Kada sam 2005. upozoravao na rizičnost kredita u švicarskim francima, nitko me nije javno podržao. Nije uvijek popularno pokušavati štititi potrošače, ako ljudi smatraju da su sposobni upravljati svojom kreditnom sposobnošću i vole neki proizvod
Tjedan iza nas bio je veoma buran: Vlada je odlučila smanjiti bruto plaće zaposlenih u javnom sektoru za 3 posto, a paralelno je digla buku prijedlogom Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji bi trebao ograničiti okvirne kredite na tekućim računima građana, kao i kamatu na stambene kredite. Zanimalo nas je što o ove dvije teme, kao o nizu drugih ekonomskih pitanja misli guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić.
Slažete li se s najnovijim prijedlozima Ministarstva financija vezanim za potrošačko kreditiranje? Ima li Ministarstvo podršku središnje banke? Javnost je naime te prijedloge dijelom protumačila kao zadiranje u osobne i tržišne slobode, a dio stručnjaka smatra i da se Ministarstvo previše miješa u posao HNB-a.
– Ministarstvo je predlagač Zakona o potrošačkom kreditiranju i ima pravo na takvu inicijativu. Može se reći da s prudencijalne strane takav prijedlog ima smisla budući da minus od tri plaće u biti više i nije minus nego potrošački kredit po najvišoj kamatnoj stopi u koji se klijent postupno uvuče i koji potencijalno može imati jednokratnu otplatu na kraju razdoblja, za koju potrošač možda nije sposoban. Međutim i banke, kojima je to vrlo profitabilan proizvod, i potrošači, koji su navikli na takvo jednostavno, iako skupo, kreditiranje, vole taj proizvod. Osim, naravno, u slučaju kad potrošač postupno uvučen u sve veći minus ne ode u nedozvoljeni minus i završi na crnoj listi. S druge strane, makroekonomski efekti pretvaranja viška minusa iznad jedne plaće u potrošački kredit s nižom kamatnom stopom mogli bi dovesti do dodatnog razduživanja i smanjenja raspoloživog dohotka u roku dospijeća takvih kredita, godinu do dvije, te povećanja njihovog raspoloživog dohotka na kraju tog razdoblja. To ovisi i o tome kakve bi u tom slučaju proizvode točno ponudile banke, koje u velikoj mjeri mogu simulirati minus po tekućem računu sličnim proizvodom. Pokušaji zaštite potrošača od proizvoda koji im se sviđaju, međutim, nisu baš popularni. I sam imam iskustvo iz 2005. kada sam upozoravao na rizičnost kredita u švicarskim francima i kada me javno nitko nije podržao. Dapače, razni komentatori i analitičari su pisali da od buhe pravim slona i pokušavam ljudima uskratiti jeftine kredite. Dakle, nije uvijek popularno pokušavati štititi potrošače, ako ljudi smatraju da su dovoljno sposobni upravljati svojom kreditnom sposobnošću i vole neki proizvod. No, ministar će sam odlučiti što želi.
– Ponekad se stvara pretjeran dojam o tom odnosu. Kao što sam rekao na početku mandata, premijera sam, prije nego sam postao guverner, vidio tijekom nekoliko godina sveukupno manje od deset puta, u raznim prilikama. Od kada sam guverner, vidim ga jedanput mjesečno, što je mislim vrlo korisno i poželjno. Ja bih sigurno volio da moj guverner i premijer pričaju barem jedanput mjesečno. Ograničava li me to u kritici rada Vlade? Pogledajte moje javne nastupe, usporedite, ako hoćete, s onime što druge središnje banke govore o ekonomskoj politici svojih Vlada i lako ćete naći odgovor.
Ako se želi smanjiti kamatne stope na najskuplje kredite, zašto jednostavno HNB ne spusti eskontnu stopu, te tako posredno ograniči najvišu ugovornu kamatnu stopu na kredite, kao što je to primjerice napravljeno prije dvije godine. Jeste li ministru Liniću skrenuli pažnju na tu mogućnost?
