Ivo Jakovljević: Kriza u Hrvatskoj trajat će sve do 2025.

Stoga što Vlada nailazi na široke otpore iz gotovo svih institucionalnih sektora, a nema potporu većine mladih, koji niti se protiv čega bune niti se za što zauzimaju, kriza neće završiti ranije. To nije nikakav pesimizam već čista matematika u sagledivom roku 

Ivo Jakovljević, ekonomski stručnjak, kolumnist Novog lista i »dežurni katastrofičar«, kakvim ga mnogi nazivaju, iako se njegova predviđanja na koncu uvijek obistine, nakon 40 godina novinarskog staža odlazi u mirovinu. U intervjuu za novine, u kojima je, kaže, proveo najboljih 17 novinarskih godina, progovara o stanju u medijima, o utjecaju politike i oglašivača na slobodno novinarstvo, a – umjesto u kolumni »Ekonomski brevijar« – iznosi i nove prognoze o državnim financijama i o izgledima za izlazak iz već petogodišnje gospodarske depresije. 

   Svaki optimizam reže u korijenu, jer, najavljuje, iz krize se najvjerojatnije nećemo izvući prije 2025. godine. Izvući se iz krize, podsjeća Jakovljević, znači ne samo dostići godišnji BDP iz 2008., nego početi ostvarivati stabilno visoke stope godišnjeg rasta BDP-a, više od 6-7 posto. 

  Iza vas je okruglih 40 godina novinarskoga staža. Kako gledate na svoju karijeru?

   – Počeo sam honorarno raditi u Vjesniku 1973. godine, kad sam upisao treću godinu na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, i otad sam u punom novinarskom pogonu. Prošao sam kroz četiri redakcije, od Vjesnika i Danasa, pa preko Slobodne Dalmacije, i ponovnog povratka u Vjesnik, da bih od 1996. godine radio u Novom listu. Mogu zaključiti da sam u svom novinarskom vijeku bio sretniji nego što sam u svim svojim mladalačkim planovima mogao i zamisliti. Jer, većinu od tih 40 godina bio sam sam sebi urednik, a ne pamtim da mi je itko ikada cenzurirao ili bitno mijenjao ijedan tekst, osim na bolje. Pogotovo u onim prvim godinama kad sam pekao zanat. Bilo je, dakako, i mučnih trenutaka i razdoblja, osobito iz vremena nasilnog gašenja Danasa, ili podjednako sirovog gašenja Kulušićeve Slobodne Dalmacije, i još mučnijih trenutaka iz rada u Vjesniku od 1993. do 1996. No, s prelaskom u Novi list, na poziv Veljka Vičevića, sve sam to mučno više-manje zaboravio, te doista uživao kroz svih 17 godina, radeći za – prema mojem mišljenju – najliberalniji i najkvalitetniji novinski medij u Hrvatskoj.   

Šibenski opus

Imate li još žara za pisanjem ili se uistinu mislite odmarati i uživati u zasluženoj mirovini? 

   – Kad sam bio 15-20 godina mlađi, nisam mogao niti zamisliti da ću, ako budem živ, raditi nakon 55. Mnogi su novinari u Vjesniku, ali i u ostalim medijima, ako su htjeli, tada odlazili u mirovinu i s 50, ili s 55 ili ekstremno tek sa 60 godina, s tim što zadnjih pet godina nisu imali obavezu pisanja. Dogurao sam bio nekako i do svoje 60., kad sam imao u planu da ću sigurno otići u mirovinu, ali onda se i to malo odužilo, pa sad mislim da je zaista pravi trenutak. Jer, ovo je godina u kojoj punim 40 godina novinarskog rada, koje se razdoblje slučajno podudarilo s vremenom u kojem je klasično novinsko novinarstvo doživjelo puni zamah i vrhunac, da bi sada, pod pritiskom dubokih i ubrzanih tehnoloških i tržišnih promjena ili nestajalo, ili igralo na još maglovitu kartu radikalnog restrukturiranja. 

  Znači, bježite na vrijeme?

