Hrvatska se bolje snašla u sklopu Jugoslavije, nego u vremenu kad se potpuno osamostalila. U sklopu SFRJ, ostvarila je najviše stope rasta BDP-a u svojoj novijoj povijesti – od 1952. do 1965. godišnje čak 9,5 posto
Da nije bilo komunizma, gdje bi Hrvatskoj bio plafon? Ne bi li već davno bila razvijenija od Austrije i Švicarske? Ne bi li bila među deset najrazvijenijih na svijetu? Odgovor na ta pitanja nad pitanjima, u ime sve većeg broja izbezumljenih pod ovim dijelom neba, izgovorio je prije koji dan na jednom stranačkom skupu hrvatski ministar vanjskih poslova, Goran Jandroković.
Jer, kako reče, »da nije bilo komunizma i 45 godina gušenja poduzetništva, te gušenja demokratske svijesti, Hrvatska bi se puno snažnije razvijala i napredovala, pa bi vjerojatno i naš životni standard bio na razini Austrije i sličnih zemalja«.
Ali, povijesna je činjenica, da komunizma, u izvornoj Marxovoj verziji, u Hrvatskoj (kao ni u Jugoslaviji, ili u SSSR-u) nikad bilo nije, te da je i u hrvatskom slučaju bila riječ samo o posebnoj, nacionalnoj verziji socijalizma, koji je svoje vrhunce iskazao u formi samoupravljanja i društvenog vlasništva.
Hrvatska je u socijalizmu bila zemlja visoke zaposlenosti i niske nezaposlenosti, dok je – otkako je prešla na liberalni kapitalizam – postala zemljom niske zaposlenosti i visoke nezaposlenosti. Davne 1952. zaposlenih je bilo oko 500.000 osoba, a nezaposlenih samo 14.000 osoba, dok su mnogi ostali tada bili u seoskim, obiteljskim gospodarstvima, ili u oružanim snagama (tijekom sukoba Tita sa Staljinom i tijekom tršćanske krize). Prijelomne 1971. godine nezaposlenih je u Hrvatskoj bilo samo 40-ak tisuća (jer su mnogi posao nalazili i na »privremenom radu« u inozemstvu), a iduće prijelomne, 1990., »samo« 160.000 osoba. Danas ih je u samostalnoj, demokratskoj, proeuropskoj i tržišnoj Hrvatskoj oko 300.000 osoba (iako se broj stanovnika u međuvremenu smanjio gotovo za 400.000 osoba!), a krizi se i depresiji ne nazire kraj.
Iako nije mudro uspoređivati različita povijesna razdoblja, zbog njihovih tehnoloških posebnosti, činjenica je da je mala i tobože porobljena Hrvatska u eri socijalizma ostvarivala znatno bolje gospodarske rezultate nego u eri liberalnog kapitalizma, kad je postala tobože posve slobodna, demokratska i europski usmjerena zemlja.
Kobno nazadovanje
Usporedit ćemo hrvatske domete u dva poslijeratna razdoblja: nakon Drugog svjetskog i nakon Domovinskog rata, te razabrati u kojem je gospodarskom i ideološkom sustavu Hrvatska postigla bolje krajnje rezultate: da li u socijalizmu ili u kapitalizmu, i to ne samo prema sebi samoj, nego i prema zemljama u tadašnjem konkurentskom okruženju.
Prvi je nalaz da je hrvatski BDP, procjenjivan u granicama današnje Republike Hrvatske, u Domovinskom ratu pretrpio veću štetu nego u Drugom svjetskom ratu, iako je i u jednom i u drugom ratnom slučaju bila riječ o golemim gospodarskim gubicima.
Drugi je nalaz da je nakon Drugog svjetskog rata, unatoč Titovom razlazu sa Staljinom i odbijanju Marshallova plana, osobito u razdoblju od 1952. do 1965. godine, Hrvatska ostvarivala visoke stope rasta BDP-a, usporedive sa kineskim stopama rasta unazad 20 godina, dok je Hrvatska nakon Domovinskog rata bila zemlja koja je sav svoj novi razvoj temeljila na rasprodaji državne imovine te na prekomjernom uvozu i zaduživanju u inozemstvu.
I treći, krunski je nalaz, da je u novim, prosperitetnim tehnološkim okolnostima, Hrvatska nakon prijelaza sa socijalizma na kapitalizam počela kobno nazadovati, što joj se nije događalo u socijalističkoj eri.
Povijesna je činjenica da su na guranje Hrvatske u gospodarsku depresiju – i tijekom njemačko-talijanske agresije iz Drugog svjetskog rata i tijekom miloševićevske agresije iz vremena Domovinskog rata – presudno utjecale te vanjske, ratne okolnosti, dok su krajni uzroci najnovije teške gospodarske depresije, koja je izbila potkraj 2008., pretežno iz domaćih, mirnodopskih izvora: bezglava, višegodišnja rasprodaja najkvalitetnije državne imovine, začinjena korupcijom na najvišim razinama vlasti, i enormno zaduživanje u inozemstvu radi financiranja prekomjerne domaće potrošnje.
Povijest je, stoga, svjedok da se Hrvatska bolje snašla u sklopu Jugoslavije, nego u vremenu kad se potpuno osamostalila. Dok je bila u sklopu SFRJ, ostvarila je najviše stope rasta BDP-a u svojoj novijoj povijesti: u razdoblju od 1952. do 1965. čak od prosječnih 9,5 posto, što je usporedivo sa najnovijim kineskim, svjetski liderskim stopama rasta unazad 20 godina!
Prema podacima iz knjige dr. Jakova Sirotkovića (osnivač Ekonomskog instituta Zagreb, potpredsjednik savezne vlade 1970. – 1974. i predsjednik hrvatske vlade 1974. – 1978., te akademik i predsjednik JAZU i HAZU od 1978. do 1991.), pod naslovom »Hrvatsko gospodarstvo«, od 1948. do 1989. prosječna godišnja stopa rasta BDP-a u Jugoslaviji i Hrvatskoj iznosila je pet posto, a prosječna stopa rasta BDP-a po stanovniku 4,2 posto.
Kroz cijelo to razdoblje udjel hrvatskog u jugoslavenskom BDP-u iznosio je oko 27 posto, s tim što se razina hrvatskog BDP-a po stanovniku povećala sa 20 na 30 posto iznad jugoslavenskog prosjeka. Taj je razvoj bio brži od svjetskog i europskog prosjeka, pa su i Hrvatska i cijela SFRJ ostvarile značajan rast, te od zaostale agrarne ekonomije prerasle u srednje razvijene industrijske zemlje.
Markovićevo čudo
Zato je i bez Tita, Hrvatska – koja je tom dužničkom krizom bila pogođena jače od ostalih republika u sklopu SFRJ – u vrijeme kad joj je premijer bio Ante Marković, iz tadašnje plitke dužničke drame izašla za manje od dvije godine, dok će za izlazak iz sadašnje, čekati najmanje deset godina.