– Vezanje najviše ugovorne kamatne stope uz eskontnu stopu nema smisla budući da ta stopa nema ekonomsku važnost u sadašnjem okviru monetarne politike. No, za sada je, po Zakonu o obveznim odnosima, tako. Hoće li Savjet smanjiti eskontnu stopu kao što smo učinili prije dvije godine ne mogu unaprijed komentirati, no valja voditi računa o tome da se zakonski kamatna stopa može limitirati na bilo koju razinu, no što je najviša kamatna stopa limitirana niže, veći je postotak potrošača koji po toj kamatnoj stopi neće moći dobiti kredit. Drugim riječima, ponuda je funkcija cijene, a granični učinak na dostupnost kredita u načelu raste s padom raspona između maksimalno limitirane i prosječne kamatne stope. To vrijedi za sve vrste kredita.
Najavljeno je i rezanje plaća u javnom sektoru od 3 posto. HNB već godinama govori o potrebi usklađivanja proračuna na rashodnoj strani. Što dakle mislite o ovom potezu, njegovom tajmingu, te efektima koje će imati na državni proračun? Kako će se međutim obje ove mjere odraziti na BDP? Očekujete li dalje rast od 0,3 posto u 2013.?
– Već godinama HNB govori o potrebi fiskalne konsolidacije proračuna na rashodnoj strani, a ovo je upravo takav potez. Naravno, da je prije napravljen, imao bi veći učinak na smanjenje deficita. Politička ekonomija sugerira da je takve poteze najlakše vući na početku mandata. No to je, ako dobro razumijemo, tek dio rebalansa proračuna na rashodnoj strani. Nova projekcija BDP-a izrađuje se u ožujku, a Savjet HNB-a je usvaja u travnju, kada ćemo imati i kompletan rebalans proračuna te podatke za četvrti kvartal 2012. i visokofrekventne podatke za prva dva do dva i pol mjeseca 2013.
Kritičari postojeće monetarne politike HNB-u naime zamjeraju »otuđenost« od realnih tokova, te smatraju da bi središnja banka trebala početi tiskati novac za potrebe jeftinijeg financiranja države. Iako ste, kako ste nedavno rekli, već umorni od ponavljanja, možete li ipak još jednom razjasniti zašto HNB ne tiska novac za potrebe kreditiranja države i javnih poduzeća; zašto iz primarne emisije ne otkupljuje njihove namjenske ili nenamjenske obveznice, kako to predlaže dio oporbe, kada to izgleda kao neko jednostavno i jeftino rješenje?
– HNB, kako vi to kažete, itekako »tiska« novac. Najbolji pokazatelj toga je da održavamo strukturni višak likvidnosti u sustavu koji se u zadnje vrijeme održava na razini od otprilike 5 milijardi kuna koje banke održavaju na prekonoćnom računu u HNB po kamatnoj stopi od 0,25 posto. Dakle, postoji velika količina izuzetno jeftinog novca. Kamatne stope na međubankovnom tržištu su na povijesnom minimumu, a država se uslijed visokog viška likvidnosti također zadužuje po povijesno najnižim cijenama na tržištu blagajničkih zapisa. No, uloga središnje banke nije, niti to po zakonu može biti, direktno financiranje ikoga, pa tako ni države. Tako se radilo u vrijeme bivše Jugoslavije i znamo kako je završilo. Tada je Centralni Komitet odlučivao o tome što će središnja banka financirati.
U publikaciji »Financijska stabilnost« upravo ste potrebe za financiranjem apostrofirali kao glavni izazov Vlade u 2013. Hoće li dakle Vlada na taj izazov uspjeti odgovoriti? Bude li potrebno, hoće li HNB dodatno smanjiti rezerve poslovnih banaka kako bi bile spremnije za eventualni novi kontingent državnog duga?
