Nikakvi dolazi ni žalbe nisu uspjeli uvjeriti sudstvo da glumac Dražen Milkulić iz Rijeke nije istoimeni sladoledar iz Zagreba koji je ostao dužan plaću radnici Branki M. u Šibeniku
RIJEKA – Riječki glumac Dražen Mikulić i nakon osam godina nalazi se u stanju kukuljice, nikako da se iz preozbrazbe ličinke pretvori u odrasli oblik, nikako da izađe iz tijela Jozefa K. On je i dalje u pravosudnom vrtlogu, u stanju dokazivanja da on Dražen Mikulić, glumac riječkog Kazališta Ivana pl. Zajca nije slastičar i sladoledar Dražen Mikulić iz Zagreba koji je u Šibeniku u srpnju 2011. godine ispod šibenske katedrale Sv.Jakova prodavao sladoled na pokretnom štandu. Državni inspektorat prekršajno je prijavio spomenutog vlasnika obrta jer nije prijavio radnicu, nije joj platio mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a nije s njom potpisao ni ugovor o djelu.Osam godina kasnije glumac Dražen Mikulić drži u rukama rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju kojim se odbacuje njegov zahtjev za obnovom prekršajnog postupka koju je podnio protiv pravomoćne presude Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske iz 2015. godine.
Ni vidio ni čuo
Za Dražena Mikulića tako i dalje traje »stanje sna«, jedino konkretno, kako stoji u pravomoćnoj presudi Visokog prekršajnog suda po kojoj je proglašen krivim, mora platiti 4 tisuće kuna novčanu kaznu i troškove prekršajnog postupka u iznosu 400 kuna.
Dražen Mikulić (drugi slijeva) nije se odlučio na obračun, već je glumio u predstavi Tri mušketira / Foto NEL PAVLETIĆ/PIXSELL
– Osuđenik je podnio zahtjev za obnovu postupka navodeći da je nakon pravomoćne presude pribavio novu činjenicu i dokaz koji je sam za sebe prikladan da prouzroči oslobođenje osuđenika, a to je Ugovor o zakupu javne gradske površine sklopljen između Grada Šibenika i Dražena Mikulića iz Zagreba, vlasnika ugostiteljskog obrta Art Deco. Radi se o zakupu javne gradske površine u Šibeniku, Obala palih omladinaca, za postavljanje štanda za pružanje usluga pečenja palačinki i to na period od 8. srpnja do 1. rujna 2011. godine. Radi se o identičnom inkriminiranom mjestu u vremenskom periodu kojem je osuđenik navodno počinio prekršaj, te je došlo do zamjene identiteta osuđenika i to velikim propustom Državnog inspektorata. Da je inspektor temeljitim nadzorom utvrdio tko je na javnoj površini u Šibeniku, zakupio površinu za postavljanje štanda, svakako bi i došao do Dražena Mikulića iz Zagreba, vlasnika ugostiteljskog obrta Art Deco, utvrđuje činjenice prekršajni sud u Malom Lošinju, odnosno navode žalbe osuđenog glumca. Ta osoba je, tvrdi Mikulić u svom zahtjevu za obnovu postupka, zaključila ugovor o zakupu javne gradske površine na spomenuto vrijeme. Ja nisam nikako mogao dokazivati negativnu činjenicu da nisam zaposlio ženu Branku M. na prodaji sladoleda. Uz priloženi izvadak iz obrtnog registra moja žalba i moji navodi uopće nisu uzeti u razmatranje. Na žalost, sud nije uopće proveo suočenje glavnog i jedinog svjedoka postupka, te žene Branke M. i mene, kao osuđenika iako kroz cijeli postupak decidirano tvrdim da istu nikada nisam vidio, navodi riječki glumac u razgovoru.
