ZAGREB Koliko hrane – mesa, mlijeka, jaja, ribe i tako redom, u ukupnoj proizvodnji, država ima obavezu uzorkovati i kontrolirati – jedno je od pitanja koja se nameću u jeku afere s aflatoksinima. Sudeći po onome na što smo se propisima obavezali Europskoj uniji – jako malo. Prihvatili smo, naime, europski sustav samokontrole, u kojem, od polja do stola, svatko tko u proizvodnji i prodaji hrane sudjeluje, sam odgovara za ono što na tržištu nudi, dok ga država provjerava u puno manjoj mjeri nego prije. 

Plan monitoringa

Točnije, od tih 300 uzoraka, koje država godišnje mora uzeti na farmi ili u mljekari prije istakanja mlijeka iz cisterni, samo se 210 njih (70 posto) kontrolira na prisutnost rezidua – ostataka lijekova, a svega 15 posto, odnosno 45 uzoraka, na mikotoksine, plijesni iz stočne hrane i druge, slične štetne tvari. Ostalih 15 posto, odnosno ukupno 45 uzoraka, kontrolira se, kažu pravila, »u skladu sa situacijom u RH«. I makar je situacija na poljima kukuruza uoči afere s aflatoksinima svim iole upućenijim agronomima općenito govorila da će problema biti, Ministarstvo poljoprivrede nije donijelo mjeru pojačanog nadzora mlijeka i stočne hrane, pravdajući se sada kako za tim nije bilo potrebe jer u pet prethodnih godina problema nije bilo!? Ministarstvo, naime, plan monitorniga donosi u ožujku svake godine, za razdoblje do ožujka sljedeće godine, što znači da su se slijepo pridržavali plana monitoringa iz ožujka 2012. godine, neprilagođavajući se novonastaloj situaciji, odnosno razvoju mikotoksina nakon ovojesenske berbe.

 Tržište ili zdravlje

Godišnje, nadalje, hrvatske kokoši »proizvedu« oko 850 milijuna jaja, a kako kažu pravila o državnom monitoringu, uzorkuje se najmanje 200 uzoraka godišnje. U svakom uzorku mora biti 12 jaja, što znači da se godišnje na ostatke lijekova i druge štetne tvari pregleda tek 2.400 jaja, odnosno, u ukupnoj poizvodnji, jedno jaje na 354.000 proizvedenih! 

 Kad je u pitanju, primjerice, mlijeko ovaca, koza ili, recimo, kobila, pravila monitoringa kažu da se broj uzoraka određuje prema količini proizvodnje i »s obzirom na utvrđene probleme«. 

  Kako je potrošača sve više, jednako tako i proizvodnja hrane veća, sva se hrana, bez daljnjega, ne može prekontrolirati, no pitanje je ipak nije li ovo premalo? Napustili smo, nažalost, sustav u kojem se sve što nam je dolazilo na granice kontroliralo, i u kojem je kontrola bila opsežnija, prilagodivši se novom sustavu u kojem se, od polja do stola, vjeruje certifikatu koji s proizvodom dolazi, i u kojem se gotovo sva kontrola prepušta proizvođaču. Ako netko u sustavu »zakaže«, platit će posljedice gubitkom tržišta, no nesumnjivo će platiti i potrošači – svojim zdravljem. Za aflatoksine nam, recimo, kažu da je takvo mlijeko potrebno dugo piti da bi došlo do većih zdravstvenih posljedica. Pijemo li i jedemo, možda, aflatoksine već 20 godina, dovoljno dugo, jer za njih nismo ni znali, znaju samo oni koji nam hranu serviraju.