Foto Darko Jelinek
Žao mi je Ine, ja sam inaš u duši, meni je Ina omogućila da od inženjera na postrojenju u Ivanić-Gradu postanem generalni direktor. Onaj tko bi danas kupio Inu, kupio bi lanac benzinskih postaja od kojih nisu sve profitabilne, jednu rafineriju čija se modernizacija odgađa godinama, jednu rafineriju koja je zaustavljena, padajuće rezerve i proizvodnju
Davor Štern široj je javnosti možda najpoznatiji kao nekadašnji ministar gospodarstva u Vladi Zlatka Mateše koji je na toj dužnosti bio od 1995. do 1997. godine. Trenutno ima svoju konzultantsku tvrtku, ali je i počasni generalni konzul Filipina u Zagrebu.
Bio je i član rock sastava Grupa 220 i Zlatnih akorda, a Šternova je poslovna karijera vezana uz nekada najvažniju domaću kompaniju Inu, počela je na polju u Ivanić-Gradu, a završila mjestom generalnog direktora te naftne kompanije. Logično je onda da uoči treće obljetnice najave premijera Andreja Plenkovića da će Inu nakon 15 godina vratiti u hrvatsko vlasništvo, tako i počnemo razgovor.
Na Badnjak će biti točno tri godine otkad je premijer obećao da ćemo Inu vratiti u hrvatsko vlasništvo. Što ste pomislili kad ste to čuli?
– Pomislio sam da se premijer zaletio, da je htio ljudima ponuditi nekakvu nadu u vraćanje nečega što je izgubljeno.
Mislite da je to nemoguće?
– Moguće je, ali po kojoj cijeni i zašto?
Ima li Hrvatska razloga to napraviti?
– Ja ga ne vidim. Ina je od 2003. godine krenula putem koji mi ne kontroliramo, koji smo prepustili jačemu koji je naš strateški partner i koji je preuzeo inicijativu. Njima se nema što zamjeriti. Da sam ja na mjestu ljudi koji vode MOL, napravio bih isto. Problem je naš pasivan stav i loša kvaliteta rukovodstva koja je dozvolila da se sve u Ini događa stihijski. S MOL-ove strane je sve bilo planirano, s naše strane je sve prihvaćeno. Nema tu povrata Ine jer, ono što je Ina nekada bila i što je nekada predstavljala, više ne postoji. Ne vidim što bi kupovina Ine revolucionarno mogla donijeti, a da to opravda odljev sredstva iz puste državne blagajne.
Hrvatska je, čini se, digla ruke od Ine čim je MOL kupio četvrtinu dionica.
– Nismo imali strategiju, imali smo upravu koja nije znala što hoće, čekali su da vlasnik, Vlada, kaže što hoće, ali ni oni nisu znali. U MOL-u su od prvog dana provodili svoju strategiju. MOL je u Hrvatskoj Inu pretvorio u svoju firmu kćer, iz nje su izvukli sve ono što im je trebalo i što im treba. Onaj tko bi danas kupio Inu, kupio bi lanac benzinskih postaja od kojih nisu sve profitabilne, jednu rafineriju čija se modernizacija odgađa godinama, jednu rafineriju koja je zaustavljena, padajuće rezerve i proizvodnju.
Koliko onda Ina vrijedi?
– Možda 800 milijuna do milijardu dolara. Upitno je vrijedi li što i koliko rafinerija u Rijeci, bez ulaganja od 400 do 500 milijuna eura u »delayed coker« koji se odgađa već 10 do 15 godina. Ta će rafinerija vrijediti sve manje radi budućeg pada potrošnje derivata. Sadašnja struktura prerade u Europi i u MOL-u i bez Rijeke zadovoljava potrebe tržišta, pa se postavlja pitanje je li i ta rafinerija potrebna i je li to razlog što se ta investicija odgađa. Odluke postoje, ali to nije gradnja. Ja sam još 2000. kao direktor Ine imao odluku o modernizaciji Rijeke i Siska, ali evo nije se još dogodila. Tada zato jer nije bilo novca, radi niske cijene derivata što je služilo kao socijalni amortizer odlukom pokojnog predsjednika Tuđmana, a onda su nas brzo i smijenili. Tada je benzin bio 4,30 kuna.