Riječki glumac doznao je da je prijavu Državnom inspektoratu podnijela radnica te kaže kako inspektori nisu utvrdili stanje neposrednim nadzorom odnosno izlaskom na teren. Situaciju je dodatno zakomplicirala činjenica da je riječki glumac Mikulić u to vrijeme imao ugostiteljski obrt »Actor«, ali ne u Šibeniku, i ne za prodaju sladoleda, već u mjestu Filip Jakov. Taj je obrt Mikulić prodao u svibnju 2011., dakle prije prekršajne prijave.– Osim toga, poslao sam Državnom inspektoratu dokaze koje su potpuno zanemarili, CD s fotografijama kojima dokazujem gdje sam u spornom periodu boravio, profesionalno angažiran kao glumac Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Da su barem provjerili moje argumente ne bih se osjećao kao Jozef K., glavni lik Kafkinog romana, ogorčeno je komentirao Mikulić.– Na sudu sam tražio suočenje s radnicom, da mi se pokaže postoji li dozvola za prodaju sladoleda ispod katedrale na moje ime ili obrt, tražio sam da mi se pokaže temeljem kojeg sam to ugovora radio na spomenutom mjestu, kome je djelatnica davala utržak, no nisam dobio odgovore. Ja sam samo htio suočenje s tom radnicom, no tijekom trajanja postupka to se nije dogodilo. Ona je ispitana u Šibeniku, a ja ovdje u Rijeci zamolbenim putem i obratno. Pokušao sam je kontaktirati i pitati da li može otvoriti Google i ukucati »glumac Dražen Mikulić« pa da potvrdi ili negira da sam joj ja bio »poslodavac«, no ništa od toga, kaže Mikulić.
– No, uslijedilo je ono čemu se nisam nadao, nastavlja se apsurd. Prekršajni odjel u Malom Lošinju odgovara mi kako na temelju provedenih izvida i zahtjeva za obnovu prekršajnog postupka zahtjev nije osnovan, ne sadrži niti jedan od razloga radi kojih bi se prema članku 214. PZ trebala dopustiti obnova prekršajnog postupka, pa je zahtjev odbačen, citira odluku prekršajnog suda naš sugovornik. I tako se godinama vrtim u krug, ne samo da nisam kriv jer nisam prijavio radnicu, već nisam ni prodavao sladoled u Šibeniku niti imam obrt prijavljen u Zagrebu, ništa od toga mi nije poznato, navodi dalje glumac.– Četiri godine na sudu sam tražio suočenje s tom radnicom, no, nije mi se udovoljilo, javno sam progovorio o situaciji kako se osjeća »mali« čovjek kad se nađe u raljama državnog administrativnog žrvnja, ali tek se sad osjećam bepomoćno, pravi mali »Jozef K.«, ogorčeno će Mikulić.
Izgledalo kao šala
– A kako sam se samo nasmijao kad sam od Prekršajnog suda u Rijeci u rujnu 2011. godine dobio prijavu da sam zaposlio slastičarku Branku M. u ambulantnoj prodaji sladoleda na lokaciji Obala palih omladinaca ispod katedrale Sv. Jakova u Šibeniku, te da je radila kod mene zaključno do 9. kolovoza iste godine, a na način da je nisam zaposlio niti prijavio! Mislio sam da je neslana šala, gruba greška, da ću vrlo lako otkloniti ikakvu sumnju, da ću samo doći tamo i reći, »to je zabuna«!, prisjetio se svojih početnih muka ne sluteći u to vrijeme u što će se pretvoriti zamjena identiteta.Uzalud moje pisanje Prekršajnom sudu, kažem da nisam ja ta osoba, kažem da je došlo do zamjene identiteta, da nikada nisam radio u Šibeniku, da nikada nisam prodavao sladoled i da ja nisam taj Dražen Mikulić i da ja ne moram platiti kaznu u iznosu četiri tisuće kuna. Tada sam već polako gubio živce, ali sve je postajalo gore, pogotovu kada je uslijedila kazna i za prekršaj da slastičarku nisam prijavio na mirovinsko i zdravstveno. Zalud i činjenica da sam nabavio ugovor o zakupu javne gradske površine u kojem lijepo piše OIB tog ugostiteljskog obrta sklopljenog između Dražena Mikulića iz Zagreba i Grada Šibenika. Nemam riječi, doista će me uvjeriti da sam ja slastičar iz Zagreba, kazao nam je riječki glumac Dražen Mikulić.Prekršajni se postupak završen pravomoćnom presudom ili drugom odlukom o prekršaju može obnoviti u korist osuđenika »ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji su sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prikladni da prouzroče oslobođenje osuđenika koji je bio osuđen ili njegovu osudu po blažem propisu, pojašnjava članak 214 Prekršajnog zakona naš sugovornik i pita se: »Kako da dokažem da sam ja ja?!« Mikulićeva odvjetnica Vesna Žic potvrdila nam je da je podnijela žalbu protiv tako donesenog rješenja Prekršajnog suda u Malom Lošinju naglasivši u žalbi da podnesen ugovor o zakupu itekako jest novi dokaz. Dovoljno je ukucati ime dotične osobe u obrtničkom registru pa da vam bude jasno da takav čovjek doista postoji ali u Zagrebu, s obrtom koji se zove Art Deco, kaže nam odvjetnica Žic.
