Kvarner Express

Imali su veliku ulogu na početku Domovinskog rata: ‘Ratni avion koji su poslali, napao je pogrešan brod’

Marinko Glavan

Naši brodovi dali veliki doprinos obrani Hrvatske i podnijeli veliki teret, vozeći između tada praktički odsječene Dalmacije i Rijeke. S tim da nismo vozili samo vojsku i vojnu opremu, nego i civile, putnike koji su iz Rijeke odlazili u posjet Zadru, Splitu i okolicama tih gradova kako bi obišli svoju rodbinu i prijatelje, svoje nekretnine i imovinu, a u suprotnom pravcu, iz Dalmacije prema Rijeci, prevezli smo veliki broj izbjeglica i ratnih stradalnika, kaže Dujmić



Posade i brodovi Kvarner Expressa odigrali su veliku ulogu u Domovinskom ratu, prevozeći hrvatske vojnike i vojnu opremu, kao i prognanike, na samom početku Domovinskog rata, uz nemale opasnosti koje su prijetile od neprijateljskih brodova, aviona i artiljerije s obale. O tome se malo zna, no upravo o tim vremenima i događajima razgovarali smo s dvojicom kapetana, Ivom Dujmićem, sadašnjim gradonačelnikom Opatije koji je u to vrijeme bio direktor Brodskog prometa u Kvarner Expressu i Robertom Polićem, zapovjednikom brodova koji je osobno sudjelovao u svim ratnim operacijama. Polić je danas zaposlen u Hrvatskom sustavu nadzora i upravljanja pomorskim prometom (VTS) u Rijeci.


Kvarner Express odavno ne posluje, a upravo je s početkom rata počela i silazna putanja nekadašnje perjanice turizma u Hrvatskoj, o čijem stečaju se uvelike pisalo i izvještavalo, no malo se zna o ulozi njenih pomoraca u ratu.


– Kvarner Express je prije početka Domovinskog rata bila jedna od najvećih i najznačajnijih turističkih kompanija u bivšoj državi. Svi se pitaju kako je došla u probleme, ali treba znati da je s početkom rata u bivšoj Jugoslaviji Kvarner Express imao poslovnice i nekretnine u svim republikama, kao i drugu imovinu. Kad su počeli problemi, tvrtka je odjednom ostala bez sve te imovine i bez novca koji je bio u bankama u drugim republikama. Paralelno je došlo do pada turističkog prometa, što zbog rata, što zbog gubitka tržišta, a tvrtki su ostali svi krediti i dugovi koje je imala, objašnjava, za početak, kontekst cijele priče Dujmić.


Velika flota




U vrijeme početka Domovinskog rata Kvarner Express je, ako se izuzme Jadrolinija, nacionalni linijski putnički prijevoznik, imao jednu od najvećih flota putničkih brodova, s ukupno četiri hidroglisera i dva klasična broda – jedan od njih bio je Osijek, kasnije Nina koja je donedavno bila vezana kao noćni klub u Rijeci – a tada je nabavljen i brzi putnički brod Iris, tada vjerojatno najmodernije plovilo za prijevoz putnika na Jadranu, a u floti su bila još i tri manja turistička broda.


– U brodskom prometu imali smo, znači, desetak plovila i oko sedamdeset zaposlenih. Bio je to, za ono vrijeme, a i danas bi bio, jedan prilično veliki sustav, kaže Dujmić.


U agresiji na Hrvatsku, čitav taj veliki sustav, koji je sa sobom nosio i velike troškove organizacije, plaća, održavanja brodova, nabavke goriva, ostao je praktički bez prihoda. Najveći prihodi koje je tada ostvarivao Brodski promet u Kvarner Expressu dolazili su od svakodnevnih linija iz istarskih luka prema Veneciji i drugim gradovima na talijanskoj obali.