Cijena benzina i nije baš socijalna kategorija
– Onda je bila. Nisam ja mogao u državnoj kompaniji zanemariti ono što kaže predsjednik države i Vlada koja je provodila njegovu politiku.
Moj predsjednik
Vidim, imate Tuđmanovu sliku na zidu u uredu.
– On je bio i ostao moj predsjednik koji je stvorio Hrvatsku. Izraelski ambasador mi je jednom prilikom rekao da svi govore o tome da je Izrael država start upova, no jedini start up je bilo osnivanje države Izrael, a sve drugo su inovacije. To bi moglo vrijediti i za Hrvatsku, ali na žalost, inovacija nema… Žao mi je Ine, ja sam inaš u duši, meni je Ina omogućila da od inženjera na postrojenju u Ivanić-Gradu postanem generalni direktor. Ina je moj američki san.
Taj vaš san je počeo u socijalizmu.
– U socijalizmu se nažalost više vrednovalo znanje i rad nego danas u Hrvatskoj.
Nije li strašno da čovjek koji je obnašao važnu dužnost u prvim godinama te države to kaže. Priznajete li tako da ste podbacili?
– Ne, podbacili su oni koji su nas smijenili 2000. godine. Kad je došla na vlast koalicija SDP-a. Nastala je revolucija koje nismo bili svjesni, došlo je do masovne sječe glava. Iz Ine je osim mene potjerano još 180 ljudi srednjeg i čelnog menadžmenta, jer su navodno bili moji ljudi, a ja ih pola nisam ni poznavao. Rezultati toga su vidljivi.
Sami ste sada rekli da se i u socijalizmu više cijenio rad i znanje nego sada u Hrvatskoj. Pa neku klicu toga je posijala i vlast koja je u državi trajala prvih deset godina.
– Reakcija na tu vlast je posijala tu klicu. Vlade u tih 10 godina su bile puno bolje od one koje su došle kasnije i to na negativnom odnosu prema onome što je bilo prije njih. Iskoristili su i razumljivu želju naroda koji je odjednom nakon rata i poraća želio sve, iako to nije bilo moguće niti realno. Slična je situacija i danas s valom zahtjeva za većim plaćama u javnom sektoru, iako za to ne postoje realne materijalne osnove.
Kako pomirite to da je država sudila ocu, otela imovinu i vama pružila priliku
– Drugo nisam mogao. Proživio sam lijepo djetinjstvo, svirao sam, studirao, a kasnije i počeo raditi u Ini, Janafu i u inozemstvu. U Rusiji sam radio 16 godina, 15 sam ih proživio u Izraelu, jednu u Italiji, tako da sam imao interesantnu karijeru s dobrim i lošim trenucima, ali pamtim samo dobre. Dugo sviram s mojim bendom Superstary gdje uz mene sviraju još dva prijatelja s kojima sam svirao prije 50 godina. Druga dvojica su bebe od 60 i 55 godina. Dobili smo ponudu da sviramo u Kontesi u Zagrebu za Novu godinu.
Prihvatili ste?
– Naravno
Oprostite što to pitam, ali u kojoj godini ćete nastupati u novogodišnjoj noći?
– U 73. godini, ali pjeva Miro Ungar koji ima 80 godina. Dok je duša mlada, čovjek nije star. Sviramo svaki četvrtak na zadovoljstvo naše publike i nas samih.
Do kad ćete svirati?
– Do smrti, odnosno do kada ću to fizički moći…
Ljudi su devedesetih bili nezadovoljni, ne zato što nisu imali sve, nego zato što su pojedinci dobili puno, iako nisu imali ni znanja ni sposobnosti. Neki su u privatizaciji dobili sve, ni za što. To se događalo u vrijeme HDZ-ove Tuđmanove vlasti.
