Agonija brodogradilišta

NEIZVJESNOST PRED ROČIŠTE “3. maj” sutra možda i izbjegne stečaj, ali to neće značiti i kraj agonije

Orjana Antešić

snimio Silvano Ježina

snimio Silvano Ježina

Ako su, dakle, trećemajski vjerovnici dokazali svoju dobru volju, moguće je da riječko brodogradilište, i bez konačnog dogovora između Vlade i Debeljaka, na sutrašnjem ročištu izmakne stečaju na neko novo, kratko vrijeme. Pravo je pitanje mogu li i koliko još to više izdržati radnici »3. maja«, koji su zadnju cijelu plaću dobili za prošli rujan.



RIJEKA – Čak i bez velikih objava iz Vlade da se s Tomislavom Debeljakom postigao dogovor i da se ide u takozvano međufinanciranje riječkih i pulskih navoza, nije isključeno da se sutra na Trgovačkom sudu u Rijeci ipak ne donese odluka o otvaranju stečaja »3. maja«, pogotovo ako se ispostavi da je dio vjerovnika u međuvremenu povukao svoje ovrhe.


Kao što je poznato, Grad Rijeka prošli je petak povukao svoju ovrhu za dug od komunalne naknade, a naši izvori uvjeravaju nas da su nakon ovog poteza Grada to isto učinili još neki vjerovnici. Međutim, je li se i za koliko smanjio ukupan iznos ovrha na trećemajskim računima od onih 107 milijuna kuna, koliko je utvrđeno na zadnjem ročištu početkom veljače, pouzdano će se znati tek nakon što Sud dobije najnovije izvješće od Fine.


Financijske injekcije


Ako su, dakle, trećemajski vjerovnici dokazali svoju dobru volju, moguće je da riječko brodogradilište, i bez konačnog dogovora između Vlade i Debeljaka, na sutrašnjem ročištu izmakne stečaju na neko novo, kratko vrijeme. Pravo je pitanje mogu li i koliko još to više izdržati radnici »3. maja«, koji su zadnju cijelu plaću dobili za prošli rujan. Agoniji i očaju na navozima na riječkoj Kantridi podjednako pridonosi i činjenica da nemaju što raditi jer nabavke potrebnog repromaterijala i opreme za brodove koji su im u opremnoj luci nema već više od godinu dana. Ako je još nešto i bilo ostalo novaca u Uljaniku sve se usmjeravalo u pulsko brodogradilište, u tamošnje novogradnje, prije svega u Jan De Nulovo jaružalo. Međutim, Puljani ni u tome nisu uspjeli, pa je državni proračun opet izložen opasnosti za novih 900-ak milijuna kuna, pored onih 2,8 milijardi, koliko je već protestirano ministru financija Zdravku Mariću.




Za razliku od raskida ugovora za druge Uljanikove i trećemajske novogradnje, koji su se događali tijekom prošle godine, a da nitko nije trepnuo osim ministra Marića i to kad se suočio sa zahtjevima za naplatu državnih jamstava, lampice u Banskim dvorima i resornom Ministarstvu gospodarstva počele su se paliti tek kad je Jan De Nul prošli mjesec poslao obavijest o raskidu ugovora. Naravno, velika je lova u điru jer je riječ o najskupljoj novogradnji, pa se vjerojatno dobar dio sastanka u Bruxellesu posvetio upravo ovom problemu i kako ga riješiti. Ministar Horvat odjednom je tako počeo spominjati kako Europska komisija nema ništa protiv novih financijskih injekcija ako je njima cilj smanjiti ukupnu štetu za državni proračun. No, Bruxelles sigurno ni prije nije imao ništa protiv tog zdravog rezona.


Horvatova računica


Kako god, sada sa hrvatske strane treba hitno naći 22 milijuna eura da bi se to jaružalo uspjelo završiti u pulskom škveru. Tako je barem nakon sastanaka u Bruxellesu prezentirao ministar Horvat. Međutim, naši izvori kažu da je tih 22 milijuna eura zapravo cijena koju će Hrvatska morati platiti ako želi da Jan De Nul ne protestira državna jamstva, neovisno o tome hoće li se jaružalo završiti u pulskom brodogradilištu. Navodno, objašnjavaju dalje naši sugovornici, takva je originalno Jan De Nulova ponuda – vi meni brod i 22 milijuna eura, pa ću ga završiti negdje drugdje, a ja vama vraćam vaša jamstva.


Tih 22 milijuna eura sastavni su dio one Horvatove računice od 600 milijuna kuna, koliko bi prema ministru bilo dovoljno da se isplate tri plaće radnicima, deblokiraju računi riječkog i pulskog škvera i završe četiri broda. Naš je list već objavio procjene prema kojima bi samo za završetak četiri broda trebalo više od pola milijarde kuna, pa je nejasno kako je ministar došao do ove svote, osim ako kod izlaganja računice nije mislio jedno, a govorio drugo. Ako isključimo Jan De Nula koji se, na ovaj ili onaj način, može riješiti sa 22 milijuna eura, za preostale tri poluzavršene novogradnje treba između 9 i 12 mjeseci da se privedu kraju, i to pod uvjetom da se sve idealno posloži. Koliko je poznato, još nitko iz Vlade nije konkretnije razgovarao sa brodovlasnicima koji su još lani raskinuli ugovore, ali su zainteresirani da bi potpisali nove ugovore, barem za one poluzavršene brodove. Marić je uredno platio 36 milijuna eura protestiranih jamstava za brod za prijevoz automobila, koji se u »3. maju« gradio za norveški Siem, ali na njihovu ponudu da su voljni platiti 37 milijuna eura da se ta novogradnja završi i da je preuzmu, nitko iz Vlade nije trepnuo.


Izdana jamstva


Koliko je poznato, nitko ozbiljnije razgovore nije vodio ni s predstavnicima kanadske Algome, koji su također iskazivali spremnost da bi završili i preuzeli jedan, a možda i dvije novogradnje iz riječkog škvera. Pritom je Vlada bila ta odnosno Ministarstvo gospodarstva bilo to koje je moralo sjesti pregovarati s brodovlasnicima jer je država, plaćanjem protestiranih jamstava, postala de facto vlasnikom tih poluzavršenih brodova. Realno gledajući, od 4,6 milijardi kuna, koliko je ukupno izdano državnih jamstava Uljanik grupi, može se spasiti do 1,5 milijardi kuna i to rješavanjem pitanja Jan De Nulovog jaružala, norveškog car-carriera i kanadskog samoiskrcavajućeg bulka.

Četvrti poluzavršeni brod, tanker »Santiago«, podsjetimo, građen je bez državnih jamstava, novcima »3. maja«. Međutim, za takvo što treba imati zaokruženu financijsku konstrukciju od najmanje pola milijarde kuna, koliko još treba za tri spomenuta broda, ali isto tako i biti potpuno svjestan činjenice da će za završiti te brodove trebati blizu godinu dana, a da za svaki mjesec za plaće u cijeloj Uljanik grupi treba oko 30 milijuna kuna.