Hrvatsko gospodarstvo

ISPUNJAVA SE PROROČANSTVO IZ 1999. ‘Zemlja bez proizvodnje je siromašna i osuđena na izumiranje’

Branko Podgornik

G. STANZL/PIXSELL

G. STANZL/PIXSELL

Hrvatski stručnjaci kao da nikome više nisu potrebni, a najmanje Banskim dvorima. Vlade slušaju samo ono što govori Europska komisija i nastavljaju »stvarati uvjete« za ulaganja i za otvaranje radnih mjesta – koja se sve više sele u Njemačku i ostale razvijene zemlje



Hrvatska je među rijetkim zemljama koje više nemaju državnu instituciju za planiranje razvoja. Naša zemlja istodobno ima više od 200 razvojnih strategija, koje su donesene da bi stajale u ladicama. Vlada i Sabor čak ne kontroliraju kako se provodi ono što su izglasovali. Gospodarski rast Hrvatske već dva desetljeća jedan je od najsporijih u Europskoj uniji i svijetu. Budući da gospodarstvo Hrvatske ni približno ne može zadovoljiti potrebe naroda, samo prošle godine iz zemlje se iselilo rekordnih 80 tisuća ljudi, prema procjenama iz Ureda predsjednice Republike.


Nema sumnje da su zbog takvog alarmantnog stanja u zemlji potrebe izvanredne mjere i korjeniti zaokret u načinu upravljanja Hrvatskom, pa i njezinim gospodarstvom. Obično se govori, a u tome prednjači Europska komisija, da bi se stvari promijenile kad bi Vlada provela reforme javnog sektora i sustavno smanjivala troškove poduzetnicima. Međutim, te mjere, iako su potrebne, nisu dovoljne za pokretanje gospodarskog razvoja – što pokazuje iskustvo Grčke i ostalih mediteranskih zemalja. Te su države nakon izbijanja krize iz 2008., prema nalazima OECD-a, provele najviše reformi među 36 razvijenih zemalja, ali ipak stoje u mjestu poput Hrvatske.


U našoj zemlji problem je puno dublji. Hrvatske vlade, neovisno o stranačkim bojama, već dva desetljeća stvari prepuštaju slobodnom tržištu. Vjeruju da će razvoj krenuti sam od sebe. Smatraju da Vlada i državne institucije nisu nositelji ekonomskog razvoja i da se one ne trebaju ponašati poduzetno. Vlade ne postavljaju sebi i Hrvatskoj ni jasne razvojne ciljeve, niti preuzimaju odgovornost za njihovo provođenje. I vlada premijera Andreja Plenkovića nastavila je istim putem. Umjesto da ubrza gospodarski rast, Vlada neprekidno govori da će »stvoriti uvjete« za brži gospodarski rast i za veća ulaganja – kojih, naravno, nema. Kao da će razvoj Hrvatske pokrenuti netko drugi.




Nekadašnji guverner Hrvatske narodne banke, Marko Škreb, u javnim je istupima često govorio da država ne može voditi ekonomski razvoj, jer je to mišljenje ostatak socijalizma. »Tržište će odlučivati o tome što će se u Hrvatskoj razvijati«, govorio je Škreb, a slične poglede imala je i većina u vladajućim krugovima.


Tržišni fundamentalizam


Međutim, razvoj zemlje se ne može prepustiti isključivo tržištu. Hrvatska je u posljednjih nekoliko desetljeća otišla iz jedne krajnosti u drugu – iz državnog socijalizma u tržišni fundamentalizam. Takav pristup, među ostalim, doveo je do propadanja industrije i poljoprivrede, nestajanja radnih mjesta i ubrzanog zaduživanja Hrvatske. Poduzetnici se danas sve više preusmjeravaju na turizam, zbog čega Hrvatska polako prerasta u sezonsko i tzv. monokulturno gospodarstvo, poput nekih latinoameričkih i afričkih zemalja kojima je ekonomija ovisila o tome kakav će biti urod kave ili banana. Brojni hrvatski ekonomisti i stručnjaci već dva desetljeća uzaludno traže od vlasti da preuzmu aktivan odnos prema gospodarstvu, da prepoznaju, stvaraju i podržavaju kvalitetne poduzetnike, osobito u industriji.


– Zemlja bez proizvodnje siromašna je, osuđena je na podređeni položaj, a njezin narod na izumiranje, proročanski su 1999. napisali članovi Akademije tehničkih znanosti Hrvatske na čelu s Jurjem Božičevićem. Poduprli su ih vodeći hrvatski ekonomisti, među njima i Zvonimir Baletić. Slične dramatične poruke nekoliko je puta slala i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Hrvatski stručnjaci, koji su spremni savjetima pomoći u upravljanju razvojem hrvatskoga gospodarstva, kao da nikome više nisu potrebni, a najmanje Banskim dvorima. Vlade slušaju samo ono što govori Europska komisija i nastavljaju »stvarati uvjete« za ulaganja i za otvaranje radnih mjesta – koja se sve više sele u Njemačku i ostale razvijene zemlje.


