U Hrvatskoj se o haškoj presudi šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata raspravlja i zaključuje bez zadrške, i to samo na temelju sažetka koji je sudac Carmel Agius pročitao na prekjučerašnjem izricanju presude, koje je prekinuto zbog demonstrativnog samoubojstva generala Slobodana Praljka, od tog trenutka i osuđenog ratnog zločinca.

Drugim riječima, raspravlja se o presudi i zaključuje da je ona »nepravedna« i »nemoralna«, iako je oni koji daju takve ocjene nisu pročitali i nemaju pojma s kakvim je argumentima žalbeno vijeće obrazložilo svoju odluku, kojom je potvrdilo osuđujuće presude prvostupanjskog vijeća protiv šestorice vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne. 

Dugogodišnji haški odvjetnik Luka Mišetić, kada smo ga zamolili za prvi komentar haške presude za Herceg-Bosnu, zatražio je da se čujemo što kasnije nakon objave presude, koja se u pravilu objavljuje odmah nakon usmenog izricanja presude, i to samo zato kako bi mogao steći što bolji uvid u njezin sadržaj. Mišetić nam je odmah rekao kako mu iz samog izlaganja suca Agiusa nije bilo jasno na temelju čega tvrdi da su Hrvatska i njezin nekadašnji čelnik Franjo Tuđman bili uključeni u udruženi zločinački pothvat (UZP) protiv BiH. 

Ne bi pomoglo

»Nakon što sam pregledao dijelove presude koji govore o tome mogu reći da ima dosta nejasnoća u obrazloženju Žalbenog vijeća. Jasno je da žalbeno vijeće potvrđuje da je predsjednik Tuđman imao, da tako kažemo, dvostruku igru prema BiH, jer je s jedne strane zagovarao teritorijalni integritet BiH, a s druge je strane planirao podijeliti i uzeti dio teritorija BiH. Zanimljivo je da se Žalbeno vijeće pritom puno oslanja na svjedočenje Josipa Manolića, koje citiraju više od 50 puta. Međutim, ako pročitate paragrafe 1908 do 1911, a onda i dijelove koje se odnose na Bruna Stojića, vidjet ćete da na konkretne žalbene osnove obrane da je prvostupanjsko vijeće pogrešno zaključilo da su Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko bili uključeni u UZP, Žalbeno vijeće odgovara da uopće ne želi preispitati tu odluku prvostupanjskog vijeća, jer sve da je i pogriješilo po toj točki, to ništa ne mijenja za optuženike i to im ne bi moglo pomoći.

Žalbeno vijeće, dakle, smatra da su oni i bez Tuđmana, Šuška i Bobetka međusobno bili udruženi u zločinački pothvat i da Žalbeno vijeće zato neće preispitati te zaključke prvostupanjskog vijeća«, objašnjava Mišetić, koji zato zaključuje da se ne može reći da je Žalbeno vijeće »dalo pečat« na te zaključke prvostupanjskog vijeća, nego je samo obrazložilo da to neće poništiti zato što je to nebitno za postupak.

»Taj je zaključak stoga, po mom mišljenju, ostao bez žalbene kontrole, što je sporno«, ocjenjuje odvjetnik, koji je u žalbenom postupku u Haagu obranio generala Antu Gotovinu. 

Mišetić dodatno obrazlaže svoj zaključak: »Sada se tumači da je i Žalbeno vijeće utvrdilo isto što i prvostupanjsko vijeće, a na istom je tragu i priopćenje haškog Tužiteljstva povodom presude, no ako pažljivo pročitate taj dio presude vidjet ćete da Žalbeno vijeće taj zaključak nije poništilo ne zato što je on bio utemeljen u dokazima pred prvostupanjskim vijećem, nego zato što je zaključilo da to pitanje nije relevantno za žalbe optuženika, jer im ni isključenje Tuđmana, Šuška i Bobetka iz udruženog zločinačkog pothvata ne bi pomoglo«. 

Mišetić objašnjava da je prema Statutu Haškoga suda dopušteno uložiti žalbu samo za ona pitanja koja mogu promijeniti presudu, a u ovom slučaju Žalbeno vijeće poručuje da je pitanje Tuđmana, Šuška i Bobetka nebitno za žalitelje jer su se oni udružili međusobno, što je dokazano. 

