Pokazalo se da globalizirano vrijeme ne oprašta stajanje u mjestu, i zbog toga je Slovenija ostala bez tvornice čije su proizvode u bivšoj državi poznavali svi bez obzira voljeli motore ili ne, imali barku ili ne
KOPAR Tvrtka Tomos iz Kopra, unatoč izlaznoj strategiji kojom će se pokušati osigurati zaposlenje za 59 preostalih radnika, zadnjih je dana listopada praktično prestala postojati. Vijest je iznenadila hrvatsku javnost koja je s agonijom Tomosa bila slabo upoznata tako da je u prošli petak – simbolički uistinu zanimljivo, jer su upravo na taj dan 1954. godine prestale postojati Zone A i B s kojima je povijest Tomosa blisko povezana – postala nezaobilaznom temom u dnevnom tisku i na brojnim portalima. Malo je naime ljudi iz generacija rođenih u periodu od ’50. do ’80. godina prošlog stoljeća koji na ma na koji način nisu imali kontakt s nekim Tomosovim proizvodom. Primjerice letimični pogled na plovila privezana u riječkim lučicama, od Kantride do Mrtvog kanala, pruža nevjerojatnu sliku: unatoč navali brojnih marki vanbrodskih motora, golemu većinu oslikava poznata naljepnica s natpisom »Tomos 4«. Mitski dvotakntni motor pokazao je kroz desetljeća ne samo beskrajnu jednostavnost i povoljnost održavanja nego i nevjerojatnu trajnost. Velik ih je broj čak starijih od 30 godina.
Tužna činjenica
Ali, Tomosa više nema.
– Nevjerojatno mi zvuči ta činjenica – Tomos je propao. Ja sam naime u Kopar iz sela Kotle nedaleko Huma odnosno Roča stigao sa samo 16 godina i to na školovanje za mehaničara, priča nam svoja sjećanja na moćni Tomos Silvo Prodan, danas umirovljenik koji je s iznimkom šestogodišnje pauze kad se okušao kao privatni poduzetnik, čitav radni vijek proveo u Tomosu. Bila su to vremena kad se posao dobivalo odmah, tako da sam već 1957. godine počeo raditi u Tomosu. Tvornica se još gradila, svečano joj je otvorenje bilo 1959., a svatko tko je htio napredovati to je i mogao. Naravno značilo je to stalno usavršavanje i učenje ali zapreka neke druge vrste nije bilo, kazuje nam Prodan.
Vrijeme je to i silne ekspanzije Tomosa. Njihovi proizvodi, model »colibri« ponajviše, su vrlo traženi, jugoslavensko ih tržište naprosto guta. U Kopar, skoro prazan nakon egzodusa Talijana dolaze radnici sa svih strana.
Nestalo tržište
Predanost poslu ga dalje vodi do odgovornih pozicija. Bio je tako i tehnolog i voditelj odjela s 300 radnika, a i što se funkcija tiče nema gdje nije participirao.
– Bio sam u svemu, pa tako i predsjednik radničkog savjeta, a jedino što nisam htio obnašati bilo je mjesto predsjednika disciplinske komisije. Zbog čega je Tomos propao? Teško je na to odgovoriti no čini mi se da je Tomos zapravo propao onog časa kad je propala Jugoslavija. Zbog rata nestalo mu je tržište, a kako se liberalizirala i priča s uvozom motocikala, postao je nekonkurentan. Nije moje da sudim, ali čini mi se da je devedesetih godina trebalo krenuti u modelsku ofenzivu, stvarati nove modele kao što smo to činili šezdesetih i sedamdesetih godina te da bi se na taj način uspjelo. Ovako – Tomosa više nema, a s tom činjenicom sasvim je sigurno nestao i dio nas koji smo u nemu proveli najbolje godine života, završio je Prodan.
Krenuo u Trst, završio u Tomosu
Unekoliko je drugačija priča Nikole Šukala, vitalnog šeszdesetogodišnjaka porijeklom iz Turjaka nedaleko Bosanske Gradiške, koji ovih dana čeka rješenje o odlasku u mirovinu. On u Kopru živi od 1974. godine, a svoj je radni vijek skoro u cjelosti proveo u Tomosu.