Znakovito je da je takav trom pristup ekonomiji nedavno kritizao i bivši guvenrner HNB-a Željko Rohatinski, kojeg se dugo smatralo pripadnikom vladajuće škole mišljenja, prema kojoj državna intervencija u gospodarstvu nije poželjna. U člancima na svom internetskom blogu i u intervjuima Rohatinski je ocijenio da je Vlada neambiciozna. Stoga, kaže, ni hrvatski ekonomski rast ne može biti veći od sadašnjih dva-tri posto godišnje. Prema njegovu mišljenju, Vlada i HNB trebaju promijeniti pristup i svojim mjerama izravno podržati hrvatsku proizvodnju. Ne smijemo dopustiti, kaže, da postanemo zemlja monokulture, ovisna o turizmu.


– To je potpuno pogrešan stav. Ako nemate konzistentnu razvojnu politiku, kao što je Hrvatska nema, onda idete linijom manjeg otpora: više turista, više prodanog sladoleda i svi sretni i zadovoljni. To je vrlo kratkoročan način gledanja na stvari koji je dugoročno vrlo štetan, kazao je Rohatinski.


Bivši guverner smatra da je tvrdnja o efikasnosti tržišta – koja je izvorno zamišljena za tržište kapitala, a zatim nekritički proširivana i na ostala tržišta – zapravo dio vladajuće ideologije. U stvarnom životu to tako ne funkcionira.


– Radi se jednostavno o činjenici da je u postojećim uvjetima nerealna »neoliberalistička« teza kako je isključiva ekonomska funkcija države stvaranje i održavanje stabilnog i za (pretežno strane) investicije poticajnog okruženja, u kojem će privatni sektor samostalno, optimizirajući mikroekonomske efekte svog poslovanja, istodobno omogućavati i realizaciju makroekonomskih preferencija, poručio je Rohatinski. Naprotiv, kaže, »aktivna uloga države u profiliranju strukture i performansi funkcioniranja nacionalnih ekonomija široko je prisutna u različitim oblicima i na različitim područjima, pa i u zemljama EU-a«. Prema njegovu mišljenju, Hrvatska treba oblikovati »vlastitu, konzistentnu i razvojno poticajnu ekonomsku politiku« u okviru pravila igre u Europskoj uniji. Bez toga, kaže, Hrvatska će biti osuđena na nizak stupanj ekonomske razvijenosti.


Bez planova i ekonomske politike


Drugim riječima, hrvatske vlasti nemaju planova, ni učinkovite ekonomske politike za poticanje i razvoj vlastita gospodarstva. Štoviše, prema riječima ekonomista Željka Lovrinčevića, naše gospodarstvo ima pogon na samo dva kotača, iako su mu raspoloživa četiri. Ima mišljenja da na sličan, polovičan pogon funkcioniraju i neki vladajući hrvatski ekonomisti te većina političara. Vjeruju da hrvatske vlasti ne smiju rabiti sve državne ekonomske instrumente koji su im na raspolaganju. Ponašaju se, primjerice, kao da je hrvatsko gospodarstvo moguće ubrzati bez pomoći Hrvatske narodne banke, bez učinkovite kamatne, tečajne, odnosno monetarne politike – iako su upravo središnje banke u svijetu imale ključnu ulogu u izvlačenju zemalja iz recesije nakon 2008. godine.


Umjesto da koriste sve državne institucije koje su im na raspolaganju, hrvatske vlade već godinama vjeruju da će stvari promijeniti isključivo putem proračuna. Taj pristup nedavno je kritizirala predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, upozorivši u intervjuu Hrvatskom radiju da se Vlada u težnji za poboljšanjem gospodarskog stanja ne može oslanjati samo na Ministarstvo financija. Vlada je, prema njezinim riječima, potkapacitirana.


Da Vlada nema ambicioznih planova ni dovoljno stručnjaka, uočio je i Stijepo Letunić, profesor sa Sveučilišta Dubrovnik. »Sada se jedino planiranje obavlja kroz planiranje budžeta, koje izrađuje Ministarstvo financija, ali ono je kratkoročno«, kaže. U časopisu Ekonomija od jeseni prošle godine, taj dubrovački ekonomist zauzeo se za napuštanje neoliberalnog pristupa ekonomiji i za »optimalnu kombinaciju ekonomskog planiranja i slobodnog tržišta«. Problem je, smatra, što se kreatori ekonomske politike sada nalaze u inozemstvu, a ne u Hrvatskoj.


– Trebalo bi osnovati Zavod za plan, ili slično, koji bi bio posrednička institucija, napola istraživačka, a napola operativna, uvjeren je Letunić. Nadležna državna tijela moraju se programski, institucionalno i kadrovski osposobiti. Moglo bi se, u skladu s primjerima razvijenih zemalja, početi sa stvaranjem multidisciplinarnog konzultantskog ekspertnoga tima, koji bi djelovao kao savjetodavna i kreativna potpora nosiocima ekonomske politike, u radu na strategiji razvoja i analizi njezinog ostvarivanja, predložio je Letunić.