Mutna voda

»Cijepanje BiH nije predmet pred Haškim sudom i samo po sebi nije zločin po Statutu Haškoga suda. Radi se o zločinu agresije, za koji Haški sud nije nadležan. Zločinački pothvat to postaje samo ako se taj cilj želi postići počinjenjem kaznenih djela i etničkim čišćenjem. Dakle, ovdje nije glavno pitanje je li Tuđman želio dijeliti BiH, nego to je li želio dijeliti BiH i etnički očistiti muslimane? Čini mi se da je sud rekao da uopće neće ulaziti u to jesu li postojali dokazi za taj dio presude«, analizira američko-hrvatski odvjetnik. 

Na pitanje kako objašnjava takav postupak Žalbenog vijeća, Mišetić podsjeća da su dva suca u Žalbenom vijeću, Agius i Fausto Pocar, bila i u Žalbenom vijeću u predmetu Gotovina. Iz njihovih izdvojenih mišljenja u predmetu Gotovina Mišetić zaključuje kako su oni silno željeli osudu Tuđmana u Hrvatskoj, zbog Oluje. »Ova presuda sasvim sigurno ima i političku dimenziju, a bio sam iznenađen kada sam vidio koliko opširno u presudi raspravljaju o Tuđmanu, Banovini i Karađorđevu. Tuđman je svako prikriveni cilj haškog Tužiteljstva, a oko toga što je utvrdilo o Tuđmanu, po mom mišljenju, Žalbeno vijeće ostavilo je mutnu vodu. Žalbeno je vijeće jasno u stavu da je Tuđman imao plan podjele Bosne, ali nisam siguran da je jasno u tome da je Tuđman to želio postići etničkim čišćenjem. U tom je pogledu ostala mutna voda i zato ovu presudu svi mogu interpretirati kako žele«, ističe Mišetić. 

Naš sugovornik ponovno podsjeća kako je farsa što nitko iz Srbije nije član udruženog zločinačkog pothvata protiv BiH, a iz Hrvatske jest, što objašnjava »selektivnim pristupom Tužiteljstva«.

Uloga Srbije

Pitanje međunarodnog oružanog sukoba, po njegovim riječima, relevantno je samo zbog optužbe po članku 2. statuta Haškog suda, za teška kršenja Ženevskih konvencija: »Zanimljivo je da je iz nekog razloga haško Tužiteljstvo bosanske Hrvate optuživalo po članku 2., otvarajući time i pitanje uloge Hrvatske u ratu u BiH, dok bosanske Srbe nije, nego po članku 3. i 5., zbog čega se u tim predmetima uopće nije raspravljalo o ulozi Srbije u ratu u BiH«. 

Mišetić se ne slaže s tvrdnjama da je i Srbija presudom Mili Martiću iz 2007. osuđena za agresiju na BiH, odnosno za UZP. Točno je, kaže, da je u toj presudi utvrđeno da su i bosanski Srbi i Milošević i neki drugi srpski dužnosnici bili uključeni u udruženi zločinački pothvat, ali je taj pothvat bio konkretno definiran za Republiku srpsku Krajinu. »I tu se radi o stvaranju Velike Srbije, ali kada se govori o zločinačkom planu, govori se o etničkom čišćenju hrvatskog i nesrpskog stanovništva s teritorija Republike srpske Krajine, a ne Republike Srpske ili BiH. Prema tome, ne postoji presuda koja utvrđuje da je srpski UZP bio na teritoriju BiH«, uvjerava Mišetić, koji podsjeća da je proces šestorici Hrvata trajao 13 godina, od kojih je barem nekoliko godina potrošeno samo na ulogu Hrvatske u ratu u BiH. »To nije učinjeno kada je riječ o ulozi Srbije, ali to je pitanje za Tužiteljstvo: zašto bosanske Srbe nije optuživalo po članku 2. i zašto nemamo presudu o karakteru rata u BiH, međunarodnom sukobu i ulozi Srbije u tom sukobu?«, zaključuje Mišetić.