– Ja sam vam zapravo krenuo u Trst po tada neizbježne »farmerke«, šuškavac i najlonke, a završio kao »nastavljalec« u Tomosu. Što se dogodilo? Za svojih mladih godina najprije sam se zaposlio u zemunskom Ikarusu od kuda sam nakon transformacije poduzeća prešao u Fabriku rezervnih auto delova u Novom Beogradu. Dobar posao, dobra plaća. Po struci sam bio »metalostrugar«. Slijedi vojska, a do »fatalnog« posjeta Kopru stiže 1974. godine gdje mi je tada već živio i radio brat. Silno mi se sviđao Koper, pa ta blizina Trsta, a brat mi je, sve onako slušajuć me, predložio: pa što ne ostaneš? Bio sam zatečen prijedlogom, no kad sam čuo da Tomos stalno traži radnike, idućeg smo dana otišli na razgovor. Posao su mi odmah ponudili, a sa šefovima u Beogradu sam se dogovorio da idem u Tomos na godinu dana te da ako mi se ne sviđa, mogu na staro radno mjesto. No, sviđalo i se te sam zauvijek ostao, objašnjava nam Šukalo, inače i ponosni stric popularnog nogometaš Gorana Šukala, iskusnog internacionalca i dugogodišnjeg slovenskog reprezentativca.
I Šukalo se permanentno obrazuje, već nakon nekoliko godina provedenih u Tomosu obnaša istaknute pozicije – od poslovođe, opratera na posebnim strojevima, tehnologa pa sve do šefa pogona vanbrodskih motora.
Tri isuće zaposlenih
– Imao vam je Tomos u moje vrijeme skoro tri tisuće zaposlenih radnika. Bili smo veliki, moćni, radilo se s punim kapacitetom, često i u tri smjene. No, sve kreće nizbrdo krajem osamdesetih. Po meni već se tada vidjelo da će po opstanak Tomosa biti velikih problema. Krajem devedestih nas najprije preuzima švicarski Aluswis pa kanadski Alucan, no nije išlo. Na kraju dolazi Hidrija, a kako sam se nalazio na radnom mjestu gdje više nisam nego jesam radio, sam sam zatražio da me se pošalje na biro gdje sad čekam umirovljenje.
Grad se zahvaljujući Tomosu, kao i kasnijem Cimosu, odnosno tvornici što je povezala Citroen i Tomos, skoro eksplozivno širi. U samom povijesnom središtu grada izgrađen je i »Tomosov nebotičnik«, neboder za samce kako bi se olakšao život radnicima koji su »trbuhom za kruhom« u Kopar stigli bez obitelji. Standard Kopra je jedan od najviših u Jugoslaviji, a ugodnost života pojačava i činjenica da se u blizini nalazi otvorena granica s Italijom koja je Primorcima uvijek dobro dolazila za popunjavanje kućnih budžeta. Proizvodni program Tomosa – cvjeta. Neprestano izlaze novi modeli a sedamsdesetih godina prodaju snažno pojačavaju i maleni »automatici«. Višak kapitala omogućava i sportske aktivnosti tako da motocikl iz Kopra, u nižim kategorijama, sa slovenskim i talijanskim vozačima, postižu zapažene uspjehe na najznačajnijim motociklističkim priredbama.
Ponosni Šukalo pokazuje nam maslinik koji mu je ovih predpenzionerskih dana najveća zabava i nastavlja.
– Jako sam sretan što sam došao u Koper, što sam radni vijek proveo ovdje na Primorskem. I supruga Milija mi je ovdje provela radni vijek, dugo je vremena radila u koparskoj ispostavi riječkog Transjuga, i ne mislim ni pod stare dane natrag u Bosnu. Predivan je ovo kraj, mentalitet je odličan, a ponosan sam i na tolerantnost svih ovdašnjih stanovnika – niti za najtežih dana raspada Jugoslavije i ratova u Hrvatskoj i Bosni nitko nikog nije prijeko gledao ili se svađao. Ponosan sam jer smo mi gradili Tomos isto onoliko koliko je on gradio nas. A danas, danas ga više nema. Silno sam zbog toga žalostan, al’ što se može – valjda to tako u životu mora biti, završio je Šukalo.