– Bilo je grešaka u privatizaciji, i prije i poslije. Nije normalno da jedan čovjek preuzme 127 firmi, ali mnoge od njih nisu imale nikakve uvjete za opstanak, bilo u državnom ili privatnom vlasništvu.
Ratno profiterstvo
Pa nisu se ti ljudi sa 127 firmi sami dogodili, dogodili su se HDZ-u i njegovoj Vladi
– To se dogodilo u vrijeme HDZ-a, ne HDZ-u. Ja sam u to vrijeme, kao i mnogi drugi, bio u HDZ-u, nama se to nije dogodilo. Ne samo da nisam sudjelovao u privatizaciji, već sam i oštećen prilikom povrata imovine koja je bila nacionalizirana mom ocu. Ne mogu se grijesi pojedinaca pripisati svima.
Pa kako se dogodilo mimo Vlade?
– Mi smo se bavili upravljanjem državom, nastojali stvoriti uvjete da sve funkcionira u teškim uvjetima, a privatizacija je bila nedovoljno pošteno odrađena, isto kao i denacionalizacija.
Pa tko se onda bavio time?
– Političari, ne samo HDZ-ovi. Mateša, Granić, Jarnjak, ja ili bilo tko iz Vlade nismo se bavili strankom. Onda se dio stranke bavio nama preko Imperijala, preko ST-a, Nacionala. Bio sam uvjeren da to čini oporba, a to je bila frakcija HDZ-a koja je bila protiv nas, kako su nas zvali, tehnomenadžera.
Po onom što tvrdite, ispada da dok traje rat ili poraće, netko iza leđa vlasti raspolaže imovinom, mimo predsjednika i Vlade.
– Da, to je izgleda u ljudskoj prirodi i to se po meni zove ratnim profiterstvom.
To je onda krivnja i vlasti koja je to dopustila
– Možda, ali onda je došla nova vlast koja je dopustila to isto i činjenica da nitko nije procesuiran i kažnjen niti pod kojom vlasti.
To vašu Vladu ne amnestira
– Niti sve ostale naknadne vlade.
I to se događalo predsjedniku Tuđmanu pred očima.
– Predsjednik Tuđman je kao državnik stvarao državu. Nije imao utjecaja na sve procese, niti bi bilo koji individualac, pogotovo kasnije, kada je obolio, mogao sve kontrolirati. Nemojmo zaboraviti da je trebalo brinuti o obrani, o prognanicima i izbjeglicama, ratnim štetama i da je Matešina vlada ostavila vanjski dug od svega 9 milijardi dolara, a danas je dug 40 milijardi eura.
Tri šerifa
Pa nije baš da nam je gospodarstvo na kraju devedesetih bilo sjajno, nisu tvrtke s kojima i današnja Vlada muku muči bili divovi u svojim granama, nisu to bili ni, primjerice, »Đuro Đaković« ni brodogradnja.
– Brodogradnja je sigurno bila bolja od onoga što se kasnije događalo. Četiri mjeseca sam se kao ministar bez portfelja bavio brodogradnjom i predlagao sam da se sva brodogradilišta spoje u jednu tvrtku, ali nije prošlo radi interesa lokalnih šerifa, ljudi koji su vodili brodogradilišta u Puli, Rijeci i Splitu bili su protiv toga, i brojni kooperanti koji su imali utjecaja u lokalnoj politici. Ne samo iz HDZ-a, već i iz ostalih stranaka, IDS-a u Istri i Kvarneru i SDP-a u Splitu i Trogiru.
Odluka je u konačnici bila predsjednikova.
Foto Darko Jelinek
– Nije
Pa tko je odlučivao o tome?
– Nije na kraju bilo nikakve odluke. Ako imate tri šerifa koji odlučuju o brodogradnji i neće se udružiti, nema šanse da ih udružite bez nekog oblika presije na koju predsjednik Tuđman nije bio spreman.
A država je većinski vlasnik, tko je jači od ministara i Vlade?
