe koja govori da pomirbe nema bez istine. Sa Srbijom pomirba nije moguća zbog gomile laži i zato mi je neshvatljiva izjava europskog povjerenika za proširenje Hahna da bi dobro bilo staviti moratorij od šest mjeseci na teme iz prošlosti Hrvatske i Srbije. Sad nas, eto, iz Bruxellesa uče da bi istinu trebalo zakopati makar na pola godine. Nisam za to.

Za što ste onda kad je riječ o Srbiji?

– Trebalo je pripremiti više tema i postaviti ih Vučiću kao uvjet za bolje odnose, a praktično se sve tiču istine. Nužno je da Srbija prizna vojnu agresiju na Hrvatsku, koja je neosporna, a iz toga bi trebala proizlaziti i formalna Vučićeva isprika. Svi se agresori moraju ispričati, tako je uvijek bilo. Nadalje, potrebno je progovoriti o zločinima nad Hrvatima u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. Mi više ne možemo tajiti da je u srpskoj agresiji ubijeno osam tisuća hrvatskih civila, od čega su natpolovična većina žrtava bile žene i djeca. U Srbiji je bilo 70 logora u kojima je bilo zatočeno 30 tisuća hrvatskih građana i o tome se mora objaviti istina. Svakako se treba i procijeniti ratnu štetu i tužbom je naplatiti od Srbije. Kako Srbija još drži pod okupacijom dio hrvatskog teritorija, Vukovarsku adu, to se mora riješiti. Status Hrvata u Srbiji ispod je razine bilo koje nacionalne manjine u Europi i mora ga se brzo poboljšati. Tu je i tema žrtava ustaškog logora Jasenovac, kojih broj Srbija falsificira i u izložbi u UN-u. Međunarodna komisije bi trebala konačno utvrditi što se zbivalo u Jasenovcu, a znamo da su i komunisti po završetku Drugog svjetskog rata tamo pokapali žrtve svojih zločina. Zločinac Broz zato nikad nije htio posjetiti to mjesto. Hrvatska se puno puta ispričala za zločine koje je počinila NDH, ali broj žrtava je iznimno važan. Zar doista zavrijeđujemo da nas se optužuje i ponižava u UN-u? Sve što sam naveo trebalo bi ući u dugoročan, precizan sporazom sa Srbijom, bez toga ne može biti dobrih odnosa naših država.

Foto Davor Kovačević

Unija nam nije dala podršku 

Spomenuli ste ratnu odšetu, o čemu priča i premijer Andrej Plenković. Zar je ne bi i neka od prethodnh vlasti zatražila od Srbije kad bi za to bilo pravnog uporišta?

– Do 1998. bilo je faktično ratno stanje i to realno nije moglo biti na dnevnom redu. Zatim je 2000. na vlast došla lijeva opcija, kojoj obrana nacionalnih interesa nije padala na pamet. Štoviše, radili su sve suprotno. Sjetite se samo Račanovog parafa na sporazum o podjeli Savudrijske vale. Desna domoljubna opcija vratila se na vlast 2004. i imali smo velike ambicije vezano za objavu kompletne istine kao podloge za odnose sa Srbijom. No, istovremeno smo započeli pregovori s EU, iz koje su nam rekli, a Ivo Sanader prihvatio, da ne otvaramo te teme dok ne postanemo članica, kad bi naša pozicija, kao dijela jedne snažne asocijacije, bila puno čvršća. Nažalost, Unija nam nije dala podršku za ova pitanja nakon što smo stekli članstvo. Dakle, uzdaj se u se i u svoje kljuse. Nacionalne interese moraš štiti sam, jer i drugi to čine. Premijer Plenković prvi je progovorio o ratnoj odšteti i na tome mu zaista od srca čestitam.

Jesu li se nekad radili izračuni ratne odštete koju bismo zatražili od Srbije?