S obzirom na crne prognoze za tiskane medije, kakvu sudbinu predviđate Novom listu, kao etabliranoj tiskovini, koja na svoje stranice nije dopustila upliv senzacionalizma i žutila? 

   – Novi list je i u najnovijoj krizi novinskih medija uspio opstati kao poseban sadržaj. I dalje, Novi list čitam najduže, dok druge tiskane medije pročitam na preskoke u nekoliko minuta, a portale u nekoliko klikova na internetu. To pokazuje da većina novinara Novog lista još ima mladenački potencijal i većinu tekstova radi duhovito. Mnogi od tekstova naših novinara i najuglednijih vanjskih suradnika su tekstovi za jačanje duha, puni ironije, inverzije, kozerije, to je ono čega danas fali u većini medija koji su tmurni, ne znaju se našaliti, a oni koji pišu kao da su stalno u nekom strahu što će gazda reći. No, Novi list će se poslovno morati ili umrežiti, ili sam integrirati nekoga uz neku bankarsku polugu, ako je to još moguće, ili se proširiti pa imati i svoju radio mrežu, i trgovačku mrežu, kao što je imao i nekada. Na samo jednom proizvodu se ne može razvijati, a ni opstati.

   – Moglo bi se i tako zaključiti, iako ja, zbog godina, više nemam lošijeg izbora. Kao član aktualnog Titanika, na kojem je pripremljena samo jedna rasušena barka za spašavanje djece, žena i staraca, ja, evo, silazim u tu barku još pri punoj svijesti. 

   No, novinarska strast ne odumire s godinama. Moje dvije najdraže aktivnosti su oduvijek bile čitati i pisati. Oči sam još koliko-toliko sačuvao, a za pisanje još imam jednu ideju. Riječ je o petoj knjizi iz mog šibenskog opusa, o šibenskom identitetu. Nakon Velikog rječnika šibenskih riči, Šibenskog teštamenta, Šibenske filozofije i Šibenske likaruše, planiram napisati završnu, petu knjigu, o šibenskoj politici. Ali, unatoč prikupljenoj građi, tu je još riječ o zecu koji je daleko i o ražnju kojeg nema, a možda ga nikad neće ni biti.   

Bijeg u trivijalno

Kako gledate na novinarstvo nekoć i danas, kada i sami odlazak u mirovinu uspoređujete s bijegom s tonućeg broda?

   – U doba socijalizma ja pamtim da nije bilo velikih ograničenja osim dva-tri: nisi smio ništa napisati protiv Tita, SUBNOR-a i Jugoslavije kao cjeline. Ali se moglo apsolutno sve drugo preispitivati, u čemu je u razmjerima Jugoslavije i istočne Europe prednjačio tjednik Danas, u kojem sam proveo pet najdramatičnijih godina svojeg novinarskog vijeka. Zato su mediji u 80-ima bili možda zanimljiviji nego unazad 15-ak godina, kad je Hrvatska bila na putu u Europsku uniju. Kod medija se početkom 1990-ih dogodila pozitivna pluralizacija, začinjena s malo pretvorbenog kriminala ili nasilja nad medijima, ali osnovni trend je bio da je stvoreno više punktova za iznošenje različitih viđenja istih stvari. No, i to se izvitoperilo. Danas, umjesto nekadašnjih unutarnjih ideoloških ograničenja, cenzura u medijima na nacionalnoj ili lokalnoj razini ide od interesa gole vlasti, te dioničara, kreditora i oglašivača, a u dijelu europskog ili vanjskopolitičkog sadržaja u krajnje žalosnom, kolonijalnom, papagajskom prepisivanju teza i fraza iz američkih, imperijalističkih medija. Zato se danas većinu novina u Hrvatskoj može pročitati za samo 10-15 minuta, s izuzecima nekih brojeva kada imaju poseban prilog, kao što Novi list ima subotnji prilog Pogled. 

  Mislite li da je upravo utjecaj politike i ogašivača te konstantno sužavanje prostora slobodnog novinarstva dovelo do srozavanja profesije?

