RIJEKA – Završena je vladavina Maria Draghija u Europskoj središnjoj banci (ECB), obilježena politikom sijanja novca i negativnih kamatnih stopa, koje međutim još ne daju rezultata pa je na svojoj posljednjoj tiskovnoj konferenciji Draghi vladama eurozone otvoreno poručio neka troše: fiskalna politika je na potezu da ulaže i troši i tako u eurozoni podupre rast.

Dužnost predsjednice ECB-a preuzela je jučer Christine Lagarde, izvršna direktorica MMF-a od 2011. koja je uoči preuzimanja dužnosti odobrila je nastavak Draghijeve monetarne politike, koja uključuje jako niske i negativne kamatne stope, uz kupovinu imovine.

Dok je dakle s jedne strane u državama eurozone aktualno poticanje potrošnje, od zemalja poput Hrvatske očekuje se stezanje remena, sada i u svjetlu pristupanja eurozoni i uvođenja eura. Bez obzira na rasplet u vladajućoj koaliciji, gdje se koplja lome upravo na većoj ili manjoj potrošnji, pa tako HDZ-ov Marić igra ulogu čuvara uravnoteženog proračuna, a HNS-ova strana igra na kartu dobrih odnosa sa sindikatima, analitičari vjeruju da nam ne gine daljnje klizanje u zonu proračunskog deficita. Izbori idu, bit će malo prije ili malo kasnije, a predizborno će vrijeme, s tim da je ciljana 2020., sigurno ostaviti traga na javnim financijama, smatraju.

Pregrijana ekonomija

Kristijan Kotarski s Fakulteta političkih znanosti kaže da Draghijev apel o većoj državnoj potrošnji nikako ne doživljava kao poruku zemljama poput Hrvatske, već zemljama poput Njemačke, Nizozemske, Finske, koje imaju veliki fiskalni kapacitet i kredibilitet, te kojima upuštanje u malo rastrošniju politiku ne bi naudilo, dok bi zbog poticaja rasta cijeloj eurozoni to bilo korisno.

– Riječ je o fiskalno solidnijim ekonomijama, od kojih se očekuje da dodaju malo gasa, te kroz fiskus daju vjetar u leđa gospodarstvu eurozone koje usporava. Očekuje se dakle njihovo protucikličko djelovanje, što u ovom slučaju znači veću potrošnju – tumači Kotarski, dodajući da ono što vrijedi za Njemačku nikako ne vrijedi za Hrvatsku.

Njemačka primjerice ima 10 postotnih bodova manji udio javnog duga u BDP-u, što znači daleko više kapaciteta za djelovanje. Inače, ta je ekonomija tradicionalno nesklona potrošnji u smislu poticaja rastu. Temelji se na ekonomiji ponude, upravo suprotno od naše, što očito također ima svoje limite.

– Sukus djelovanja javnih financija je da, kad plešete, trebate podgoditi ritam, a Hrvatska to radi dosta loše. Kroz zadnjih 18 godina, u svega 4 do 5 godina domaća je fiskalna politika bila anticiklička, odnosno djelovala je na opisani, potreban način, da troši u fazi usporavanja i steže kada je ekonomija pregrijana.

Svo preostalo vrijeme nije vođena na taj način, odnosno nije se ponašala u skladu s naputkom da se krizu mora dočekati spreman. Naime, suficite treba čuvati za teška vremena, a ne da vam ih – kako je to kod nas obično slučaj – pojedu »uljanici«, sindikalni zahtjevi i slično – tumači Kotarski.

Na pitanje kakvu sada politiku vodimo, kaže da je 2017. primjerice bila vođena jako dobra fiskalna politika, izašli smo iz procedure prekomjernog deficita itd., u 2018. već smo u toj disciplini pali, sada ćemo biti oko nule, no očekuje nas, kaže, 2020. i parlamentarni izbori, koji će, ako se pritisak na vladu nastavi – a vjerojatno hoće – značiti novo generiranje potrošnje i deficita, zaključuje Kotarski.

Ispada tako da ćemo poslušati Draghijev apel, iako nije bio nama namijenjen.

Nije dobro

Da će se Vlada teško othrvati sve većim pritiscima na rast plaća, koeficijenata, ne samo učiteljskog, već i drugih sektora – a što bi se još intenzivnije moglo nastaviti u idućoj godini – smatra i analitičar Velimir Šonje, koji kaže da Vlada teško rješava ove probleme te se s pritiscima teško nosi.

– Moramo znati da je masa plaća u državnom sektoru, dakle ukupne naknade zaposlenima u sektoru opće države, centralne i lokalne, što obuhvaća pratički sve javne funkcije, porasla negdje između 15 i 17 posto u proteklih 4 do 5 godina. E sad, drugo je pitanje kako se ta masa dijeli, a to je pitanje osjećaja pravednosti, političkih odnosa i moći, pa tako prosvjetari smatraju da ne dobivaju ono što zaslužuju ili da su bili zakinuti u prošlosti itd.

U svakom slučaju, Vlada je prvenstveno pred političkim izazovom jer ulazeći u izbornu godinu sigurno će popustiti, a to smo vidjeli iz određenih ponuda premijera, koje se mogu tumačiti kao predizborno popuštanje.

Međutim s obzirom na čvrsti stav sindikata, meni se čini da će on popustiti još. To svakako nije dobro, jer kad se to sve skupa zbroji, to su neka povećanja o kojima privatni sektor ne može ni sanjati, dakle malo su izvan konteksta. U 2020. očekujem usporavanje rasta, a to znači da će ovaj brzi tempo priljeva po osnovi PDV-a, različitih poreza i doprinosa, nešto usporiti. Izborna je godina, trošit će se, i bez obzira što se planira, u 2020. očekujem povratak blagog deficita, zaključuje Šonje.