– No tada je došla 1991. godina i rat. Prodaja je stala, a mi smo imali sve troškove kao i prije. Došla je i mobilizacija, ne samo ljudstva, nego u našem slučaju i brodova. Brodovi su dobili ratni raspored, s tim da smo mi u nekadašnjoj upravi znali samo da su angažirani, ali nismo znali gdje će biti poslani i što će prevoziti. Cjelokupna komunikacija prema njima bila je, tijekom tih ratnih operacija prekinuta, a radioveze na brodovima isključene. Imali su komunikacijske kanale sa zapovjednim stožerom, ali su i s njima komunicirali uglavnom prije polaska i nakon dolaska na odredište, kako neprijateljska mornarica i vojska ne bi mogle doći do informacija o njihovom kretanju i onome što su ili koga prevozili. Ja kao direktor znao sam samo ono minimalno što sam morao znati. Želim naglasiti da su naši brodovi dali veliki doprinos obrani Hrvatske i podnijeli veliki teret, vozeći između tada praktički odsječene Dalmacije i Rijeke. S tim da nismo vozili samo vojsku i vojnu opremu, nego i civile, putnike koji su iz Rijeke odlazili u posjet Zadru, Splitu i okolicama tih gradova kako bi obišli svoju rodbinu i prijatelje, svoje nekretnine i imovinu, a u suprotnom pravcu, iz Dalmacije prema Rijeci, prevezli smo veliki broj izbjeglica i ratnih stradalnika, kaže Dujmić, dodajući kako je velike napore iziskivala i sama organizacija i nabava, budući da su tadašnji hidrogliseri trošili oko 1.200 do 1.300 litara goriva na sat koje je valjalo svakodnevno nabavljati, a prihoda gotovo da i nije bilo.



Topnički napadi


Kapetan Polić kaže kako se najviše vozilo noću, jureći brzinama većim od 30 čvorova, s ugašenim svjetlima, a tako se i uplovljavalo u luke u dalmatinskim gradovima, velikom brzinom i po mraku, kako neprijateljsko topništvo ne bi moglo gađati brod, iako su u više navrata bili izloženi topničkim napadima.


– Mi smo bili na komercijalnim linijama, a po potrebi smo uskakali za vojne potrebe. Ratne zadatke uglavnom smo dobivali preko Josipa Kukuljana iz zapovjedništva u Rijeci, izravno, bez kontakata s upravom. Svaki drugi dan, kad bih se s brodom vratio iz Splita, smo se čuli, da vidimo ima li ratnih zadaća. Ne samo da naša uprava nije znala, nego najčešće ni članovi posade nisu znali gdje idemo, sve dok ne bismo isplovili, kaže Polić.


Posebno mu je, s emotivne strane, teško padao prijevoz izbjeglica koje su redovito prevozili prema Rijeci.


– Ti su ljudi, protjerani iz svojih kuća, dolazili u Split ili Zadar, ali dalje se cestom nije moglo, jer je Maslenica bila okupirana. Praktički jedina komunikacija prema sjeveru Hrvatske bio su brodovi Jadrolinije i naši brzi brodovi. Bilo je teško gledati sve te obitelji, starce, a posebno djecu koji su morali napustiti svoje kuće, a sve što su sa sobom ponijeli stalo je u nekoliko kofera i plastičnih vreća. Koliko smo ih prevezli, ne znam, ali znam da je brod Iris kojim sam tada zapovijedao svaki put bio pun, čak i prekrcan, a mogao je prevesti 450 putnika. Na hidroglisere je moglo stati po 160 ljudi, a također su uvijek bili puni. Toliko je znalo biti putnika da bi se hidrogliser jedva digao iznad površine mora. Bili smo gotovo svakodnevno angažirani na prijevozu izbjeglica, kaže Polić.


Teško je bilo i dočekivati brodove pune izbjeglica, dodaje Dujmić, prisjećajući se dolazaka stradalnika u Rijeku.


– Roditelji, djeca, rodbina koja ih dočekuje. Plač, tuga, teški su trenuci bili i za nas, a kamo li ne za te ljude koji su izgubili sve. No iz današnjeg kuta, veseli me što često imam priliku upoznati ljude koje smo tada prevozili kao izbjeglice i svi se oni dobro sjećaju naših brodova i posada koji su ih odveli u relativnu sigurnost, kaže Dujmić.


Susreti putnicima često su i dan danas vrlo emotivni, kaže kapetan Polić, a nekadašnji putnici i nakon svih tih godina prepoznaju pomorce s brodova Kvarner Expressa.


– Prošle godine sreo sam, na kasi jednog supermarketa na Kukuljanovu nešto je zapelo pa smo stajali u redu, ali vidim da me čovjek u redu iza mene promatra. U jednom trenutku mi se i obratio riječima – ja vas znam. U onoj gužvi, mislim, ma odakle me sad ti znaš, ali on se sjetio i kaže: »Znam, vi ste bili kapetan na brodu kad sam putovao iz Rijeke u Zadar. Niste mogli dignuti hidrogliser pa smo kasnili u Zadar, a ja sam zakasnio na trajekt za Preko. Kapa vam do poda, jer ste mene i još nekoliko putnika koji su također zakasnili na isti trajekt, iz Zadra prevezli do Preka«. Eto ja sam tu zgodu već odavno bio zaboravio, ali taj čovjek još to pamti, iako se dogodilo prije gotovo trideset godina. Uvijek je lijepo tako nekog sresti, kaže Polić.