Jugoslavensko naseljavanje
Nastao kao odgovor socijalističke Jugoslavije kapitalističkoj Italiji, Tomos je sa samih granica trebao pokazivati kako i »južnoslavenskoslavensko društvo jednakosti« ima industrijsku snagu. Prva je ideja, čemu uostalom Tomos i duguje naziv: TOvarna MOtornih koles Sežana, tvornicu locirala tek neki kilometar od graničnog prijelaza s Italijom. No kako je 1954. došlo do smirivanja hladnoratovskih napetosti i poništavnja Zona A i B, odlučeno je da se tvornicu izgradi u predgrađu Kopra. Čak je i naziv zadržao svoje opravdanje jer je S u nazivu bilo povezano sa Semedelom, četvrti, odnosno tadašnjim predgrađem Kopra. Odabir tog primorskog središta bio je višeznačan. Grad je naime nakon II. svjetskog rata izgubio većinu stanovnika. Do tada u golemoj većini, Talijani su napustili socijalističku državu te prešli u Italiju, a na njihovo je mjesto industrija trebala doseliti nove radnike. Upravo se s Tomosom, nije ga uostalom bez razloga krajem ljeta 1959. godine otvorio sam Tito, i počinje događati svekolika probrazba Kopra. Radnici su bili tada tražena »roba«, a silovito naseljavanje počinje najprije iz susjednih hrvatskih, istarskih općina kao i nekih krajeva unutrašnjosti Slovenije – sve do Prekmurja. Za njima slijede i drugi »narodi i narodnosti«, val se širi prema Kvarneru, zapadnoj Bosni, ponajviše Cazinskoj krajini, dolaze Slavonci, Dalmatinci, Srbi, Makedonci, Crnogorci. U jednom se trenutku, sedamdesetih godina prošlog stoljeća čak znao pojavljivati podatak kako općinu Koper nastanjuje pripadnici ča 24 etničke skupine. Teško je dakako povjerovati da ih se u slovenskom poriobalju toliko skupilo, no da bi se bez većih problem moglo doći do njih petnaestak, svakako bi.
Eutanazija za Dan mrrtvih
Pad Berlinskog zida i socijalizma donose osamostaljivanje Slovenije i snažan demokratski razvoj. Kopar je zahvaljujući svojoj multietničnosti – 75 posto Slovenaca, više od 20 posto stanovnika iz ex Jugoslavije te ne više od 3 posto Talijana – jedna od najtolerantnijih sredina ne samo u Sloveniji već i na znatno širem prostoru. Samostalnost Slovenije odlično utječe na razvoj koparske luke kao i brojnih drugih djelatnosti no ne i na – Tomos. Tvornica ne uspijeva modelski pratiti trendove, nemoćna je u konkuriranju snažnom prodoru japanskih, tajvanskih te naposlijetku kinesklih motocikla tako da krajem devedesetih poćinje mijenjati vlasnike, sve do grupacije Hidrija. Kojoj dakako dvokotači nisu prva briga, mnogi će vam dans u Kopru istaknuti kako su toj tvrtki iz Idrije zapravo bili – zadnja briga.
Agonija, mada i danas radnici tvrde kako su im »knjige narudžbi« prepune, sluti brzi kraj. A on se, zadnjih dana listopada, ma koliko vodeći ljudi Tomosa poput direktora Matjaža Kanduča smirivali situaciju, i dogodio. Istina, tvrdi se kako će se brend odnosno naziv Tomos sačuvati te kao proizvodnja seli u krajeve s nižom cijenom radne snage. Preciznog odgovora gdje – nema, većina tipuje na Kinu, pojavljuju se i informacije kako je buduće Tomosovo odredište Bosna, no u krajnoj liniji to je i – nebitno. Kopar s Tomosom i bez njega nije više onaj isti grad. Istina, Tomosov trag će ostati za sva vremena, ako ništa drugo u onih »24 naroda i narodnosti«, no ideja iz pedesetih godina u cjelosti je nestala.
Blagdan Svih svetih, i bliski mu Dan mrtvih, simbolički su tako zapalili svijeću za još jedan rijetki do današnjih dana preživjeli simbol socijalističke privrede, intenzivne industrijalizacije iz vremena nakon II. svjetskog rata. Tomos je, kako je brutalno presudila globalizacija, odvozio svoje. Ostat će tek sjećanja, klubovi zaljubljenika u te skromne motocikle i poštari što će hrvatskim gradovima još poneku godinu zujati na svojim žutima »apeencima«.