   – Motor medijskih kuća je stvaranje profita po svaku cijenu, te nezamjeranje onima koji su vlasnici medija ili vlasnici političkog ili sudbenog prostora, velikim korporacijama i oglašivačima, pa ponekad i lokalnoj ili europskoj mafiji. A, kako je politički prostor za pisanje sužen, onda se mediji okreću hiperprodukciji vijesti o nesrećama, patnjama, skandalima i sličnome. Većina ovih informacija danas stresne je prirode. Da bi se mediji prodali, oni u pretežnom dijelu svojeg sadržaja prodaju strah i paniku. Ako nema dovoljno mrtvih i velikih prijetećih nesreća, onda se od temperature od 35 stupnjeva pravi kataklizma. Sve je više i informacija o bolestima svih vrsta, koje su temelj za rastuću potražnju lijekova. Konzument mnogih medija trebao bi trkom otići na sistematski pregled svaki put nakon što pročita neke od novina, ili vidi neki od portala ili tv-kanala. Zato je glavni paradoks informacijske ere upravo u poplavi informacija, pred kojima ljudi, kao pred nekom elementarnom nepogodom, bježe u trivijalno. Pa je tako kraljevski unuk zvijezda dana za najšire mase, dok pravih informacija iz Hrvatske, o stanju u državi, a kamoli o stanju u Afganistanu, Iraku ili drugim djelovima svijeta, nema.   

Sitni igrači

Kakvom predviđate budućnost tiskanih medija, hoće li izgubiti bitku pred internetskim portalima? 

  – Pojavom interneta i sužavanjem tržišta danas su tiskani mediji sve sitniji igrači. Vrijeme će učiniti svoje, da klasično novinarstvo kroz 5-10 godina ili nestane ili se prekomponira u okvirima hrvatskog nacionalnog tržišta u samo jedan ozbiljniji dnevni list i možda dva-tri tabloida za najširu i najmanje zahtjevnu publiku. Zato objektivno postoji potreba za jednim snažnim nacionalnim dnevnim novinskim medijem, koji će poštovati minimume medijske etike. Ali, bez okrupnjivanja medija, spasa im nema. Mediji se mogu sami udružiti i restrukturirati, što bi bilo najbolje, ali je najmanje vjerojatno zbog konkurencijskih interesa. Zato inicijativu može preuzeti i Vlada, i barem integrirati ostatke velikih i važnih informacijskih djelatnosti, koje su još u igri, od HRT-a, HINA-e, Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«, Narodnih novina, i stvoriti jaki informacijski konglomerat u državnom ili u javnom sektoru. No, vlast bi morala igrati fer igru. 

   U nadstranačkom interesu, javnom, bilo bi da Hrvatska ima jake, umrežene multimedije, koji imaju visoki kredibilitet. Postojeći mediji, na koncu, mogu se okrupniti i oko neke velike inozemne kuće, ali onda se nećemo trebati čuditi tome što će oni biti poluga u jeftinom preuzimanju preostalih nekretnina i javnih poduzeća u Hrvatskoj, kad za to dođe vrijeme. Pa će novinari iz tih medija razvaljivati afere o Hrvatskim šumama, Hrvatskim vodama, lošem poslovanju HŽ-a, ne bi li mu oborili cijenu kako bi onda i taj ostatak prirodnih bogatstava i javnog sektora otklizio u velike europske poslovne mreže. Kao krajnju posljedicu imat ćemo pogled kroz prozor na Jadran, čije će najbolje uvale biti ograđene žicom i videokamerama, kao što će i medijski prostor biti ograđen brojnim žicama, iza kojih se čitatelji neće informirati, nego zatupljivati i inšempjavati na opće zadovoljstvo. 