– Kad sam vidio da kao ministar ne mogu puno napraviti, a otvorilo se mjesto u Ini, prihvatio sam izazov i mislim da sam u tri godine napravio s kolegama ogroman iskorak. Konsolidirali smo firmu, očistili bilancu, kupili »Bijele noći«, dobili koncesiju u Siriji, izgradili nove benzinske stanice itd. Mi smo naše gospodarstvo upropastili nekvalitetnim upravljanjem, a njime je isključivo dirigirala politika. Taj politički nepotizam i politička korumpiranost doveli su do toga da su na vodeća mjesta došli ljudi koji o tim sustavima ništa nisu znali. Nije problem što su mene smijenili u Ini, pa mogao je taj posao dobro obavljati i netko drugi, ali smijenili su još 180 ljudi, 180 inaša, i došla je jedna garnitura nesposobnih ljudi bez ikakve vizije. Kad smo s MOL-om pregovarali o spajanju umjesto o prodaji Ine, tadašnji direktor MOL-a mi je rekao da je kvaliteta naših ljudi takva da ćemo time mi preuzeti MOL. Naši ljudi u Ini bili su tada bolji od onih koje je imao MOL. Bili smo pred potpisivanjem ugovora s MOL-om, ali je to propalo radi bolesti i smrti predsjednika Tuđmana kada se u previranjima u HDZ-u ojačala frakcija koja je bila protiv toga.
Tko je ta frakcija?
– Ista ona koju sam spomenuo na početku. Interesna zajednica ljudi koji su zagovarali drugačiji razvoj Ine, HEP-a i ostalih velikih tvrtki.
Evo, danas ih nema pa može biti bolje.
– Kako nema, još su negdje u pozadini. Oni su bili protiv spajanja s MOL-om htjeli su rastočiti Inu u tri dijela, proizvodnju, preradu i benzinske crpke. Zanimao ih je samo taj dio s benzinskim crpkama, taj trgovački dio, i to je danas od Ine i ostalo. Ali Bijele noći i danas proizvode dva milijuna tona nafte godišnje, dok cijela Hrvatska proizvodi 500 tisuća tona. Ono što se proizvelo od tada do danas u Bijelim noćima vrijedi osam milijardi dolara. A ja sam godinama morao dokazivati da nisam lopov jer je Ina kupila Bijele noći. Kupili smo Bijele noći za 16 milijuna dolara, oni nakon nas su to prodali za 75 milijuna dolara, od kojih 20 nikada nije ušlo u Hrvatsku. Bili su na nekom drugom računu. Mi smo prodali posao koji je stvorio osam milijardi dolara, i danas vrijedi preko 2 milijarde dolara. U Inu se na čelne pozicije nakon 2000. godine postavljalo ljude koji nisu znali gdje je Sibir i Sirija, niti što bi Ina trebala biti. Sa svakom novom garniturom ide sve gore. Bio sam uvjeren da će me Plenković, kada je postao premijer, nazvati i pitati što ja mislim o situaciji u Ini, ali to se nije dogodilo, javio sam mu se dva puta, ali nije uzvratio poziv i sve je jasno, neće. To je njegovo pravo, ali i odgovornost. Ja sam, iako sam naftni inženjer sa stažom od preko 45 godina, uvijek bio spreman slušati i pitati o onome što ne znam, naročito kod donošenja velikih odluka. Isto je i s ministrom Ćorićem. Blaženi oni koji sve znaju.
Plutajuća dvorana
Kako vidite energetsku budućnost svijeta u sljedećih nekoliko desetljeća, gdje je još uvijek dominantna nafta?