Hrvatski resursi i suvremene ekonomske politike omogućuju ostvarivanje tih ciljeva na zdrav i dugoročan način. Mjereno stopom rasta BDP-a, za dvije godine može se dosegnuti stopa od 4 posto, a za četiri godine i stope od 7 posto. Jedini uvjet je politika koja zna i koja je sposobna to organizirati, tvrdi profesor.


– Dosadašnje vladajuće politike u svojoj bezidejnosti uvjeravale su i uvjeravaju narod da je dosadašnji položaj Hrvatske prirodan i da se tu ništa značajnije ne može promijeniti. To je politika navikavanja svog naroda da živi u bijedi. Takva politika dovodi da raspada hrvatskog društva i države u suvremenom smislu, što je svaki dan sve vidljivije, upozorio je profesor Ljubo Jurčić na opatijskom savjetovanju



Politika uzrok nevolja


Neumorni i neuslišani zagovornik aktiviranja hrvatskih vlasti u gospodarstvu je i profesor Ljubo Jurčić. Kao predsjednik Hrvatskog društva ekonomista, već barem desetak godina na savjetovanjima ekonomista u Opatiji šalje poruke političarima da se moraju organizirati kako bi poboljšali gospodarstvo. Njegova su opsežna predavanja i javno dostupna, ali političare malo zanimaju. Vladini dužnosnici često dolaze u Opatiju, ali nakon toga nastavljaju raditi po starom. Poput mnogih, Jurčić zamjera Vladi na tome što energiju usmjerava ponajprije na proračunsku štednju, deficite i javni dug. Sve su to, upozorava, samo sredstva za ostvarenje ekonomskih ciljeva. Naše su vlade, kaže, sredstva pretvorile u ciljeve.


– Nijedna Vlada dosad nije jasno postavila osnovne ciljeve nacionalnog gospodarstva, povećanje proizvodnje i zaposlenosti, te prema tim ciljevima posložila politiku. Uvijek je nešto drugo bilo prioritet, pa i danas, kada smo suočeni s dubokom krizom. Takvim pristupom u Hrvatskoj se sagradio »netipični« ekonomski sustav koji je poticao zaduživanje i potrošnju iz uvoza, za razliku od »tipičnih« sustava koji potiču proizvodnju, zapošljavanje, izvoz i investicije, rekao je Jurčić na prošlom opatijskom savjetavanju.


Međutim, prijelaz u tipičan sustav, kakav imaju uspješnije zemlje, ne može se dogoditi sam od sebe, dodaje profesor. »Treba napraviti sustavnu politiku za transformaciju sustava. To se ne može ostvariti nekom pojedinačnom i populističkom mjerom neke od ekonomskih politika, nego to treba biti usklađen skup mnoštva mjera svih politika«, rekao je.


– Ekonomska politika u praksi se sastoji od ekonomike i politike. Jedno bez drugog ne postoji. Praktični političari, pa čak i ekonomski političari, ne moraju nužno biti ekonomisti, ali moraju uza sebe imati nekog tko zna ekonomiju. Pametne zemlje – vlade, ali i stranke – imaju grozd ekonomskih institucija koje služe političarima. Hrvatska to nije razvila, naprotiv – uočava Jurčić.


Koji su hrvatski ekonomski prioriteti, Jurčiću nije sporno. Na prvom mjestu je povećanje proizvodnje, a potom i povećanje zaposlenosti, plaća i mirovina. Na trećem mjestu je povećanje izvoza, na četvrtom je smanjenje dugova, a na petom je povećanje investicija.


Nije teško zaključiti da uzrok hrvatskih ekonomskih nevolja zapravo treba tražiti u politici, u vladajućim krugovima i njihovoj nezainteresiranosti za gospodarstvo u proteklim dvama desetljećima, nakon svršetka rata.


Prema mišljenju bivšeg ministra vanjskih poslova Zdravka Mršića, problem je što političari posvuda u svijetu nastoje praviti usluge kapitalu, umjesto da brinu za dobro naroda. Tijekom globalizacije u proteklih nekoliko desetljeća, kapital je stavio pod kontrolu tržište, a preko tržišta kontrolira narode i njihove države. Takav je razvoj događaja neodrživ. Doveo je do dubokih potresa u europskim državama i svijetu. Pokazalo se da kapital ne može voditi politiku, jer putem tržišta posvuda unosi kaos. Stoga život u svijetu moraju organizirati narodi, odnosno njihovi predstavnici, kaže Mršić. U Hrvatskoj, prema njegovu mišljenju, problem nije samo u tome što nema ekonomsku politiku.


– Hrvatska nema nacionalnu politiku, a da je i ima, ne bi je mogla provoditi putem postojećeg političkog sustava koji nije izdašan za potrebe naroda. Zato vladama u Hrvatskoj odgovara postojeći sustav, jer ne trebaju imati politiku, koju nema ni Europska unija, rekao nam je Mršić. To što Hrvatska propada i što se pučanstvo iseljava, kaže, u konačnici je političko pitanje, ili pitanje države. Ta je »država dužna proizvoditi politiku, domaću i vanjsku, za zemlju i za narod, a ne samo jamčiti kapitalu slobodu kolanja i ubiranja rente te jamčiti slobodu tržišta robe i usluga«, upozorio je Mršić.