– Bila je, sjećam se, jedna vladina komisija koja je izbacila tragikomičan podatak da je srpska agresija nanijela Hrvatskoj štetu između 40 i 60 milijarda dolara. Računali su samo izravnu štetu, ali neizravna je daleko veća. Ne smije se u obzir uzeti samo vrijednost objekata srušenih srpskim granatama. Što je s BDP-om koji osam godina, zbog rata, nije rastao nego padao? U ratu smo izgubili između sedam i devet godišnjih BDP-a. Do tog je podatka došla je jedna stručna, nevladina skupina koju je oformio Slobodan Praljak, čovjek koji je imao brojne interese. Moje je područje u skupini bilo izračun šteta u sektoru zdravstva, a, naravno, pratio sam i što su ostale kolege utvrdile u svojim resorima. Uglavnom, ukupna ratna šteta, izravna i neizravna, iznosi 250 milijarda dolara. To je logična cifra, pa samo smo, zato što osam godina, zbog srpskih tenkova, skoro da nije bilo turizma izgubili barem 40 milijarda dolara. Bez koliko smo tek investicija ostali jer strani poduzetnici nisu htjeli ulagati u ratnu Hrvatsku i danas smo po razvoju pri dnu EU?

Nema nikakve šanse da mi dobijemo od Srbije 250 milijarda dolara na ime ratne odštete. Prvo bismo morali dokazati da je Srbija uopće bila agresor u Hrvatskoj.

– Ne moramo to dokazivati. U sporazumu o normalizaciji odnosa sa Saveznom Republikom Jugoslavijom iz 1996. piše da će biti osnovana komisija za procjenu ratne štete. To je pravni temelj za zahtjev za naplatu ratne odštete, iako možda nije potpisan nego samo sastavljen. Sada je našim stručnjacima da, po međunarodnim kriterijima, utvrde iznos. Rekao sam do kojeg je došla naša skupina. S tim utvrđenim iznosom Hrvatska onda s tužbom ide na međunarodni sud, nije naša stvar ako se Srbije s tim ne bi složila. Stvari su tu potpuno jasne.

Foto Davor Kovačević

Vučić nam nije ravnopravan 

Iskreno, ne vjerujem da bi Vučić prihvatio poziv da dođe u Hrvatsku kad bi mislio ga tu očekuju razgovori o ratnoj odšteti.

– Pa, što? Tko je nama Vučić, sudionik agresije na Hrvatsku, da bismo brinuli o tome? Da mu se naklonimo i ne pitamo ga ništa o tome kako je poticao četničke zločine nad Hrvatima? Ne može Vučić nikako biti ravnopravan nama, on je agresor, mi smo žrtve.

Prihvatio je poziv predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

– Valjda je mislio da ga ne očekuju razgovori o ratnoj odšteti. Ali, premijer je rekao da će otvoriti i tu temu i nadam se da će tako biti. Ne možemo dopustiti da nekažnjeno prođe, primjerice, raketiranje i rušenje 14 hrvatskih bolnica, što spada među najteže ratne zločine. Usput, Državno odvjetništvo nije podiglo optužnicu niti protiv jednog srpskog zapovjednika koji je naredio raketiranje i granatiranje bolnica u Hrvatskoj, kao niti protiv čuvara u logorima u Srbiji, u kojima je najmlađa hrvatska žrtva imala šest mjeseci, a najstarija preko 90 godina.

I da je sve što govorite točno, veliko je pitanje kako bi otvaranje svega toga pridonijelo uspostavi dobrih odnosa između Srbije i Hrvatske.

– Bez istine, ponavljam, nema pomirbe. Osobno bih jako volio pomirbu sa Srbijom, ali Hrvatska mora inzistirati na istini umjesto da je i dalje mete pod tepih.

Kako, neovisno o pozivu Vučiču, ocjenjujete mandat predsjednice Republike?

– Predsjednica vodi suverenističku politiku zaštite nacionalnih interesa. Na tom je programu i pobijedila na izbore. Predsjedničin je problem misaona struktura hrvatskog biračkog tijela. Od jednog Ive Josipovića ona je dobila samo nekoliko desetaka tisuća glasova više. Razlika je bila vrlo tijesna, biračko tijelo nije do kraja prepoznalo političara koji nudi politiku zaštite nacionalnih interesa. Negdje je nešto poremećeno. Birači nisu objektivno informirani i zavedeni su, jer građani desne političke orijentacije nemaju niti jedan dnevni list i televiziju s nacionalnom koncesijom. Nema jakog medija koji prezentira i drukčiju perspektivu gledanja na svijet. Hrvatska će biti daleko od prave demokracije sve dok neće imati barem jedan desni list i barem jednu nacionalnu televiziju desne orijentacije.