– Mislim da energenti i sirovine koji utječu na cijelo čovječanstvo ne mogu biti na burzi, oni moraju imati vrijednost, ali ne smiju biti predmet spekulacije. Cijena proizvodnje ostaje ista, a skokovi su nenormalni, tolike kompanije, primjerice aviokompanije, propadaju radi toga. Pa i svjetski proizvođači nafte i plina s kojima sam radio kažu da i njih ti skokovi ometaju u tome da planiraju investicije. To je nešto na čemu će se morati poraditi na razini Svjetske trgovinske organizacije. Svjetsko gospodarstvo ne bi smjelo trpjeti te cjenovne šokove koji nemaju nikakve veze s cijenom proizvodnje i vrijednosti robe, a zbog kojih padaju Vlade i propadaju države i regije. U trgovini sirovinama ne bi smjeli najbolje prolaziti trgovci i špekulanti na robnim burzama. Stalnim uvođenjem novih instrumenata špekulativne trgovine, opcija, futursa i nedajbože kriptovaluta, ruši se svjetski trgovački sustav realne trgovine realnim robama, a burze sve više postaju kockarnice.
Jasno vam je da je ostvarenje te vaše ideje nemoguće?
– Možda sada, ali jednog dana će svijet morati razmišljati o tome. Ovo naprosto nije fer i nije pošteno. Nafta je još uvijek toliko važan energent za čovječanstvo da nije u redu da njezine cijene, ako proizvodnja jednako košta godinama, tako skaču zbog burzovnih mešetara koji robu niti poznaju, niti vide, niti razumiju osnovne karakteristike tržišta ponude i potražnje.
Govorite kao da postoji neka svjetska Vlada koja će brinuti o tome da špekulanti ne ruše kompanije i gospodarstva.
– Europska unija sama po sebi, da nema tako vidljive razlike među članicama, mogla bi imati takav dogovor za sebe. Da EU ponudi Rusiji fiksiranje cijena plina za sljedećih deset godina Rusija bi na to pristala. Rusi su otvorili plinovod prema Kini, i sav njihov plin može otići u Kinu, ali vjerujem da bi bio moguć dogovor s Rusijom. Europska unija je počela kao sporazum o čeliku i ugljenu, tako može početi suradnja s Rusijom na pitanju energije. Europa ovisi o ruskom plinu, teško da sav američki LNG i njegova cijena mogu zadovoljiti potrebe Europe za plinom koje su oko 250 milijardi kubika godišnje. Koliko god će se uvoditi obnovljivi izvori energije, plin ostaje bitan jer je on sirovina za petrokemiju i stablizacijsko gorivo za sustav električne energije. I loše je što smo mi zaboravili Krk, odnosno Dinu koja bi se još mogla uvesti u razgovore s MOL-om, jer je ta industrija dio MOL-ove strategije.
Smatrate da Ploče trebaju biti najveća hrvatska luka, zašto ne Rijeka?
– Rijeku nikada nisam vidio kao lučki grad, osim kontejnerskog terminala na Brajdici. Volim Rijeku, radio sam tamo kad se gradio Janaf, na Dini, uvozio opremu kroz riječku luku, hodao kroz krčki most gdje smo postavljali cijevi naftovoda, dobro poznavao rafineriju na Mlaki i Urinju. Kad vidite Rijeku s mora, to je prekrasan grad, ja tamo vidim Monte Carlo srednje Europe. Govorio sam Riječanima o tome. Obersnelu sam predlagao da za Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture napravi ploveću dvoranu, pa kad ne treba Rijeci, neka ide u Dubrovnik. To se dalo napraviti s novcima EU-a.
Nije li to malo megalomanski?
– Nije
Što vam je rekao Obersnel?
– Da on ima dvoranu u Opatiji.
Favorit? Škoro
Tko je vaš favorit na ovim predsjedničkim izborima?
– Miroslav Škoro, vjerujem da može i hoće. Za ovo drugo dvoje vodećih kandidata nisam siguran. Bili su, probali su i nisu opravdali moja očekivanja. Škoro svoju šansu da bude dobar predsjednik ima u izboru savjetnika. Kad pogledate tko je najviše loših stvari napravio oko predsjednice Republike, to su savjetnici, koliki su se sve promijenili i kakve su joj sve nevolje i nesporazume donijeli. Da je netko radio svoj posao kako treba, bilo bi manje grešaka. Predsjednik, premijer i ministri su dobri koliko su kvalitetni ljudi koji ih okružuju. To isto vrijedi i za sve ljude koji nečim upravljaju, od njih pa do direktora i do dirigenta simfonijskog orkestra.