– Uvjeti financiranja na domaćem tržištu su, zbog toga što HNB održava visok višak likvidnosti, povoljni, kako sam ranije objasnio, a međunarodno tržište je, kako sam objašnjavao od početka godine, otvoreno i uvjeti financiranja za državu su također vrlo povoljni, tako da se država već mogla financirati, a i dalje to može, po povoljnim uvjetima. Plan financiranja je nešto o čemu odlučuje Ministarstvo financija, no u tom pogledu trenutno ne vidimo nikakve prepreke da to i učini.
Država očito više nema financijskog prostora da sama pokreće rast, a investicije u privatnom sektoru ne uspijeva potaknuti, mada se o tome puno priča, kreiraju se radna tijela i donose zakonski okviri. Ništa se međutim još ne pomiče, gospodarstvo stagnira, nezaposlenost raste, a nove vrijednosti ne stvaraju. Sve u svemu situacija izgleda poprilično bezizlazna. Slažete li se s time? Koliko još možemo tako?
– Hrvatska je de facto već u petoj godini recesije, odnosno stagnacije. To je prvenstveno posljedica pogrešnog modela rasta prije krize u kojem je rast baziran na zaduživanju i visokim deficitima na tekućem računu platne bilance, te odgađanja neophodnih reformi nakon početka krize. Konstantno smo trošili znatno više nego smo bili u stanju proizvesti, plaće su rasle brže od produktivnosti, a strukturne reforme koje bi poboljšavale efikasnost državne administracije, kvalitetno upravljanje javnim poduzećima, učinkovito sudstvo, zdravstvo, obrazovni sustav, sve ono što čini poticajnu poslovnu klimu, nisu provođene.
Uz to, nismo, za razliku od većine drugih zemalja, bili u EU. Zbog toga što smo bili van EU, a uz to smo stvorili i vrlo nepoticajnu poslovnu klimu, propustili smo privući izvozno orijentirana izravna inozemna ulaganja, koja danas čine 80 do 90 posto izvoza u izvozno najuspješnijim zemljama središnje i istočne Europe, poput Slovačke koja je i uz aprecijaciju tečaja od 25 posto imala najbrži rast izvoza, upravo zahvaljujući inozemnim ulaganjima.
Trenutno Hrvatska prolazi kroz dug i bolan put pada uvoza i posljedičnog nestanka deficita u platnoj bilanci s inozemstvom. Glavni razlog je pad domaće potražnje, koji je posljedica procesa razduživanja dugom preopterećenog sektora stanovništva i, kao što ste sami rekli, financijski ograničenog sektora države, koji također više nema prostora za daljnje značajnije zaduživanje. Javni dug se brzo povećava od početka krize, što tekućim deficitom, što pretvaranjem u javni dug u prošlosti nastalih deficita u kronično neefikasnim sektorima poput brodogradnje, ili sutra možda zdravstva. Banke smanjuju kredite sektoru poduzeća i stanovništva uslijed smanjene potražnje i zaoštravanja uvjeta kreditiranja u uvjetima rasta nenaplativih potraživanja. Nezaposlenost raste, a stopa zaposlenosti je kronično izuzetno niska, najniža u EU, jer svega polovica radno sposobnog stanovništva radi. Kao posljedica svih ovih problema, smanjen je i kreditni rejting države.
Situacija je, dakle, vrlo loša, no ne mislim da je bezizlazna. Da je proces fiskalne konsolidacije i strukturnih reformi započeo početkom krize, danas bi već vidjeli pozitivan rezultat. Kako nije, ne preostaje ništa drugo nego sada odlučno raditi na postupnom smanjenju fiskalnog deficita prvenstveno preko rashodne strane, a s druge, na brzom poboljšanju investicijske klime, kako bi se ulazak u EU i vjerojatni polagani oporavak gospodarstva EU iskoristili za privlačenje i poticanje investicija, jer one otvaranjem radnih mjesta moraju prethoditi povećanju potrošačkog optimizma i domaće potražnje. Čini mi se da je to sada napokon shvaćeno, no efikasnost u provedbi će biti ključna za brzinu oporavka.
Cijeli razgovor pročitajte u jubilarnom, 500. broju subotnjeg magazina Pogled Novog lista
