U Hrvatskoj, kažu, konačno raste sve što bi trebalo rasti – izvoz, proizvodnja, potrošnja, što bi trebalo značiti da konačno živimo bolje. No, unatoč svim ovim pokazateljima, najteže je usuglasiti one s tržišta rada.

Naime, kako su prenijeli analitičari Raiffeisen banke, prema posljednjim podacima DZS-a, broj zaposlenih osoba u listopadu spustio se na 1,329 milijuna što je za 16.844 ili 1,3 posto manje u odnosu na prethodni mjesec. U odnosu pak na prošlogodišnji listopad, broj zaposlenih je niži za 10.117 što je pad od 0,8 posto. U istom mjesecu, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, ukupan broj osiguranika iznosio je 1,436 milijuna što je za 23 tisuće osiguranika manje u usporedbi s prethodnim mjesecom. Međutim, premda je u listopadu zabilježen razmjerno značajan mjesečni pad od 1,6 posto, na godišnjoj razini je broj osiguranika tj. obveznika plaćanja doprinosa za mirovinsko osiguranje porastao za nešto više od 15 tisuća što predstavlja godišnji rast od 1,1 posto. Analitičari Raiffeisen banke kažu da je, dakle, bez obzira na značajne metodološke razlike koje ne dopuštaju usporedivost navedenih podataka DZS-a i HZMO-a, činjenica da je »već treći mjesec zaredom potvrđen trend pada broja zaposlenika/osiguranika na mjesečnoj razini«.

Živimo li dakle doista bolje, i u čemu se to očituje, ako bi ključni cilj svake ekonomije trebao biti značajniji rast zaposlenosti, analizira prof. dr. Marijana Ivanov, s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

– Da, u prosjeku živimo bolje, što znači – ne svi. Hrvatskoj se događa fenomen poznat pod nazivom jobless growth – rast bez rasta zaposlenosti. BDP raste, stopa nezaposlenosti je zbog demografskih kretanja i administrativnih promjena na nižoj razini nego proteklih godina, ali u isto vrijeme nema značajnih pomaka u novom zapošljavanju. Na godišnjoj razini događa se pad zaposlenosti, iako se dio ljudi nekako snalazi kroz različite povremene i sezonske poslove. Osim toga i dalje postoji problem neusklađenosti znanja i vještina na strani ponude rada u odnosu na potrebe potražnje zbog čega se javlja problem tzv. strukturne nezaposlenosti. Javni sektor do sada krizu praktički još nije ni osjetio te i dalje daje određeni doprinos zapošljavanju, ali izgledno je da će se u skoroj budućnosti i tu događati promjene s negativnim učincima na zaposlenost, ističe Ivanov. Što se plaća tiče, kaže da je iznos sredstava za njihovu isplatu u svim sektorima ograničen, a ako, kaže, ne rastu prihodi poduzeća nema ni novog zapošljavanja, dok pritisci za rastom plaća i sindikalni zahtjevi za sprječavanjem njihovog smanjenja rezultiraju manjim brojem zaposlenih osoba.

Automatizacija 

– Suvremena proizvodnja se i u Hrvatskoj i u svijetu sve više automatizira, rade roboti, dok se značajan dio robe uvozi iz zemalja sa znatno nižim troškovima rada i neuređenim radnim zakonodavstvom. Fenomen rasta bez rasta zaposlenosti stoga je prilično izražen u cijeloj Europi, a i prije nas su ga zabilježila brojna europska gospodarstva, a posebno u djelatnostima koje ostvaruju veću dodanu vrijednost uz manji broj zaposlenih, napominje Ivanov. Kaže da se, uz rast dodane vrijednosti i pad zaposlenosti, povećava se produktivnost pa bilježimo i određene pozitivne pomake u rastu konkurentnosti domaće proizvodnje, što se uz učinke većih stopa rasta BDP-a u drugim zemljama odražava i na rast hrvatskog izvoza.

– Zaposleni, posebno u privatnom sektoru, tako praktički rade više i stvaraju više za istu plaću, a u okruženju deflacije ona realno vrijedi više. Međutim, i rast BDP-a je pod značajnim učinkom deflacijskih procesa, a tek dijelom rezultat ekspanzije. Rast produktivnosti u privatnom sektoru povoljno utječe na otvaranje prostora tom sektoru za nove investicije, iako ne u svim djelatnostima, potom na eventualno vraćanje dugova (razduživanje), plaćanje poreza, pa i starih poreznih obveza, što utječe na daljnju cirkulaciju novca i pokretanje ekonomije, ističe Ivanov.

Dodaje da doprinos rastu daje i osobna potrošnja, ali njen izvor nisu krediti, kao prije krize (više se financira iz vlastitih izvora), jer se građani i dalje razdužuju i nema novog rasta kredita, što je signal da nema razloga za pretjerani optimizam.

Efekt poreznih promjena

– Za rast dijela osobne potrošnje je dijelom zaslužan efekt poreznih promjena kroz povećanje osobnog odbitka te manji porezni teret u srednjim dohodovnim razredima – to je bio dobar put. Međutim, da bi kroz porezne promjene jednima dali više to znači da ste drugima uzeli ili odustali od financiranja određenih, npr. investicijskih aktivnosti. Gledano kroz prosječne podatke, svima nam je dijelom bolje i zbog deflacijskih učinaka pada cijena nafte, benzina i drugih energenata jer se poduzetnicima smanjuju troškovi proizvodnje, a građanima u kućnom budžetu ostaje više za kupovinu drugih stari. Niža cijena nafte dala je veliki doprinos rastu BDP-a  jer se smanjio trošak uvoza, što je uz određena poboljšanja u izvozu doprinijelo tome da imamo suficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni s inozemstvom. Zaključno, rast je bio prije svega efekt eksternih faktora odnosno povoljnih okolnosti (turizma i znatno niže cijene nafte), ali one se već za koji mjesec mogu promijeniti. Prihodi iz turizma ne mogu nas cijelu godinu »hraniti«, a ne mogu polučiti niti pozitivnim efektima za sve regije Hrvatske. Zapostavljena domaća poljoprivreda i nedovoljna domaća proizvodnja i dalje su problem, dok je bez značajnijeg rasta zaposlenosti nerealno očekivati da će se optimistični podaci o rastu BDP-a doista odraziti na poboljšanje života građana, iako ako se rast nastavi to će s vremenom ipak biti sve više vidljivo, zaključuje Ivanov.

Na začelju

– Vrlo visoka nezaposlenost mladih, kratki radni vijek i zapošljivost visokoobrazovane radne snage – značajke su tržišta rada koje otkrivaju njegove strukturne manjkavosti, smatra Zvonimir Savić, direktor Sektora za financijske institucije, poslovne informacije i ekonomske analize HGK. Naime, kaže Savić, Hrvatska je članica EU koja s jedne strane ima jednu od najviših stopa nezaposlenosti mladih, i sada i prije krize, a s druge strane, jedan od najkraćih radnih vjekova te sustav koji potiče, odnosno nedovoljno obeshrabruje, rano umirovljenje. Istodobno, obrazovni sustav ne proizvodi radnu snagu dovoljno kompatibilnu s potrebama tržišta rada, pa niti u sferi visokog obrazovanja. HGK je izradila analizu »Tržište rada u Hrvatskoj – nezaposlenost mladih, obrazovanje, radni vijek« koja je ukazala, kažu, na potreba za sveobuhvatnim reformama s krajnjim ciljem smanjivanja strukturnih manjkavosti na tržištu rada. Ukoliko one izostanu, ostat ćemo članica EU na začelju, s niskom konkurentnošću i visokom nezaposlenošću.