Hrvatska potrošnja plina za Rusiju je tek mali dio njihovog ukupnog izvoza plina, no potenciranje gradnje LNG-a na Krku i odlazak hrvatske delegacije u Katar, plus Plomin C na ugljen, bili su dovoljni da Rusi konačno presude, vele energetičari
ZAGREB Jedan od glavnih razloga zbog kojih je Hrvatska izgubila magistralni, glavni vod plinovoda Južni tok, jest i odlučna namjera ove Vlade da izgradi Plomin C na ugljen, a ne na plin – može se čuti u neovisnim energetskim krugovima. Treći, novi blok Plomina C na ugljen, kažu naši sugovornici – energetičari uz uvjet anonimnosti, kap je koja je prelila rusku čašu, i presudila da glavni plinovod Južnog toka neće kroz Hrvatsku. Hrvatska potrošnja plina za Rusiju je tek mali dio njihovog ukupnog izvoza plina, no potenciranje gradnje LNG-a na Krku i odlazak hrvatske delegacije u Katar, plus Plomin C na ugljen, bili su dovoljni da Rusi konačno presude. Razapeti između zahtjeva EU-a i vlastitih želja i potreba, Ruse smo nervirati počeli, međutim, i puno prije Plomina.
Trnovit put
Kako pak zaključuju neki naši energetičari, najbolji bi kompromis, po okoliš i dobre odnose s Rusima, bio »kombinirani« Plomin C, na plin i ugljen, što bi smanjilo štetne emisije u okoliš, ali i troškove proizvodnje. Idealno bi, zaključuju, bilo graditi »čistu« plinsku elektranu i kogeneraciju, da u blizini postoji i neki veći grad kojeg bi takva kogeneracija mogla grijati.
Točnije, 2007. godine, kad je Ivo Sanader odbio čak i razmotriti, pa makar i kurtoazno odgovoriti Vladimiru Putinu na poziv na konkretnije razgovore o Južnom toku, moguće i zato što se nije htio zamjeriti Uniji. Sanaderova nasljednica Jadranka Kosor kaže da je 2010. na sastanku s Putinom u Moskvi Hrvatsku pokušala vratiti u bilo kakvu priču oko Južnog toka, pa makar nam dovesti i krak tog velikog plinovoda, no činjenica je i to da je iste te godine Ina, velikim dijelom poduzeće i u hrvatskom državnom vlasništvu, iz nekog razloga odlučila, nakon punih 25 godina, prestati plin kupovati od ruskog Gazproma, te trogodišnji ugovor o dobavi potpisala s talijanskim ENI-jem. Bio je to svojevrsni »manifest« MOL-ove moći Hrvatskoj, u vrijeme žestokih peripetija na relaciji MOL-Vlada. Makar je s Gazpromom već bio dogovoren nastavak isporuke plina iz Rusije do 2015., godine, o čemu je i Kosor razgovarala s Putinom, Ina je ugovor potpisala s talijanskim ENI-jem, čime je MOL udarac zapravo zadao i hrvatskoj vanjskoj politici koja je u Hrvatsku počela vraćati Južni tok, ali i Družba Adriju. Godine su trebale da se, nakon odustajanja od Družba Adrije, s Rusima zapravo uopće ponovno sjedne za isti stol, da bi usljedio novi udarac s talijanskim ugovorom.
Tempirani posjet
Kako je tada pojašnjavao Đuro Popijač, ministar gospodarstva, a ponavlja to i sada, posao s Talijanima nije dogovarala država već Ina, no o tome navodno nikad nije raspravljao ni NO Ine, u kojem je država imala svoje predstavnike. I Popijač i Kosor, također, danas napominju kako nikad nije bilo rečeno kako je uvjet da Južni tok prolazi kroz Hrvatsku to da se kupuje plin od Gazproma, ignorirajući činjenicu da je Gazprom, zapravo, službena ruska politika, koja će tako male količine plina, potrebne Hrvatskoj, prodati bilo kome i bilo kad, no velike političke gafove neće olako opraštati. Jedan od njih je, uvjereni su domaći energetičari, i odluka da se ustraje na Plominu C na ugljen.
»Hrvatska ne kupuje naš plin, a htjela bi plinovod? Zašto? Mi smo s kolegama iz Plinacra razgovarali o mogućoj ruti kroz Hrvatsku, no kad se o tome odlučivalo, vaša vlada nije produljila ugovor o opskrbi plinom s Gazpromom. Dakle, sami ste odlučili da ne želite suradnju, a Mađarska nam je bila zanimljiva i zbog bolje mogućnosti spajanja na europsko plinsko čvorište u austrijskom Baumgartenu«, kazao je hrvatskim novinarima u Moskvi prije nekoliko dana šef Gazpromovog razvojnog odjela Leonid Čugunov. Gazprom je, zanimljivo, hrvatske novinare pozvao, i ugostio u Moskvi neposredno prije odlaska hrvatske delegacije u Katar na razgovore o LNG-u, kako bi objavio svoju konačnu presudu Hrvatskoj o Južnom toku.