  Vaša kolumna »Ekonomski brevijar«, za koju ste 2009. godine dobili i nagradu Hrvatskog novinarskog društva »Marija Jurić Zagorka«, prošla je od 1992. godine kroz tri redakcije: Vjesnik, Slobodnu Dalmaciju i Novi list. Tijekom godina došli ste na glas ekonomskog katastrofičara. Zamjeraju Vam da uvijek sve vidite crnim, no predvidjeli ste točno brojne događaje, od svrgavanja Sadama Husseina zbog nafte, te pada Miloševića u 100 dana, do gospodarske krize u kojoj se Hrvatska i dalje nalazi. U intervjuu koji smo radili 2009. godine vi ste kazali »ako Bog da, situacija bi se možda mogla početi popravljati tek za 3-4 godine, ali nećemo izići iz krize još dugo«. Koliko je crna trenutna gospodarska slika Hrvatske, bez ublažavanja?

   – Gotovo sve se gospodarske reference pogoršavaju i u petoj godini depresije. Zašto? Da bi bilo lakše shvatljivo, priču treba pojednostaviti. Ja sam uvijek nastojao samome sebi priču o hrvatskoj tranziciji usporediti s preobrazbom neke obiteljske kuće. Ta kuća ima vlasništvo, prihode, rashode, kredite i pozajmice drugima, svoje stanare. Kada je počela privatizacija u Hrvatskoj i to kroz gašenje velikih kompanija i prodaju najboljih kompanija strancima, a onda i prodaju banaka stranim bankama, ja sam to usporedio upravo s obiteljskom kućom. Kad netko proda svoju obiteljsku kuću, onda ne može očekivati da više u njoj spava, a niti da onome koji će u njoj živjeti i njome upravljati određuje što će kuhati, kako će živjeti, ponašati se, hoće li je prodati trećemu. Dogodilo se da su kod nas sve banke prodane strancima. Rasprodane su za jednu sedminu iznosa uloženog u njihovu sanaciju i to je još prikazano kao veliki uspjeh. Kod nas je država prodavala svoju imovinu, a istodobno se zadužila za potrošnju. To je isto kao da jedna obitelj proda svoju kuću i onda uđe u banku i još se zaduži do daske, pa nakon toga ode u prvu kockarnicu i gotovo sve prokarta. To se radilo sustavno skoro 20 godina i još se unaprijed postavilo glavne parametre ekonomske politike kao što je precijenjeni tečaj, tako da u startu gotovo sve uvozno bude jeftinije od domaćega. U tim okolnostima nema toga genijalca koji može spasiti jednu nacionalnu ekonomiju od bankrota bolnim mjerama na opće zadovoljstvo i u kratkom roku od desetak godina.   

Nerješiva situacija

Prema vama, dakle, klizimo prema propasti?  

  – Hrvatska je danas, iako je članica Europske unije – da se ne zavaravamo – u nerješivoj ekonomskoj situaciji. Rješenje bi bilo jedino u kontrapolitici, a to bi značilo nacionalizaciju strateških djelatnosti. To bi pravno bilo čak i moguće, jer bi se država mogla u mnogim spornim slučajevima pozvati na to da strani partneri nisu ispunili uvjete iz potpisanih privatizacijskih ugovora, a u krajnjoj nuždi bi mogla posegnuti i za revolucionarnim zakonodavstvom, pa sve što je od strateškog nacionalnog interesa također nacionalizirati. Bez imovine, bez vladanja nad glavnim potencijalima u gospodarstvu i financijama, nemoguće je voditi suverenu i prosperitetnu ekonomsku politiku. Ministar Slavko Linić ulaže ogromnu energiju samo da bi za početak naplatio ono što je trebalo biti naplaćeno, ali nailazi na masovne otpore. A gdje su onda tek ovakvi potezi, poput nacionalizacije, koji traže izuzetnu političku volju i suglasnost većine građana. Pitanje je želi li uopće kod nas većina građana da Vlada vodi jednu dugoročno razumnu politiku ili u našoj javnosti prevladava hajdučki mentalitet – naplatiti nekom prolaz, maznuti tuđe, izgraditi na divlje, zadužiti se pa što bude, odigrati s jednokratnim prihodima nešto na kladionici, pa kad se sve izgubi, ići na Markov trg prosvjedovati. 

  Što je temeljni potencijal koji država mora sačuvati, ili pokušati vratiti kroz, kako predlažete, nacionalizaciju?