Jeste vi to desnije od HDZ-a?
– Pa u nekim stvarima sam desno, kad su u pitanju nacionalni interesi. Nisam desno kad je u pitanju društvena sfera. Tu sam liberal. Ako Škoro ne uspije na predsjedničkim izborima, treba Plenkoviću biti konkurencija na parlamentarnim. Potrebne su nam strukturne promjene, koje su obećavane, ali nikada nisu definirane niti provedene. Nedavni štrajk u školstvu je najbolji primjer. Predsjedniku treba dati mogućnost da propitkuje, provjerava, predlaže i suupravlja svim procesima. Njega narod odobrava direktno i on tada treba provoditi volju tog naroda.
Bili ste na Bandićevoj listi za lokalne i EU izbore. Otkud vi s njime?
Mislite li da je Hrvatska dobro mjesto za život?
– Bolje ne znam, bolje nisam vidio, a puno toga sam prošao u životu. Nešto sam radeći u Rusiji i zaradio, pa sam možda nepošten prema onima koji brinu kako preživjeti svaki dan u Hrvatskoj i ne bi se složili sa mnom, što razumijem.
Možda tako mislite jer ne morate brinuti kako živjeti od prvog do prvog. Možda vam zato Hrvatska izgleda ljepše?
– Vjerojatno ne bih puno lošije živio ni u drugim zemljama. Hrvatska ima nesagledive šanse. Mi se moramo dogovoriti oko toga što nam je činiti da ljudi žive bolje.
Zašto dosad nismo probali?
– Jesmo, kako nismo? Svatko misli da proba učiniti najbolje. Černomirdin je imao jednu odličnu rusku poslovicu: Htjeli smo što bolje, ispalo je kao i uvijek.
– On mi je jedini ponudio da budem na listi, i ja sam to prihvatio temeljem dogovora da mogu individualno propagirati svoje stavove i koncepcije. Govorio sam o europskim projektima za koje sam smatrao da su bitni za Hrvatsku, ali izgleda da sam promašio teme ili nisam bio dobro shvaćen.
Kako je prošao povrat imovine koju su komunističke vlasti oduzele vašem ocu?
– Dobio sam dva milijuna kuna u bezvrijednim dionicama. Moj otac nije bio vlasnik samo MTČ-a, nego i još puno toga u Čakovcu. Izgubio sam i zadnji spor. Država mi je dala bezvrijedne dionice i sud je državi dao za pravo. Nema poštene nacionalizacije, nema poštene denacionalizacije i nema poštene privatizacije. Obećao sam mom pokojnom ocu, dok je bio živ, da ću se potruditi da nam nešto vrate, ali sve što sam uspio u 17 godina je dobiti dionice kojih nema više niti na burzi.
Ocu su vam nakon tragedije koju je prošao u Drugom svjetskom ratu, u komunizmu još oduzeli i imovinu. Ne govorite o tom komunizmu ogorčeno, što bi bilo razumljivo.
– Moja tata, koji je preživio rat, izgubio u Auschwitzu prvu suprugu i sina, proveo je u logoru Mauthausenu tri godine. Kad je oslobođen, imao je 40 godina i 40 kila. Kad sam počeo s njim razgovarati o tome, nije htio govoriti o logoru, i rekao mi je da moram zaboraviti ono što nije dobro i da se ne smijem nikada tome vraćati jer će me to toliko opteretiti da se s time neće moći osmišljavati budućnost. Osim što su mu nakon logora uzeli sve, na narodnom sudu su mu sudili jer je tvornica čiji je bio vlasnik proizvodila za Nijemce dok je on bio u nacističkom logoru. Ta država koja je sve uzela mome ocu, to se ne može izbrisati, to je istina, meni je kasnije dala fakultet, dobro obrazovanje, prvo radno mjesto, mogućnost napredovanja, bez protekcije, isključivo svojom zaslugom sam dobio posao u uredu Ine u Moskvi. I to je istina.
