ZAGREB  LNG Hrvatska i službeno je objavila novi natječaj za kupnju FSRU broda za regasifikaciju – plutajućeg terminala u Omišlju, koji će biti otvoren do 24. kolovoza. »U prijašnjem postupku nabave LNG Hrvatska d.o.o. je do isteka roka za podnošenje ponuda zaprimila tri ponude, dok je četvrta ponuda pristigla nakon roka. Nakon pregleda i evaluacije pristiglih ponuda, zaključeno je da nisu u potpunosti sukladne formalnim zahtjevima sastavljanja ponuda na način kako je to propisano dokumentacijom za nadmetanje te se iste nisu mogle proglasiti valjanima. Nastavno na navedeno, postupak nabave se ponavlja«, stoji u priopćenju LNG-a Hrvatska, što znači da će projekt biti dodatno odgođen.

»Ispod radara«

Kako, osim toga, problemi postoje i sa zemljištem na kojem bi se trebala nalaziti infrastruktura terminala, a nije poznato niti hoće li se javiti dovoljno zakupaca plina na njemu, postavlja se pitanje je li ovaj, najveći hrvatski energetski projekt, uopće više održiv.

Prema mišljenju prof. dr. sc. Igora Dekanića s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu, stručnjaka za energetske geopolitičke odnose, Hrvatska od terminala ne smije odustati jer nam je on, kao i Europi, dugoročno itekako potreban.

LNG terminal, Omišalj, Dina,

– U planiranju energetike ne smijemo biti kratkovidni niti dopustiti da zemljišno-pravni problemi projekt unište, kao što je često dosad bio slučaj. Domaća proizvodnja plina lani je prvi put pala na manje od polovice potrebnih nam količina, što je nekako prošlo »ispod radara«, a izuzetno je važna informacija. Za četiri do pet godina bit ćemo prisiljeni uvoziti i daleko više plina, i zato moramo graditi LNG terminal – smatra Dekanić. Vjeruje da će na njemu biti dovoljno zakupaca, o čijem interesu ovisi investicijska odluka o gradnji.

Istina, iako je Hrvatska u stalnom »ratu« s Mađarskom zbog Ine, činjenica je da se i Mađari žele riješiti svoje ovisnosti o ruskome plinu, pa se očekuje da zakupe velik dio kapaciteta u Omišlju, dok Dekanić smatra da bi zakupci, osim Ine, trebale biti i ostale hrvatske tvrtke u plinskom biznisu. LNG jest skuplji od plina »iz cijevi« no trendovi se dugoročno mogu promijeniti, napominje.

Manjak energije

Poprilično nezapaženo kroz eter je proletio i podatak da je Njemačka, jednako tako i Italija, prošle godine značajno povećala potrošnju plina, čija je cijena pala. I Kina, koja svoje elektrane na ugljen prebacuje na plinsko gorivo, lani je uvoz plina povećala za 15 posto te se svrstala, nakon Japana kao prvog, na drugo mjesto najvećih kupaca LNG-a u svijetu.

– Treba promatrati što Kinezi čine – njihova su ulaganja dugoročno promišljena. Suočavaju se s manjkom energije, posebno ugljikovodika, i ulažu u uvoz tih energenata. Kako i naša proizvodnja pada, moramo ulagati u kapacitete koji će nam osigurati diversifikaciju dobavnih pravaca, energetsku, a time i nacionalnu sigurnost. Ni dobre, prvorazredne investitore u gospodarstvu Hrvatska neće moći privući bez da im omogući sigurnu energetsku opskrbu – smatra Dekanić.

U svijetu trenutačno pluta tridesetak terminala, najviše na Bliskom istoku te u Južnoj Americi, dok su u Europi zasad tri – u Litvi, Italiji i na Malti. Planirano ih je, osim hrvatskog, još petnaestak, i sigurno će, smatraju stručnjaci, rasti popunjenost njihovih kapaciteta. Većina ih sada radi s kapacitetom do 30 posto, što će u idućih pet godina, s porastom potražnje za plinom kao ekološkijim gorivom, rasti. LNG terminali su, prije svega, instrument osiguranja opskrbe, ne primarni izvor energije, što znači da se niti ne očekuje da rade s punim kapacitetima.