Ključne osobe u resoru realnog gospodarstva su potpredsjednik Vlade Branko Grčić i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Vrdoljak je najavio industrijsku strategiju, a Grčić pokušava, uz pomoć središnje banke, povezati realni i financijski sektor pa je najavio i novi fond za pomoć poduzećima. U HNB-u su za sada još pomalo rezervirani, iako središnja banka nije a priori protiv ideje da banke ulaze u vlasničke strukture poduzeća i aktivno sudjeluju u njihovom oporavku budući da su kroz svoje plasmane ionako izložene. Pitanje je međutim provedbe, znanja i kadrova, jer, kako kaže guverner, vrag leži u detaljima. Iako je središnja banka nedavno bila na meti kritike ministra Grčića, dok ministar Linić često spominje devizne rezerve, premijer Milanović je presjekao, poručivši da se konkurentnost neće podizati putem tečaja. Time je otvoreno još jednom pokazao da podupire Vujčićevu politiku. Iz središnje banke su i prije apelirali da se rast mora temeljiti na stranim ulaganjima i na privatnim, a ne državnim investicijama, pa u tom smislu pozdravljaju zaokret do kojeg je u Vladi došlo. Fiskalna konsolidacija, međutim, još je bolna točka. O inflaciji koja je pak »core business« središnje banke, a čijem je rastu dobrano doprinijela Vladina politika, ne govore.

Kraj virtualne ere

Razdoblje devedesetih i dvijetisućitih bilo je vrijeme otvaranja i liberalizacije kapitalnih tokova koji su, pogotovo u tranzicijskim zemljama, više pridonijeli bujanju potrošnje, uvoza i kredita, no što su postavili temelje za održivi razvoj. Bankarski i financijski sektor tako je preuzeo primat nad konkretnim, opipljivim industrijama. To je zapravo bio trend na cijelom razvijenom zapadu, da industriju i proizvodnju seli na istok, okrećući se tek tercijali i financijama, no globalna kriza pokazala je da takav trend nije održiv. Financijski tokovi u potpunosti su se odlijepili od realnih, bez nadzora i kontrole bujala je nadgradnja, a urušili se temelji. Godina 2008. donijela je otrežnjenje: kada se virtualna ekonomija više zaista nije imala na što nasloniti, vrijednost financijske imovine naglo je pala, baloni na tržištima kapitala i nekretnina naglo su se ispuhali, kao i bankarske bilance, pa su ih države morale sanirati iz vlastitih sredstava. Europa je tako iz drugog vala krize izašla dvostruko ranjena: poljuljana je financijska stabilnost, koja bez realne osnovice ionako nema šanse, a povećan je javni dug članica koje su spašavale banke. Sada se već petu godinu Europa teško nosi s krizom, preslaguje prioritete, pokušava se vratiti svojim počelima, u čemu je sprečava i to što se mora baviti stabilnošću zajedničke valute koju je teško postići bez zajedničke fiskalne politike.

Ipak, uz svesrdnu pomoć Europske središnje banke, kojoj je guverner Mario Draghi udahnuo posve novi, krizi primjereniji smisao, pokušava se dati potpora financijskog sektora krhkom realnom sektoru, s tim da su se najprije oporavile one zemlje koje svoju industriju nikad nisu zapostavile. Kako je industrija, moglo bi se reći, ponovno »in« u Europi, tako onda i Hrvatska sada, nakon dva desetljeća ekonomskog glavinjanja, otkriva toplu vodu, a to je da se bez proizvodnje ipak ne može. Kaže se da nikad nije kasno, pa je dobro da se i sad došlo do tog zaključka, da ključ izlaska iz krize leži u iskorištavanju zapostavljenih industrijskih potencijala, dodatnoj potpori i povezivanju naših tradicionalnih industrija i tvrtki koje su se uspjele othrvati svim tranzicijskim nedaćama, kao i formiranju temelja za razvoj industrija budućnosti. 

  Tečaj i kamate

Preliminarno je detektirano nekoliko industrijskih grana: tekstilna, prerađivačka, prehrambena, drvna, kemijska, metalna, ali i kretivna i ICT industrija. Riječ je o dakle o kombinaciji tradicionalnih i novih grana. Ove stare pokazale su se očito vrlo žilavima, stvarajući proizvode za izvoz u uvjetima koji pogoduju uvozu i potrošnji. Te tvrtke imaju veliki kapital, znanje i iskustvo. Ljude koji u njima rade treba saslušati i poduprijeti da nastave u tom pravcu. Za nove industrije treba mijenjati i proračunsku politiku koja bi morala više uložiti u istraživanje i razvoj. Tu ne bi trebalo štedjeti. Kako buduća strategija ne bi ostala samo mrtvo slovo na papiru, potporu joj trebaju dati i svi ostali segmenti ekonomske politike. Fiskalna treba smanjiti potrošnju da bi se omogućilo ulaganje. Monetarna mora dati doprinos putem osiguravanja dovoljne razine likvidnosti, koja međutim nije problem jer novca ima, ali poduzeća teško do njega dolaze. Kamate su previsoke i prave probleme svim gospodarstvenicima, dok je precijenjeni tečaj nešto s čime se već godinama bore izvoznici, i to je nažalost petlja koja će se malo teže razmrsiti.

U teoriji ona bi se mogla raspetljati na sljedeći način: Ako država smanji potrebe za financiranjem, manje će joj sredstava biti potrebno izvana, pa će se tim putem vršiti manji pritisak na tečaj, i onda bi kuna mogla polako slabiti, što će pomoći izvoznicima, a istovremeno biti u skladu sa smanjivanjem proračunske potrošnje, koja će onda omogućiti vladi da smanji fiskalno opterećenje za građane i privredu, te tim putem kompenzira njihove izdatke koji će porasti uslijed slabljenja tečaja. S druge strane, industrijska politika trebala bi u dugom roku omogućiti održivi rast proračunskih prihoda, a izvoz osigurati priljev deviza dovoljan da tečaj ne padne bitnije…