snimio Sergej Drechsler
Osjetio sam pritisak, teret na sebi, kao da mi netko želi iščupati dušu. Uopće se ne sjećam da sam zamahivao nožem i da sam ga ubadao. Odjednom, vidim kako je dan lijep, sunčano je, a ja ležim. Mislim da je on ležao pored mene, vidio sam krv. Tada sam sjeo i vikao nek se nazove policija i Hitna pomoć.
RIJEKA – Rekao sam mu da me pusti. Kazao sam mu: »Vidiš da imam nož, mogu ozlijediti tebe ili sebe.« No, on je rekao: »Ne ideš ti nikamo, možeš samo otići gore!« Nakon toga sam od njega dobio udarac u glavu, bilo je to dok sam držao nož u ruci. Zamaglilo mi se, oteturao sam. Oborio me njegov drugi ili treći udarac. Mislim da sam pao na leđa. Prije toga, dok sam padao, kao da sam bio u nekom tunelu, kao u nekom mraku. Borio sam se da izađem iz tog mraka. Osjetio sam pritisak, teret na sebi, kao da mi netko želi iščupati dušu. Uopće se ne sjećam da sam zamahivao nožem i da sam ga ubadao. Odjednom, vidim kako je dan lijep, sunčano je, a ja ležim. Mislim da je on ležao pored mene, vidio sam krv. Tada sam sjeo i vikao nek se nazove policija i Hitna pomoć.
Izjavio je to jučer Drago Lešić (65), bivši žitelj Klane, a sada nastanjen na Viškovu, iznoseći svoju obranu na suđenju u kojem sjedi na optuženičkoj klupi pod inkriminacijom za ubojstvo u prekoračenju granica nužne obrane, zločin čija je žrtva bio njegov tadašnji prvi susjed, 63-godišnji Boris Laginja iz Klane.
Od svađe do tragedije
Lešić se tereti da je lani u listopadu na livadi iza obiteljskih kuća kuhinjskim nožem smrtno ranio Laginju tijekom prepirke i nakon što je od njega dobio udarac šakom u glavu. Ubojstvo se dogodilo nedugo nakon što je otišao geodet koji je stigao radi izmjera, ali su se dvojica svađala, pa nije napravio ništa. I optuženi i ubojica su tada sa svojim obiteljima živjeli praktički pod istim krovom, u istom, ali dvojnom objektu, a između njih su duže vrijeme postojale nesuglasice, uz ostalo i oko vlasništva i korištenja dijela kuće.
Pred vijećem sutkinje Ike Šarić jučer je okončana glavna rasprava u sudskom procesu Lešiću, ostala je još samo presuda koja će biti objavljena danas. Sutkinja Šarić objavit će presudu koja će pokazati da li je sudsko vijeće prihvatilo tvrdnje tužiteljstva kako optuženika treba oglasiti krivim jer je postupao s izravnom namjerom da liši života susjeda, ili je pak prihvatilo stajalište obrane da se ovdje radi o »klasičnoj nužnoj obrani«, jer se Lešić branio od Laginjinog napada.
Drago Lešić je u svojoj obrani ispričao da je kritičnog dana bio kod susjeda, kako bi koristio njegov tlakomjer, kada je stigao geodet. Izašao je iz kuće i spoznao kako mu Laginja objašnjava nešto oko stepeništa. Lešić je naglasio da je Laginja njega (optuženika) opsovao, pa ga je opomenuo.
Supruga vidjela sve
– Geodet nas je pitao zašto nismo obilježili što je čije. Nisam smio ni pomisliti da obilježim, jer bi mi Laginja glavu otkinuo, konstatirao je Lešić, dodajući da se u tim trenucima pojavio i dečko iz susjedstva koji je još zakomplicirao situaciju oko vlasništva.
– Geodet je vidio da ništa ne može napraviti, pa je otišao, konstatirao je Lešić, dodajući da je zatim otišao kući, pa se vratio do susjeda jer nije zapisao koliki mu je tlak, pa opet otišao u svoju kuću. Odlučio je ubrati kestene, što je činio dva-tri dana zaredom, pa je uzeo nož, rukavice i vrećicu i krenuo prema šumi. Lešić se prisjetio da je, kada je prošao iza garaže i prešao preko suhog korita potoka, čuo Laginju kako ga psuje i viče mu da ne može tuda prolaziti.