   – Ponajprije, u Hrvatskoj mora postojati jedna jaka državna izvozno-uvozna banka. Trebalo je Hrvatsku poštansku banku i Croatia Osiguranje spojiti sa HBOR-om i napraviti jaki konzorcij koji bi, ne poklanjao kredite, nego koji bi prije svega kreditirao izvoznike i domaću proizvodnju. To većina ovdašnjih banaka ne radi, pozivajući se na to da hrvatski izvoznici nisu konkurentni, da hrvatski mali poduzetnici nisu inovativni, te oni uglavnom kreditiraju uvoz automobila ili investicije njima umreženih stranih kompanija. Zato Hrvatska mora imati svoj jaki financijski kompleks. Osim u bankarskom sektoru, mjere te vrste bi trebalo provesti i u naftnoj industriji, jer tu se ne radi samo o zapuštanju dviju rafinerija, nego o bušotinama i nalazištima koja su pod kontrolom INA-e i koja ne bi smjela otklizati u većinsko mađarsko vlasništvo. Država mora preuzeti upravljačka prava u INA-i. Osim što se dio privatizacija može poništiti, jer sadašnji vlasnici ne ispunjavaju ugovorne obaveze, ima u Hrvatskoj i još puno spornih privatizacija. Kriminal iz privatizacije ne zastarijeva i mnogo toga bi se sada moglo vratiti na početne pozicije, u državno vlasništvo. Sve to traži Vladu koja će vladati na dulji rok, jer to nije posao za mandate od 3-4 godine. 

  Koliko nas još kriznih godina čeka?

   – Upravo zbog toga, što Vlada, koja nastoji uspostaviti europska pravila igre u hrvatskoj ekonomiji i pravosuđu, još nailazi na široke otpore iz gotovo svih institucionalnih sektora, a nema potporu većine mladih, koji – iako su u većini tehnološki višak – još se ni protiv čega ne bune, niti se za što žestoko zauzimaju, osim za estradu, ekonomska i socijalna kriza u Hrvatskoj neće završiti prije 2025. godine. To nije nikakav pesimizam. To je čista matematika u sagledivom roku. 

  Hoćemo li ipak prije 2025. godine barem »prodisati«? Svakodnevno slušamo o blagodatima koje će nam donijeti članstvo u Europskoj uniji. 

   – U ovih prvih pet godina ćemo sigurno imati više štete nego koristi. Ulazak u Europsku uniju će samo produbiti depresiju, jer mnoga hrvatska poduzeća nisu sposobna za žestoku tržišnu utakmicu ni u Europi, ni u Hrvatskoj. 

  Znači, mislite da će pozitivni efekti članstva izostati?

   – BDP će se smanjiti i ove, a najvjerojatnije i sljedeće godine, pa će u najboljem slučaju, uspije li Vlada u svojim reformskim planovima, tek 2020. biti kao što je bio 2008., što još neće biti dovoljno za izlazak Hrvatske iz dužničkog ropstva. 

   Hrvatskoj je ostala jedna crna rezerva, na kojoj počiva opasna filozofija u najširoj javnosti da će nama članstvo u Europskoj uniji spasiti ekonomiju. U Hrvatskoj, naime, postoji još puno kvalitetnog prostora u privatnom i javnom posjedu. Zato – na temelju mnogobrojnih unosnih transakcija iz prijašnjih godina – mnogi uzduž Jadrana, ali i u Slavoniji – računaju da ovu krizu može potpuno neutralizirati masovno pretvaranje pašnjaka i zapuštenih parcela širom Jadrana u turističke nekretnine, apartmane ili golf-terene, a širom Slavonije u poljoprivredne nekretnine namijenjene preprodaji stranim kompanijama. Ali to je politika na kratki rok. Državne financije bit će kroz godinu-dvije možda i uravnotežene, ali će se i BDP i broj zaposlenih i dalje smanjivati. Jer, rentijerstvo može donositi koristi samo jednoj, uskoj generaciji, nakon čega slijedi kronični potop državnih financija, uz viđenje i zadnjeg kvalitetnog metra četvornog ovdašnjeg prostora u inozemnom posjedu.