Škakljive situacije


Osim izbjeglica, često su, dodaje, prevozili i pripadnike vojnih postrojbi, kao i vojni materijal. Znači li to da su prevozili i oružje, pitamo zapovjednika.


– Vozili smo vojnu opremu, recimo to tako, odgovara, s osmijehom na licu.


Zapovjednici brodova imali su, kaže, obavezu svakodnevno se javljati zapovjedništvu u Rijeci, preko jednog od radnih komunikacijskih kanala i tada bi saznali što im je na rasporedu za idući dan.


U noćima uoči vojnih zadataka, brod i posada bi obično bili vezani izvan riječke luke, koja je bila pod djelomičnom blokadom, pa su najčešće bili u Bakru, Kraljevici, Uvali Scott ili na nekoj od ostalih riva u Primorju.


– Vozili smo vojsku, prilično često, s tim da je znalo biti prilično »škakljivih« situacija, ali smo se iz svih izvukli bez težih posljedica. Jednom smo prilikom tako prevozili vojsku u Karlobag, bilo je to 1991. godine, a kada smo se vraćali natrag, čuli smo na vezi da je neprijateljski avion napao trajekt koji je vozio na liniji Jablanac – Mišnjak, ne sjećam se više o kojem je brodu bila riječ. No iz komunikacije sa zapovjedništvom saznali smo da smo meta napada trebali biti mi, jer je tadašnja JNA, vjerojatno prisluškujući komunikaciju ili preko svojih obavještajaca, saznala za naš prijevoz vojske prema Karlobagu, koji su htjeli osujetiti. Digli su avion da potopi brod, no imali su pogrešnu informaciju da plovimo brzinom od petnaestak čvorova pa su otprilike izračunali gdje bi se trebali nalaziti i izveli napad. Nisu znali da mi možemo ploviti brzinom od preko trideset čvorova i da smo u tom trenutku bili već na povratku, negdje kod Krčkog mosta, nego su napali pogrešan brod, kaže Polić.


Ratni zadaci


Inače se, ističe, uglavnom plovilo noću, posebno kada se odlazilo na vojne zadatke, i to bez osvjetljenja, bez navigacijskih svjetala i u tajnosti, kako bi brod ostao neprimijećen. Često se, posebno u zadarskoj luci, uplovljavalo i isplovljavalo pod granatiranjem.


– Za usporedbu, da vam objasnim kako smo uplovljavali, danas je regularna brzina u riječkoj luci šest čvorova. Tom brzinom plove unutar luke katamarani na brzobrodskim linijama. To kontroliramo upravo ja i moji kolege u VTS-u i ne daj bože da tko plovi brže jer mu odmah slijedi inspekcijski nadzor i kazne. A ja sam uplovljavao, za vrijeme rata, s brzinama od 16-17 čvorova i tako do pedesetak metara od rive, kako bi iskrcaj i ukrcaj bili čim brže obavljeni. I sve to po mraku. U nekoliko smo navrata uplovljavali doslovce pod topovskom paljbom. Granate su znale padati na tridesetak metara od nas, jer je neprijateljska vojska znala otprilike kada dolazimo i namjerno su gađali luku kako bi pogodili naš brod. Srećom, brod bez osvjetljenja, noću, nije lako pogoditi granatom pa smo svaki put prošli bez žrtava i bez oštećenja na brodu, kaže Polić.


Ratni zadaci su ih nerijetko vodili i u susjednu Italiju, iako su se službeno vodili kao komercijalna linija Zadar – Ancona.


– Petkom smo stizali u Zadar, a subotom su gotovo obavezna bila putovanja u Italiju, točnije u Anconu. Kako je Hrvatska bila pod embargom po pitanju vojske i vojne opreme, to se vodilo kao komercijalna linija za putnike. Putnike smo i imali, redovito su to bili vlasnici trgovina u Zadru, njih po pedesetak, koji su pod navodnicima išli u nabavku robe za svoje dućane. Robu su i nabavljali, ali to, naravno, nije bio pravi cilj ni svrha putovanja. Kad bismo stigli u Anconu, njih bi iskrcali, a u većini situacija morao sam iskrcati i članove posade. Kad bi svi otišli, odradilo bi se ono što se moralo odraditi, ukrcali bi natrag na brod posadu i putnike te se vratili u Zadar kao običan putnički brod na komercijalnoj liniji. Putnici su nam bili pokriće, za slučaj da nas netko zaustavi, kaže Polić.