– Nisam se smio vratiti, da sam mogao pobjeći, učinio bih to, kazao je optuženi, koji nije znao objasniti kako se Laginja odjednom stvorio ispred njega. Lešić je ustvrdio da ga je Laginja odgurnuo, zateturao je, pa je tražio da ga pusti na miru, jer ima nož. Uskoro je dobio udarac u glavu.
– Mislim da je supruga Borisa Laginje vidjela sve. Kada sam se vraćao natrag, pitala me što se dogodilo. Ne znam što sam joj rekao, da li da sam ga ubo ili ubio, prisjećao se optuženi, koji je naveo da je nakon toga u kući susjeda svojoj ženi rekao da je Laginja trčao za njime, da ga je napao, pa da se dogodilo ono što nije htio. Uskoro je stigla policija.
Neurološki vještak dr. David Bonifačić izjavio je jučer u sudnici da, sudeći po medicinskoj dokumentaciji, optuženi Lešić nije zadobio potres mozga u kritičnim trenucima (od udarca šakom, op. n.). Liječnici tada nisu evidentirali ni da je bio ošamućen, a ako je i bio, moglo je to trajati do pet sekundi, objasnio je ekspert neurologije.
Sutkinja Ika Šarić pitala je vještaka može li osoba koja ima potres mozga ili je u stanju ošamućenosti zadati šest ubodnih i ubodno-reznih rana, od kojih su tri duboke najmanje 15 centimetara i zadane jakim intentitetom.
– Mišljenja sam da ne može, konstatirao je neurološki vještak.
Saslušana je jučer i Nataša Ortynski, ekspert za biološka vještačenja, koja je kazala da se po tragovima krvi na odjeći optuženika ne može sa sigurnošću odrediti položaj aktera događaja i dinamika zbivanja.
– Bolje bi bilo da je on mene ubio, nego ovako. Kamo sreće da je on ubio mene, supruga mi je nakon ovoga rastrojena, a djeca izvan sebe. Najradije bih htio da sam ja mrtav, ali ne mogu živ u zemlju. U životu nisam mrava zgazio, konstatirao je Lešić, napominjući da je prvi put, kada je saslušavan u tužiteljstvu, umalo pao u nesvijest kada je čuo da je žrtvi zadao šest ubodnih i ubodno-reznih rana.
Život i patnja
Mada se ključnih trenutaka ubojstva ne sjeća, pretpostavlja da je tada ležao na tlu, a Laginja klečao iznad njega. Optuženi je naglasio i da je inače imao zdravstvene probleme, pa je i zbog toga, osim što je slabije fizičke konstitucije, bio u podređenom položaju kada ga je zaskočio i udario susjed. Sudu je obrazlagao i kako se 2002. godine nastanio s obitelji u Klani, da mu je pokojni vlasnik kuće oporučno ostavio imovinu. Lešić tvrdi da ga je Laginja niz puta izvrijeđao i nekoliko puta fizički napao, a prijavljen je i procesuiran slučaj iz ožujka prošle godine, kada ga je susjed udario u grudi, a on pao.
– Pale su mi tada naočale, a dok sam ih ja tražio, on ih je pogazio, naglasio je Lešić, navodeći da je zatim stigla policija, a Lešić je dobio zabranu približavanja. Laginju je ocijenio kao čovjeka agresivne naravi, koji se znao nasilno ponašati praktički prema svima.
Optuženi za ubojstvo, za kojeg je utvrđeno da boluje od PTSP-a još od rata, ispričao je sudu i o svom teškom životnom putu. Sa sinom je 1993. godine bio 27 dana u srpskom logoru na planini Manjači kraj Banje Luke, gdje su ih tukli, izgladnjivali i ponižavali, nakon što su im sve uzeli. Nakon toga je živio u desetak gradova i mjesta u BiH i Hrvatskoj, a prije 16 godina se skrasio s obitelji u Klani.