Zašto si vi desničari niste napravili takve medije?

– Trenutačno o tome pišem knjigu, pa neću o tome previše pričati. Ali, korijeni toga sežu u pobjedu desne opcija na izborima 1990. nad unitarističkom, komunističkom opcijom. Trebala je uslijediti postizborna diferencijacija, kao u većini ostalih bivših socijalističkih državama, ali to se u Hrvatskoj nije dogodilo. Nije odlučeno tko od pripadnika propalog totalitarističkog režima može sudjelovati u novoj demokratskoj vlasti, a tko ne. Srbija i Crna Gora su nas napali i to je odgodilo lustraciju.

Tuđman želio pomirbu, a ne lustraciju 

Nije Tuđman bio za lustraciju, njegova je ideja bila ujedinjavanje pobornika i protivnika komunističkog režima.

– Istina, Tuđmanov je prvi korak bilo ujedinjavanje pristaša jugoslavenske diktature i novih demokratskih političara. Vjerovao je u tu pomirbu, jer je sam u sebi pomirio te dvije strane. Ali, bivši komunistički političari ušli su u pomirbu s figom u džepu i radili su protiv Tuđmana, organizirano i s puno vještine. Manolić i Mesić su, opstruirajući rad Sabora, pokušali državni udar protiv Tuđmana.

Foto Davor Kovačević

Danas bi se to zvalo političko preslagivanje.

– Je, ali 1994. je trećina Hrvatske bila okupirana. Ako u parlamentarnoj demokraciji u ratu netko pokuša državni udar, toga se kazneno progoni.

Mislite da su Manolić i Mesić trebali biti predmet kaznenog progona?

– Trebala je Hrvatska u tom trenutku pitati njih dvojicu koji su im motivi rušenja vlasti. Analizirao sam njihove motive i zaključio da je to bilo zaustavljanje priprema za oslobođenje zemlje, koje su započele 1994. Siguran sam da je to bilo u pitanju. Diktatorski političari, koji su Tuđmanu pristupili s figom u džepu, nadali su se da će se Jugoslavija očuvati makar kao konfederacija. Kad je to propalo, htjeli su barem blokirati oslobađanje Hrvatske, to je moje mišljenje. Rušenje Tuđmana su, doduše, objašnjavali borbom protiv njegove politike prema BiH, ali ranije se uopće nisu suprotstavljali toj politici. Odjednom su se toga sjetili.

Prva Sanaderova vlada bila je izvrsna 

Dok ste prema predsjednici blagonakloni, za Plenkovićevu vladu ste prije nekoliko mjeseci izjavili da je od nje gora bila samo Vlada Zorana Milanovića.

– Najbolje su hrvatske vlade bile od 1990 do 2000., u kojima su ipak prevladavali državotvorstvo i zaštita nacionalnih interesa. Prva Sanaderova vlada također je bila izvrsna, imali smo, recimo, stopu rasta BDP-a pet posto. Na kraju je Sanader optužen za više teških kaznenih djela, četiri godine je odležao u zatvoru, a još nema niti jednu pravomoćnu sudsku presudu. To baca određenu sjenu na pravosuđe i moje je mišljenje da su sve te istrage pokrenute samo s jednim razlogom, da se optuži HDZ, cijela naša stranka i nanese joj se šteta. Sanader je tu bio samo usputna žrtva. Milanović je na mene ostavio pozitivan dojam, jer je SDP napokon krenuo s politikom zaštite nacionalnih interesa. Milanović je prema Srbiji nastupio tako da je doista branio hrvatske interese. No, njegova je Vlada bila operativno nesposobna, u četiri godine nisu donijeli niti jednu krupnu odluku. Izrazitu neoperativnost zamjeram i Plenkovićevoj vladi. U prvoj su godini mandata trebali pokrenuti reforme svega što urušava hrvatsko gospodarstvo i srozava standard ljudi, ali nisu napravili ništa od toga. Nema reforme zdravstvenog i mirovinskog sustava, nema uklanjanja barijera za poduzetnike, ništa se nije promijenilo u odnosu politike i medija, koji, kako sam objasnio, dezinformiraju građane. Mediji moraju egzistirati isključivo na tržištu, a to bi onda, siguran sam, omogućilo i postojanje desnih medija. Kako ova Vlada nije pokrenula ništa od nabrojenog, ja sam zabrinut.