Posao u Italiji


Sa svim troškovima komercijalnih i ratnih plovidbi, vodstvo Kvarner Expressa moralo je osmisliti način kako zaraditi dovoljno sredstava za održavanje brodova, plaće posada i gorivo pa su 1992. došli na ideju uvođenja stvarnih komercijalnih linija u inozemstvu, u čemu im je, s iskrenom željom da pomogne, podršku dala Italija.



Članovi posada brodova Kvarner Expressa nikad nisu dobili nikakvo službeno priznanje za svoj doprinos u obrani Hrvatske ili zbrinjavanju prognanika.


– Nismo ga nikad ni tražili. Mi smo obavili što se od nas zahtijevalo, nije nam to bilo teško niti smo ikad razmišljali o opasnostima, a još manje o zaslugama. To što smo uspješno završili sve zadatke, a još više činjenica da smo pomogli tisućama prognanika, najveća su nam nagrada, skromno kaže Polić.Dujmić dodaje kako su članovi posada na svojim leđima iznijeli velik teret.

– Želim da se barem ovim putem, u javnosti, u medijima, podsjetimo na sve što su ljudi iz Kvarner Expressa učinili u Domovinskom ratu. Dali smo veliki doprinos, ali s godinama se to zaboravlja pa je na nama koji smo svjedoci tog vremena da ipak podsjetimo na zasluge svih tih ljudi, kaže Dujmić.



– S brodom Iris dobili smo posao na liniji između Krfa u Grčkoj i Brinidisija u Italiji, sa svakodnevnim vožnjama preko Otranta. Ne samo da je to bio prvi takav posao u inozemstvu, nego je to ujedno bio i prvi brod pod hrvatskim zapovjednikom, posadom i hrvatskom zastavom koji je plovio na međunarodnoj putničkoj liniji, na što smo i danas posebno ponosni. O tome se pisalo u talijanskim novinama, izvještavalo se na RAI-ju, a na prvoj plovidbi je bio i vaš kolega, pokojni novinar Novog lista Ivo Kirigin, koji je izvještavajući s tog putovanja napisao nekoliko tekstova, kasnije objavljenih u Novom listu, kaže Dujmić.


Dolazak u Brindisi se, međutim, pokazao poprilično neugodnim za posadu.


– Vlasnik agencije s kojom smo radili u Brinidisiju htio je organizirati vožnju brodom za uzvanike, među kojima su bili vodeći ljudi grada, turistički djelatnici i drugi gosti. Upravitelj stroja je prije vožnje poslao pripravnika da otvori neke ventile, ne znam ni ja više točno što, ali nešto je pošlo po zlu i nismo mogli pokrenuti brodske strojeve. Kakva sramota. Prvo putovanje, za posebne goste, a mi ne možemo pokrenuti brod! Kvar se otklanjao cijelu noć, sve je dobro završilo, plovidba je odrađena naknadno, a na kraju smo se i dobro nasmijali oko svega, no u tom trenutku nije nam bilo svejedno, kaže Dujmić.


Brod Iris na tim je plovidbama svakodnevno nadzirala američka ratna mornarica, koja je svojim brodovima Tortuga i Saratoga kontrolirala Otrant.


– Njima smo se morali javljati prilikom svakog prelaska Otranta, s kompletnim izvještajem o broju putnika, nacionalnom sastavu i tako dalje. Svakodnevno su nam prilazili i vojni helikopteri koji su nadzirali Jadran. Prišli bi nam helikopterom po krmi, na svega nekoliko desetaka metara, pogledali što radimo, što vozimo, mahnuli nam i nastavili dalje, kaže Polić, koji je s brodom Iris bio i u Albaniji, gdje je njega i Dujmića primio tadašnji albanski ministar prometa.


Teška vremena


Od sredine 1992. godine brodovi Kvarner Expressa nisu više sudjelovali u operacijama za potrebe Hrvatske vojske, a kompanija je, unatoč pokušajima da opstane, polako otklizala prema stečaju i gašenju poslovanja.


– Kvarner Expressa nažalost više nema, ali tu su ljudi koji su u toj firmi radili i koji su dali svoj veliki doprinos obrani Hrvatske i zbrinjavanju izbjeglica. Hvala svim našim pomorcima na svemu što su učinili. Bila su to teška vremena, puno rada, puno žrtvovanja koje im nikad nije bilo teško. Nikad nitko nije odbio niti jedan zadatak, unatoč opasnostima, zaključuju Dujmić i Polić.