U mjesec dana je HDZ napustilo dvoje ljudi koje je stranci bilo od samog početka, Zdravko Gavran i Marija Peakić Mikuljan. Što vi iz toga iščitavate?

Mnogi ljudi bivšeg režima infiltrirani su u desnicu

Milijan Brkić neki je dan rekao da je lustracija u HDZ-u preduvjet lustracije Hrvatske.

– To je činjenica koju treba prihvatiti i operacionalizirati. Desnica je u svojim redovima imala puno ljudi infiltriranih iz bivšeg režima i oni su trajna prepreka i formiranju desno orijentiranih medija. To je tragedija hrvatske države.

Lustracija HDZ-a i Hrvatske je prošlo svršeno vrijeme.

– Ne, ne, njezino vrijeme tek dolazi. Danas treba napraviti lustraciju HDZ-a, ali i SDP-a i drugih stranaka. Moraju se postaviti uvjeti koje svatko treba zadovoljiti ako se želi kandidirati za neku državnu dužnost. Nisam za lustraciju kakvu su do 1990. provodili komunisti.

– Bio sam 20 godina u vodstvu HDZ-a, posljednjih šest to više nisam. Stoga o HDZ-u mogu govoriti na osnovu razdoblja u kojem sam bio u stranačkom vodstvu i današnjih rasprava s ljudima. HDZ-u se dogodila velika, velika transformacija. HDZ je bio utemeljen kao domoljubna organizacija s glavnim ciljem zaštite nacionalnih interesa, koja se dokazala osnivanjem i obranom države. Te dvije funkcije HDZ je savršeno odradio. Kasnije su stizale krize, ali je HDZ i u doba Sanadera okupljao ljude kojima je država bila ispred svega. Nažalost, ovaj sadašnji HDZ okreće se prema lijevo-liberalnim vjetrovima koji pušu zapadnom civilizacijom i državu potiskuju u drugi plan, a u prvom su međunarodne organizacije, transgranične suradnje i slične floskule. Pokazat će se da je to kratkog vijeka jer ne predstavlja rješenje, ali HDZ je, kažem, skrenuo u te lijevo-liberalne vode. Lijevo-liberalni HDZ nije stranka onih koji su u njoj od početka i zato neki odlaze.

Hoćete reći da današnji HDZ nije Tuđmanov?

–Točno, današnji HDZ nije Tuđmanova stranka. Definitivno to nije. Kad bih danas odlučivao hoću li krenuti u politiku, ne bih to učinio. A s Tuđmanom sam krenuo.

Plenkovićev HDZ vas ne bi motivirao da se bavite politikom?

– Ne bi. To nije stranka zbog koje sam 1990. ušao u politiku. Nema dovoljno poteza s ciljem zaštite nacionalnih interesa, a što je za mene jedino važno u politici i što vrijedi za politike u većini država u svijetu. No, to što se zbiva u HDZ-u nije nametnuta politika, ona je posljedica unutarstranačkih izbora. Ja sam sa svojim stavovima u izborima u HDZ-u izgubio, drugi su dobili. Ali, nisam za napuštanje HDZ-a, to bi značilo dignuti ruke od vlastitog djeteta. Nikad to ne bih napravio, nisam kapitulant. Iako se, reći ću to možda prvi put javno, odanost stranci uopće se ne cijeni u današnjem HDZ-u. Imate primjere dosta političara koji su otišli iz HDZ-a, osnovali stranke, kandidirali se protiv HDZ-a, a sada su ponovno u HDZ-u i postavljeni su na visoke položaje u vlasti. Ne mogu oni voditi politiku kakva je nekad krasila HDZ. Onaj tko je izašao iz neke stranke nikad joj više neće biti odan. Biračko tijelo HDZ-a je, istina, stabilno, ali sa velikim zakrpama, HNS-om, SDSS-om... To je cijena mira u državi i ja to prihvačam. Ali, pitanje je koliko to dugoročno može donijeti koristi Hrvatskoj i HDZ-u.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka